Prema podacima Vijeća Europe, ali i nacionalnim podacima u Hrvatskoj je na neki način seksualno zlostavljano svako peto dijete – svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak. Na konkretnom primjeru – u razredu od 25 djece u prosjeku petero njih žrtve su seksualnog zlostavljanja. To su alarmantno visoke brojke, upozorava Mia Roje Đapić, magistra psihologije i psihoterapeutkinja u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, koja s kolegama stručnjacima svakog dana radi sa žrtvama i članovima njihovih obitelji.
Kad se radi o seksualnom zlostavljanju, ljudi često imaju potrebu okrenuti glavu, odmahnuti rukom i vjerovati da se to događa nekim drugim ljudima, kaže ova magistra psihologinje, odgovarajući na naš upit kako je moguće da zlostavljač godinama seksualno iskorištava dijete, a da to, ako već ne primijeti roditelj, prođe ispod radara i drugim članovima obitelji, pa i u vrtiću, školi, među prijateljima?
Ujedno, koja je poruka društva djeci i žrtvama kada osuđeni silovatelj djeteta nakon odsluženja zakonske kazne lako može doći raditi u njihovu školu, klub, udrugu?
Krenimo od same definicije. Što je seksualno zlostavljanje?
Prema definiciji Američke akademije dječje i adolescentne psihijatrije, seksualno zlostavljanje djece definira se kao: 1) bilo kakav seksualni čin između odrasle i maloljetne osobe ili između dvije maloljetne osobe ako jedna ima moć nad drugom te 2) prisiljavanje ili uvjeravanje djeteta na sudjelovanje u seksualnom činu bilo kakve vrste (s kontaktom ili bez kontakta).
Seksualno zlostavljanje tako podrazumijeva i dodirivanje djeteta po intimnim dijelovima tijela, traženje od djeteta da odraslu osobu dodiruje po intimnim dijelovima tijela, izlaganje djeteta pornografskom sadržaju, masturbaciju pred djetetom, navođenje djece na međusobne seksualne aktivnosti, seksualiziranu komunikaciju preko interneta (npr. poruke, slike, video-zapisi i/ili traženje djeteta da isto šalje).
RAZOTKRIJE SE TEK SVAKI DESETI SLUČAJ
Djeca često šute i ne govore što im se događa. Zašto im se teško povjeriti drugoj osobi?
O seksualnom zlostavljanju djeca šute iz nekoliko osnovnih razloga: straha da im se neće vjerovati, da će im se nešto loše dogoditi, krivnje, srama (posebno ako su doživjela tjelesno uzbuđenje), straha da će razoriti obitelj (ako je počinitelj član obitelji) ili počinitelju na neki drugi način naštetiti.
Procjenjuje se da se razotkrije tek svaki deseti slučaj. Prosječno od zlostavljanja do razotkrivanja prođe 10 do 16 godina, a raspon vremena šutnje djece je zaista velik – od mjesec dana do 56 godina.
Djeca izrazito rijetko lažu o seksualnom zlostavljanju, a ako to i čine, čine pod pritiskom ili pod nagovorom neke odrasle osobe, što također predstavlja oblik zlostavljanja djeteta. Zbog svega toga uvođenje zastare na djela seksualnog zlostavljanja djece psihološki gledano nema nikakvog smisla. Većina žrtava, ako se odluči povjeriti, povjerit će se mjesecima i godinama kasnije.
Iako su spolni zlostavljači većinom muškarci, među predatorima ima i žena. Što kažu brojke?
Da, i žene su zlostavljači, odnosno zlostavljačice. Od svih seksualno zlostavljanih dječaka u 14 posto su počinitelji žene, a od svih seksualno zlostavljanih djevojčica žene čine 6 posto počinitelja.
Iako roditelji najviše strepe od stranaca, kao prijetnji njihovom djetetu, iskustvo pokazuje drugačije. Tko su najopasniji predatori?
Počinitelji su djetetu poznate osobe i to u više od 90 posto slučajeva. Što je dijete mlađe, veća je vjerojatnost da se radi o članu obitelji. To može biti otac, poočim, djed, ujak, stric. Više od tri četvrtine seksualno zlostavljanih adolescenata također poznaje svoje počinitelje (npr. treneri, učitelji, svećenici…).
Strategije počinitelja uglavnom nisu (samo) nasilne. Naprotiv, imaju naviku ostvarivanja i njegovanja posebnog odnosa i povezanosti s djetetom. Uključivanje djeteta u odnos seksualne prirode i zadržavanje u tom odnosu omogućuju moć i dominaciju počinitelja koja je u suprotnosti s pozicijom djeteta.
ŠARMANTAN, A POLAKO RUŠI SVE GRANICE
Kako prilaze djeci? Kako zadobiju njihovo povjerenje?
Seksualno zlostavljanje djece najčešće počinje procesom „groominga“, koji se na hrvatskom jeziku prevodi kao vrbovanje ili mamljenje. Potencijalni seksualni zlostavljač sprijatelji se s djetetom i zadobiva njegovo povjerenje kako bi ga privolio na uključivanje u (seksualne) zlostavljačke aktivnosti.
Dijeli se na nekoliko vrsta. Na početku („self-grooming“) počinitelji sami sebi opravdavaju svoje zlostavljajuće ponašanje kako bi nadišli eventualne moralne barijere prema realitetnom zlostavljanju. To je stav tipa „Bolje da je ja naučim spolnosti nego neki klinac“.
„Grooming“ usmjeren na zajednicu/okolinu djeteta znači da će počinitelj uspostaviti odnos s osobama bliskima djetetu (npr. učiteljima, skrbnicima), a koji počinitelje uglavnom doživljavaju šarmantnima i velikodušnima.
Uvjerenje da su stranci oni koji su opasni (eng. stranger-danger) te široka propaganda na tu temu dodatno otežavaju prepoznavanje počinitelja u zajednici. „Grooming“ usmjeren direktno na dijete može se odvijati tjelesnim ili psihološkim putem.
Tjelesni „grooming“ uključuje postupnu desenzitizaciju djeteta na dodire, koji idu od neseksualnih (poput škakljanja) prema seksualnim dodirima kroz zadobivanje povjerenja. Granice se narušavaju postepeno, kako bi dijete njihovo narušavanje doživjelo prirodnim.
Primjerice, počinitelj može namjerno ulaziti djetetu u kupaonicu kada zna da je razodjeveno. Ili postepeno izlagati svoju golotinju pred njim/njom. Psihološki „grooming“ može se javiti paralelno s tjelesnim ili zasebno, što je slučaj kod vrbovanja djece putem suvremenih tehnologija.
Strategije koje počinitelji koriste uključuju razvijanje posebnog odnosa povjerenja s djetetom. Isprva to može biti nježno pomicanje granica, seksualizirani razgovori, a onda i emocionalne ucjene, traže ih da „čuvaju tajnu“, nabijaju im osjećaj krivnje, potkupljuju ih, ali im i prijete.
O seksualnom predatoru, zlostavljaču djece uvriježeno je govoriti kao o pedofilu. No, pedofilija i počinjenje seksualnog zlostavljanja nad djecom nije isto? U čemu je razlika?
Ne, nije isto. Pri razmatranju etiologije važno je znati da pedofilija i počinjenje seksualnog zlostavljanja nad djecom ne moraju biti i često nisu sinonimi. Počinitelj može i ne mora biti pedofil, kao što se pedofil može i ne mora bihevioralno voditi svojim impulsima.
Procjenjuje se da više od 2 posto populacije povremeno ima seksualne fantazije koje uključuju djecu (pedofilske), a nisu se nikad upustili u seksualno zlostavljajuće ponašanje. O etiologiji oba fenomena ne zna se dovoljno. Primjećuje se transgeneracijski prijenos pedofilskih sklonosti i seksualnog zlostavljanja djece u obiteljima, što može voditi na zaključke o genetskim predispozicijama i/ili iskustvima rane spolne zlostave koja oblikuju parafiliju i/ili seksualne delikte u odrasloj dobi.
Svaki treći pedofil bio je seksualno zlostavljan kao dijete, što je češće nego u općoj populaciji. Međutim, čak i uspostavljena dijagnoza pedofilije ili utvrđivanje njihove viktimizacije u djetinjstvu, osobu ne amnestira od odgovornosti za seksualno zlostavljanje djece. Nekim je osobama porive i impulse teško kontrolirati, bilo koje vrste, što ne znači da mogu činiti što ih je volja na štetu drugih.
To samo znači da trebaju intenzivniju stručnu pomoć i da je odgovornost sustava za sprečavanje daljnjih kaznenih djela veća. Ako počinitelji godinama neometano zlostavljaju djecu, onda kada su uhvaćeni npr. u nekim zemljama nastupi zastara ili budu suočeni s razmjerno malom kaznom, uvjetnom kaznom, ako ih okolina nije oštro osudila, ako društvo sustavno okrivljuje žrtve u medijima i na društvenim mrežama i smatra da nema toliko zlostavljanja, što možemo očekivati?
To da će sa zlostavljanjem nastaviti, da će se osjećati ohrabreno i podržano, neustrašivo, pa i da će otići koji korak dalje nego ranije.
BORBA SA SOBOM, BORBA S INSTITUCIJAMA
Svaka žrtva spolnog zlostavljanja nosit će sa sobom posljedice za cijeli život. Kod djeteta su one još teže i izraženije. Što možete reći iz iskustva?
Posljedice seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, a posebno ako je počinitelj bliska osoba, dalekosežne su i ozbiljne. Narušava se normalan razvojni put djeteta, njegova slika o sebi, slika o bliskim odnosima i ljubavi, doživljaj vlastitog tijela, granica i intime. Djetetova volja i granice sustavno su poništavane. Pod utjecajem zlostavljača, djetetove misli i emocije su iskrivljavane.
Dijete se osjeća bespomoćno, nevrijedno i beznadno. Brojne ozbiljne psihičke bolesti i poremećaji u kasnijoj dobi mogu se jasno dovesti u vezu sa seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu. Suicidalnost se, primjerice, uspješnije može predvidjeti po iskustvima seksualne zlostave u djetinjstvu nego dijagnozom velikog depresivnog poremećaja.
I nakon što prizna da je pretrpjelo zlostavljanje, dijete može doživjeti nevjericu. U nekim slučajevima i nemar, ali i osudu. Što je važno u potpori djeteta žrtve i što ako je jedan od počinitelja upravo najbliži član obitelji?
Najbolji prediktor oporavka djeteta je reakcija okoline, počevši od roditelja. Ako je jedan roditelj počinitelj, onda su to reakcije nezlostavljajućeg roditelja. Važno je da dijete dobije jasnu i nedvosmislenu poruku da ono nije krivo za zlostavljanje, da mu se vjeruje i da će se nadalje poduzeti sve da bi dijete bilo sigurno.
U praksi najveću patnju djeci žrtvama seksualnog zlostavljanja često izaziva upravo okolina. Primjerice, neke majke djeci ne povjeruju ili se ponašaju kvazi-podržavajuće. Tako, na primjer, kažu djetetu da mu vjeruju, ali stalno opterećuju dijete svojom patnjom što su ostale bez muža ili ne prekidaju emocionalnu vezu s počiniteljem.
Nekada je roditeljima teško prihvatiti da nisu ranije vidjeli i primijetili znakove, da bi netko tko je njima tako blizak poput člana obitelji ili uvaženog prijatelja iz zajednice mogao seksualno zlostavljati njihovo dijete.
Zatim slijedi borba s institucijama pa ponekad dijete nažalost mora godinama u više navrata svjedočiti, ponavljati priče o svojim traumama, da bi u konačnici počinitelj bio oslobođen, uvjetno osuđen i/ili dobio malu kaznu. Neka djeca nam znaju reći da više traje njihova patnja zlostavljanja i suđenja, psihoterapije i cijeljenja, nego kazna počinitelja. Tada se osjećaju izdanima od društva i imaju potpuno pravo.
Nažalost u Hrvatskoj i osuđeni seksualni zlostavljač djeteta nakon odsluženja kazne može se vratiti na posao koji uključuje rad s djecom. Kakvu poruku to šalje žrtvama, ali i svima koji su možda proživjeli isto i skupljaju snagu za prijavu?
Da, sve to je dio poruke društva žrtvama o tome koliko ih štitimo. Problem je i to veliki što se osuđeni počinitelji seksualnog zlostavljanja djece i mladih nakon nekog vremena od odsluženja kazne mogu vratiti u uobičajen život.
Mogu raditi kao profesori, treneri ili na drugi način svakodnevno ostvarivati kontakt s djecom i mladima. Novim potencijalnim žrtvama. U svojoj praksi imala sam djevojku koja se povjerila da ju je seksualno zlostavljao nastavnik. Kasnije se pokazalo da je taj isti nastavnik desetljećima ranije bio pravomoćno osuđen za seksualno zlostavljanje učenice. Kako se on vratio raditi s djecom, stalno se pitala. U teoriji se ne bi smjelo dogoditi, ali u praksi se, nažalost, događa.
NAUČITE DJECU RAZLIKOVATI “TAJNE”
Mnogi roditelji zaziru od teme zlostavljanja jer je mučna i teško s djecom razgovaraju o opasnostima koje im prijete. No, Vi ih potičete da razgovor o ovoj temi počnu s djecom već danas, odnosno od najranije dobi. Kako, dakle, razgovarati?
S djecom od najranije dobi svatko od nas treba otvoreno govoriti o tome koji dodiri su dobri, a koji ne, koje su male i slatke tajne (npr. tko je djetetu simpatija), a koje su tajne opasne i ne smiju se čuvati.
Dijete treba znati da nije u redu da ga itko dodiruje ispod potkošulje ili gaćica, osim kada ga npr. mama ili tata kupaju. Djecu trebamo učiti i da mogu i trebaju reći NE kad god ih netko dodiruje na način koji im je neugodan, čudan ili kad netko od njih traži da dodiruju drugu osobu.
O raznim temama, pa tako i seksualnosti, dobro je da se u obitelji može otvoreno govoriti jer na taj način djetetu pokazujemo da nema tabu tema. Kada dijete pogriješi, iako će dobiti neku posljedicu svog ponašanja, važno je da zna da ga roditelji i dalje vole.
Bez toga teško će se povjeriti o stvarima za koje osjeća krivnju, a ona gotovo uvijek ide uz seksualno zlostavljanje. Uvijek se postavlja pitanje kako sam to mogao/la dopustiti, zašto nikome nisam prije rekao/la… Kad god se u javnosti pokrene neka priča o nasilju i zlostavljanju, možemo iskoristiti priliku za razgovor u obitelji.
Prilika je to da djetetu pokažemo da nikada ne krivimo žrtvu i da nikakvo nasilje, pa tako ni seksualno, nije opravdano, bez obzira na okolnosti.
(www.icv.hr, mlo)