Rat i dalje bijesni u Ukrajini i sve je više ljudi koji bježe iz te zemlje kako bi pronašli spas i mir. Jedna od obitelji koja je izbjegla iz Ukrajine, točnije iz grada Buche svoj trenutni mir pronašla je u Orahovici gdje ih je ”udomila” jedna domaća obitelj.
– Gospodin Ihor je moj profesor ruskog. Naime, upoznali smo se preko jedne internetske aplikacije putem koje sam iz hobija željela naučiti ruski. Stalno smo bili u kontaktu. Neposredno prije nego što je započela ruska agresija na ukrajinu razgovarala sam sa Ihorom i rekla mu da bi bilo najbolje da sa cijelom svojom obitelji dođe k meni u Orahovicu na sigurno, no on je bio optimističan. Vjerovao je da do agresije nikada neće doći te da su to samo uobičajena zastrašivanja od strane Rusije. Nažalost, dogodilo se upravo suprotno. Ruska vojska započela je sa svojom okupacijom. Svakodnevno sam gledala vijesti i pokušavala stupiti s njim u kontakt. Kako nisu imali električne energije, vode, hrane i drugih potrepština vrlo je bilo teško doći do bilo kakve informacije. Njihova kćer Anna odlučila se za put u nepoznato s još tri žene i jednim djetetom od četiri godine. Putovali su dva dana do ukrajinsko-mađarske granice gdje smo ju mi čekali. Prelazak preko granice je trajao sedam sati, ali na kraju su ipak uspjeli. Nakon nekoliko dana stigli su nam Ihor i Zhanna sa svojim osobnim automobilom. Našoj sreći nije bilo kraja. Uistinu je preteško slušati njihova potresna svjedočanstva – kaže Orahovčanka koja je primila ovu obitelji.
Riječ je dakle o obitelji, otac Ihor (61), majka Zhanna (54) i kćer Anna (30). Ihor priča kako su se uspjeli izvući iz razrušenog grada. Razgovor s njima bio je protkan tugom, ali i velikim optimizmom, a u istom nam je prijevodom pomogla Oksana Gliša stanovnica šireg orahovačkog područja.
– Svakodnevno smo bili pod granatama, pucalo se na sve strane, grad je potpuno uništen. Sjeli smo u automobil i krenuli pronaći spas. Vozili smo se doslovno kroz šumu, oko drveća da bi uspjeli pobjeći. Srećom uspjeli smo se probiti uz pomoć naših ukrajinskih vojnika – priča Ihor.
Unatoč svim problemima, ova obitelj pokušava tražiti i najmanju dozu optimizma.
– Što nam drugo preostaje, pokušavamo biti mirni, iako znamo da je teško. Svakodnevno smo u kontaktu s ljudima koji su još u gradu. Grad su zauzeli Rusi. Srećom i svi naši bližnji su uspjeli pobjeći, svi su negdje širom Europe – kaže majka Zhanna.
Kćer Anna pokazala nam je videa i fotografije razrušene Buche koja danas podsjeća na Vukovar 91′.
– Strašno mi je gledati sve to, tužna sam i ne znam što i kako razmišljati. Svima nam preostaje vjerovati kako će sve ovo završiti i kako ćemo se vratiti u naš Buchu i Ukrajinu. Baš sam vidjela fotografiju zgrade u kojoj smo živjeli, razrušena je – priča Anna te kaže kako su od srca zahvalni orahovačkoj obitelji koja im je pomogla.
– Teško mi je pronaći riječi. Ovi dobri ljudi su nam pomogli i neizmjerno smo im zahvalni. Orahovica i okolica su jako lijepi, ugodno je biti ovdje, ali naša srca čeznu za domom – kaže Anna.
Njen otac Ihor također vjeruje da ovome mora doći kraj.
– Svi vjerujemo da ovom ružnom ratu mora doći kraj. Umiru i pogibaju nevini ljudi, ono što je najružnije ne biraju se ciljevi, puca se po svima, ženama, djeci i to je najstrašnije. Vjerujemo kako će ovo prestati – zaključio je Ihor.
Ova obitelj je trenutno smještena u Dugoj Međi i na raspolaganje za svaki vid pomoći, uz obitelj koja ih je udomila, stavile su se i braniteljske udruge iz Zdenaca i Duge Međe.
(www.icv.hr, vg; foto: V. Grgurić)