Josip Podnar (91) iz Orahovice jedan je od najstarijih vatrogasaca na području VPŽ

Vatrogastvo je jedno od najstarijih djelatnosti u povijesti ljudskog društva, jer kažu, gdje ima dima ima i vatre, a gdje ima vatre tu je netko mora i ugasiti. U Hrvatskoj je propis o zaštiti od požara napisan još 1272. u Dubrovniku, ali profesionalna vatrogasna društva i postrojbe sa svojim radom počinju 1863. godine u Rijeci, dok je za prvog predsjednika zajednice izabran Gjuro Stjepan Deželić, otac hrvatskog vatrogastva. Dobrovoljna vatrogasna društva u Virovitičko-podravskoj županiji počela su s radom 1872. godine, prvo u Slatini, pa potom u Virovitici i Orahovici, a shodno potrebama, godinama koje slijede proširila su se i na druge gradove i mjesta u županiji.

Namjerno smo ovu priču započeli s malom povijesti vatrogastva jer slijedom toga posjetili smo i nekoga tko može posvjedočiti o počecima vatrogastva u nas, jednog od najstarijih vatrogasaca u našoj županiji, 91-godišnjeg Josipa Podnara iz Orahovice, koji je samo četiri godine mlađi od svog DVD-a Veliki Rastovac, čiji je član i koje je osnovano 1927. godine. Naravno Josip nije bio na proslavi svečanog otvorenja ovog društva, ali je tijekom godina prije početka 2. svjetskog rata mogao svjedočiti o aktivnom radu vatrogasaca na svim poljima života u zajednici, u ovom slučaju u selu Veliki Rastovac.

IMG_20220119_101946

– Dobrovoljnim vatrogastvom u DVD-u Veliki Rastovac počeo sam se baviti 1947. godine, a prije toga to nisam imao prilike jer sam odmah nakon rata radio kao poštar koji je raznosio poštu iz Zdenaca, Čačinaca, Crnca, ali ne kao sad, automobilom i mopedom, nego kako sam se snašao, nekad konjskom zapregom, nekad biciklom, a ako je trebalo i pješice. Sada bi to bilo neizvedivo, ali onda ljudi nisu bili navikli na bolje pa je to bilo normalno. E, kad su me počele boljeti noge od dijeljenja pošte, odlučio sam se posvetiti onom što sam jako volio, a to je šumarstvo. Zaposlio sam se u tadašnjoj Šumariji Donji Miholjac, ali na području Velikog Rastovca, prvo kao obični radnik, potom lugar, a paralelno s tim pohađao sam i šumarsku školu u Karlovcu, tako da sam nadalje obavljao posao šumarskog tehničara, a potom i nadzornika. Sve to napominjem s jednim ciljem, šumarstvo i vatrogastvo uvijek su bili blisko povezani, jer obje te institucije paze na prirodu, posebno na najveću opasnost koja prijeti, a to je požar. To je i bio jedan od najvećih razloga što sam upravo u to vrijeme postao i vatrogasac, član DVD-a Veliki Rastovac – rekao nam je naš sugovornik Josip koji se vrlo dobro sjeća kako su vatrogasci bili omiljeni u to vrijeme.

– Tada je bilo duplo više žitelja u selu nego danas, a pogotovo po završetku rata kada ih je bilo skoro trostruko više, a netko je trebao voditi brigu o potrebama ljudi. S obzirom da tada nisu postojale razne institucije, vatrogasci su bili „glavne face“, jer osim što  su gasili požare, bili su organizatori svih društvenih, kulturnih, pa čak i sportskih događaja. Osim tog pazili su i na red u selu, da svatko ima dovoljno namirnica i drva za ogrjev, ispravan crijep i ostalo. Nije bio problem ni vratiti neku zalutalu kravu ili ovcu, niti upregnuti kola i nekog odvesti kod liječnika. Sve su to najčešće radili upravo vatrogasci. Najdraže su nam naravno bile razne veselice uz glazbu i ples, ali i kulturna zbivanja, poput kazališnih igrokaza. I ja sam glumio u nekima od njih, a najviše se sjećam predstave „Jazavac pred sudom“, autora Petra Kočića, u kojoj sam glumio Davida koji je tužio jazavca za štetu nanesenu kukuruzima – nasmijao se Josip koji se potom prisjetio i osnovnog zaduženja vatrogasaca i onda i sad, a to je gašenje požara.

IMG_20220119_102048

– U samom Velikom Rastovcu na sreću i nije bilo puno požara, jer su žitelji pazili i na svoje i na susjedovo. Moramo znati da u to vrijeme nije bilo električnih i drugih instalacija i naprava, pa nije bilo toliko ni požara, a oni koji su se i dogodili najčešće su se dogodili od elementarnih nepogoda, udara groma, a manji dio njih ljudskom nepažnjom. Znamo da je onda dosta kuća bilo prekriveno slamom, a slame je bilo i u drugim objektima u dvorištu, tako da smo nju najčešće i gasili. Za te potrebe imali smo malu stapnu štrcaljku na ručni pogon, takozvanu brentaču, a voda se vozila na kolima u buradima koje su služile kao rezervoari. Pomagali su i mještani sa svojim kantama, svako je na neki način dao svoj obol. Sjećam se da nam je u ono vrijeme jako važno bilo stražarenje u selu, odnosno promatranje koje je značilo i pravovremenu dojavu. Tada nije bilo telefona, radio uređaja ni inih medija, nego je bilo potrebno dobro oko i jako grlo. Tragom toga imali smo improvizirane tornjeve na kojima smo redovno držali straže i ako bi nešto uočili, odmah se kretalo u akciju. Sve je klapalo kako treba, no ipak nam je nešto nedostajalo, a to je vlastiti vatrogasni dom, što je osnova dobre organizacije, rada i opstanka vatrogastva. Trudom i zalaganjem tadašnjih doajena vatrogastva u Velikom Rastovcu, Vatrogasni dom je i napravljen, a zaslugom vrijednih vatrogasaca koji su došli poslije njih, DVD Veliki Rastovac je sigurno jedno od najboljih vatrogasnih društava u našoj županiji. Na žalost zbog svojih godina i narušenog zdravlja već duže vrijeme nisam obukao vatrogasnu uniformu, ali moji vatrogasci me nisu zaboravili i stalno me zovu na svoje svečanosti – rekao je Josip, a to nam je potvrdio i predsjednik DVD Veliki Rastovac Izidor Lončar – Žiga koji nam se uz Josipovog sina Vlatka također pridružio ovom razgovoru.

IMG_20220119_105739

– Josip je bio maksimalno predan i svom pozivu šumara, ali i pozivu vatrogasca. To mogu još i bolje potvrditi naši stariji članovi, kojih na žalost više i nema puno, jer i mi od 60 pa na dalje već pripadamo grupaciji starijih. Znamo da se ne voli hvaliti, ali Josip je dobitnik mnogih vatrogasnih priznanja i zahvalnica, od matičnog DVD-a, Županijske vatrogasne zajednice, pa čak i Vatrogasne zajednice RH. Prije pet godina mu je tadašnji zapovjednik Vatrogasne zajednice VPŽ Stjepan Venus dodijelio i Priznanje za 70 godina vjernosti, koja se eto nastavila i dan danas, jer i kod Josipa vrijedi pravilo da ako postaneš vatrogasac, onda si to i cijeli svoj život – pohvalio je svog najstarijeg člana i dobrog prijatelja predsjednik DVD Veliki Rastovac Izidor Lončar.

Josip je u mirovini od 1989. godine, a godinu poslije preselio je sa suprugom kod sina Vlatka u Orahovicu. Na žalost supruga mu je preminula prije 14 godina, ali ostala su mu djeca, unuci i praunuci koji ga redovno posjećuju. S obzirom na svojih devet desetljeća, dida Podnar je pokretan i vedrog duha, uvijek raspoložen za šalu i druženje, a vjerujemo da će takav ostati i nadalje, no ipak, nismo ga više htjeli zamarati, jer i on ima svoj red, a s obzirom da je odzvonilo i podne, na redu je bio ručak. Uz „dobar tek“ na odlasku smo mu poželjeli dobro zdravlje, vedar duh i što više druženja uz svoje mlađe kolege vatrogasce.

(www.icv.hr, bs)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content