Bogata glazbena karijera tada hrvatskog beat sastava Crveni koralji započela je 1962. kada je grupa osnovana pod imenom Crveni đavoli, odnosno Crveni dječaci. Kao i brojne druge grupe iz tog doba, i oni su bili poneseni glazbom britanskih vodećih zvijezda. Grupu su osnovali Miro Lukačić (solo gitara), Davorin Dino Sarajlić-Krog (bas-gitara), Rudi Šimunec (ritam gitara), Josip Badrić (bubnjevi) i Jelenko Miran Perković (vokal), a Boris Barba Babarović pridružio im se nakon nekoliko mjeseci. U grupi su tijekom dugogodišnje karijere svirali i Željko Hižak Mika, Vlado Kirby Bastajić, Boris Turina, Krešo Pavlić, Željko Marinac, Božidar Delač, Marijan Miše, Berislav Klemenčić, Zvonko Gorički Deda, Marijan Žuljević Žulj, Boris Kaiser te naravno i naš Suhopoljčanin Vlatko Medvecki.
DOŠAO TAMAN KAD JE TREBALO
Medo je u ovu nekad kultnu grupu pristupio osamdesetih godina kada su Koralji predvođeni Barbom lagano prestali biti buntovni. Bilo je to vrijeme u kojemu su se shodno svojim godinama više priklonili pop i zabavnim vodama, što je i uobičajeno. Medi je taj stil odgovarao, a iako je bio ljubitelj rock glazbe, ni ovaj malo komercijalniji oblik muziciranja nije mu bio stran. Tim više što Koralji nikada nisu svirali nikakav „šoder od glazbe“, nego su to u njihovom kasnijem razdoblju u najmanju ruku bili pristojni glazbeni uradci.
I Medveckom i Crvenim koraljima ta je suradnja, koja je počela osamdesetih i nastavila se neprekidno i dalje, došla „kao kec na desetku“. Medo je sa svojim modernim pristupom sviranja klavijatura lijepo obojao zvuk Koralja, a grupa je tada dobila jedan novi, drugačiji i moderniji imidž koji je trajao sve do kraja njihove glazbene karijere, njihovog završetka.
Onaj topliji dio priče govori o tome da su se, iako je Medo došao u Koralje na laganom ‘zalasku’, zapravo spojili u jednu cjelinu, i onu glazbenu i onu ljudsku. Činilo se kao da su zajedno od samih početaka. U toj čvrstoj simbiozi zasigurno su i produžili rok trajanja tom vrlo značajnom glazbenom sastavu.
UVELIKE POMOGAO MLAĐIM GENERACIJAMA
Kada sam tih godina čuo da je Medo pristupio Koraljima, nisam se previše iznenadio. Naime, upoznao sam ga sredinom sedamdesetih godina, a s obzirom da sam tada bio mladi gitarist, njegovo nešto veće glazbeno iskustvo dobro mi je došlo. Znao sam ga iz Glazbene škole. On je svirao harmoniku, a ja klavir, iako mi je gitara ipak bila draža.
I tako sam jednog dana otišao na neku glazbenu audiciju koja se tamo neke 1976. održavala u Društvenom domu u Suhopolju. Audiciju koja je imala za cilj „pročistiti“ mladi glazbeni kadar naših krajeva vodio je glavom i bradom Vlatko Medvecki Medo. Sjećam se, bilo nas je nekoliko gitarista kojima su roditelji kupili valjda najjeftinije električne gitare u Zagrebu i koje smo umjesto u namjenskim kovčezima ili futrolama nosili onako, ispod ruke.
Medo nam je tom prilikom odsvirao nekoliko pjesama na klavijaturama, a potom smo mu se mi trebali pridružiti u „glazbarenju“. Mislim da sam tada bio među boljima i dobro se sjećam da mi je rekao da samo tako nastavim i da će od mene možda postati dobar gitarist. Lagao bih kada bih rekao da me to oduševilo, jer valjda sam očekivao da će mi reći: „Ooooo… Super si!“.
No, bio je u pravu. Tada sam bio skoro neznalica, a baš zbog toga što sam nastavio upornije dalje, postao sam na kraju dobar gitarist (istina, tek puno godina kasnije).
Tako da, kad god bih ga vidio na TV-u ili ih čuo na radiju, sjetio sam se tog davnog događaja, ali i svih glazbenika koje je tijekom svojih glazbenih godina Vlatko Medvecki svojim korisnim savjetima izveo na pravi put.
Hvala mu u ime svih nas za to. (www.icv.hr, bs)