TREĆI DIO Devedesetih godina “rođena” je Mladost 127, ime koje će zauvijek biti upisano u povijest hrvatskog nogometa

U ono što se događalo ratnih 90-ih, a što se nalazi izvan sportskih okvira u ovom tekstu nećemo ulaziti, možemo samo spomenuti kako nogomet tada nije bio pri samom vrhu liste prioriteta jer događalo se svašta. Kao što je svima dobro znano, sportski duh teško je slomiti, pa iako su vremena bila i više nego teška, ipak se pronašlo snage i volje da se lopta zakotrlja terenom, onako, pomalo i iz inata.

Kako nam nešto nebi promaknulo, samo ćemo spomenuti siječanj 1990. godine kada je Partizan postao PIK Mladost, ponajviše zahvaljujući tadašnjem direktoru istoimene firme Željku Duvnjaku, ali ono najbitnije dogodilo se nedugo zatim. Kada je klubu pridodana sportska četa 127. brigade, pod vodstvom predsjednika Đure Dečaka i trenera Dragutina Marjanovića, stvoreno je ime koje će zauvijek ostati upisano u povijest hrvatskog nogometa, “rođena” je Mladost 127.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Nešto ranije došlo je do promjene u formatu, osnovano je čak pet trećih liga, a kao što već znate, Mladost 127 je osigurala nastup u jednoj od njih, točnije 3. hrvatskoj nogometnoj ligi sjever.

– Kada smo ušli u 3. ligu, moram priznati da smo se malo patili. Bio je to ipak nogomet na jednom višem nivou, konkurencija među klubovima je bila strašno jaka. Sjećam se Metalca, klubova sa sjevera… bilo je izuzetno zahtjevno. Ulazak u rang više bio je i dodatni financijski trošak, ali sad kada se malo prisjetim svega, vrijedilo je. Iskreno, vrlo nam je kratko trebalo da se priviknemo na novo okruženje što se nogometa tiče, igralo se malo drugačije, ali nakon završetka sezone i osvojenog četvrtog mjesta znali smo da možemo i željeli smo još više. Posebno se sjećam i jednog igrača iz tog vremena, Menegatija. To je igrač koji bi se u pet minuta našao u pet gol šansi. Ubrzo su nam došle i pripreme za novu sezonu. Opet ću izdvojiti jednu pripremnu utakmicu, onu protiv Osijeka tu kod nas. Kasač je bio trener, igrao je tada Ivica Grnja, Lukačević, igrači koji su igrali kasnije u Cosmosu sa Peleom! Jedva su nas pobijedili 2:1, da je bilo malo više sreće, rezultat bi bio povoljniji za nas – prisjeća se naš sugovornik Pavao Fett, dugogodišnji član Uprave i Kluba.

Rane jeseni 1993. godine započela je i natjecateljska sezona, a momčad nije izgledala nikad bolje. Dražen Bešen, Nenad Bjelica, Asmir Džafić, Ivica Ferenčević, Stjepan Glad, Kenan Hazirović, Vlatko Lokinger, Mladen Lončar, Antun Matijek, Zvonko Menegati, Predrag Pejić, Mirko Penava, Antun Pranjić, Željko Pšihistal, Željko Šoštar, Ivan Turudić, Darko Viza i Dražen Zrnčić pod vodstvom trenera Marjanovića, pomoćnog trenera Antuna Trgovca i fizioterapeuta Emila Bedekovića izdigli su se iznad svake konkurencije. Nakon devet odigranih kola zasluženo su se nalazili na vodećoj poziciji, a pobjedom protiv lokalnog rivala Borca (Virovitica) osigurano je i prvo mjesto na kraju prvog djela natjecanja.

Na godišnjoj skupštini koja je održana krajem već navedene godine, poneseni najvećim uspjehom kluba u povijesti, najavljena je i borba za drugoligaško društvo. Kada pogledamo sve što im je išlo u prilog, lako se može zaključiti da je to vrlo realna opcija, ako ne i najrealnija. Došlo je do nekoliko promjena u igračkom kadru, pripremnih susreta bilo je dovoljno kako bi se momčad uigrala, no prva utakmica nastavka ipak nije prošla dobro. Derbi susret protiv prvog pratitelja Križevaca, koji je zapravo bio zaostali susret iz prvog djela, završio je pobjedom domaćina 3:0, ali sve je ispravljeno već sljedeće kolo pobjedom protiv Graničar Patrika 5:1.

Utakmice su išle jedna za drugom, redale su se pobjede Mladosti uz tu i tamo koji kiks, ali ništa značajno što bi utjecalo na put kojim su odlučili ići, put prvaka. Podigao se i broj utakmica, četiri kola u dva tjedna, ni to nije bio problem. Mentalni sklop bio je odličan, kvalitetan rad se isplatio, snage je bilo i za takav ritam, ništa im nije moglo stati na put. Redom su padali Daruvar (3:0), Omladinac (4:2), VGŠK (3:0), dok je remi upisan u susretu protiv Podravlja (1:1).

I na kraju, ono što je bilo najavljivano, ostvareno je. Mladost 127 kolo prije kraja osigurala je naslov prvaka u 3. HNL Sjever. Bio je to uspjeh na ponos svih, ne samo Suhopoljčana. Po prvi put Virovitičko–podravska županija imala je predstavnika u tako visokom rangu nogometnog natjecanja. Euforija je bila na vrhuncu, namirisala se krv i željelo se još više. 20. kolovoza 1994. godine održan je i plenum, Mladost 127 doznala je svoje protivnike u drugoligaškom društvu. Bili su to Bjelovar, Budućnost, Croatia, Olimpija, Mladost, Jedinstvo, Slavonija, Slaven Belupo, Podravina, Križevci, Valpovka, Spačva, Metalac, Đakovo i Čakovec. Sve je bilo poznato, pripreme za nove izazove mogle su krenuti, ali na ono što ih je čekalo u drugoligaškom društvu i to van terena, malo je tko bio spreman…

(www.icv.hr, mra)