Kad se spomene zemljopisno područje Podravina, točnije prostor između rijeke Drave na sjeveru i pobrđa Bilogore, odnosno sjevernih ogranaka Kalnika na jugu i Prekodravlje, onda nam odmah na um padne zvuk cimbala i tambure, opuštenih i veselih ljudi, legendarne serije “Gruntovčani” i nezaobilaznog “kaj”.
Iznjedrila je Podravina mnoge poznate osobe, između ostalih književnike i glazbenike. Grabrovnica je ‘dala’ najpoznatijeg hrvatskog književnika Petra Preradovića, a Pitomača pjesnika i novinara Dragu Britvića, pjesnikinju Božicu Jelušić, skladatelja Marijana Jergovića, slikare Stjepana Ivaneca i Branka Begovića – Begu, filmskog maga Mirka Lauša, geologa Ivana Sondia, generala hrvatske vojske Martina Špegelja… Kada govorimo o glazbi onda se u prvom redu sjetimo pjesama poput “Podravino moja mila”, “Ala je divan taj Podravski kraj”, “Ja sam junak iz doline”, glazbene legende iz Podravskih Sesveta Blaža Lengera, festivala “Pjesme Podravine i Podravlja”, Josipa Škrinjara, “Podravskih tamburaša”, sina Starog Gradeca Vladu Smiljanića i mnogih drugih živih i onih nažalost pokojnih divnih ljudi koji su svojom kreacijom i ljubavlju prema Podravskoj grudi, pronosili njenu ljepotu i pitomost diljem svijeta.
U STAROM DUHU
No, vrijeme donosi svoje, generacije i običaji se mijenjaju, a glazba poprima novi prizvuk koji se sve više udaljava od izvornog zvuka. Nije to slučaj samo u Podravini, nego i u svim drugim dijelovima Lijepe naše. Možda i ne bi to promatrali kao neki problem, jer, neka svako sluša ono što voli, međutim, ako izvorna podravska pjesma ne nađe mjesta u srcima mlađih ljudi, postoji opasnost da se zauvijek izgubi, jer biološki sat onih starijih koji je nose u sebi lagano otkucava.
Znaju to jako dobro živući doajeni podravske glazbe, glazbenik i pjevač Dragan Vlajinić i glazbenik, član nekadašnjeg sastava “Veseli Podravci” i osnivač poznatog tamburaškog sastava “Podravski mužikaši” Josip Tončić – Joža. Poznaju se njih dvojica već dugi niz godina, a zajedno su i “igrali” u “Podravskim mužikašima”.
-Iza mene je skoro 62 godine života i skoro toliko sviranja i pjevanja, prvo s Bilogorskim magom Josipom Škrinjarom u “Veselim Podravcima”, a kasnije u mom najdražem sastavu kojeg sam i osnovao “Podravskim mužikašima”, u kojima sam svirao prvu violinu. Sastav sam osnovao u Pitomači 1994. godine s namjerom njegovanja tradicionalne narodne podravske glazbe, te skladbe skladane u starom duhu, kroz sviranje na tradicionalnim podravskim instrumentima te njenim izvođenjem u očuvanim folklornim elementima.
S tim ciljem surađivali smo s glazbenicima, spisateljima stihova, skladateljima i svima onima koji su imali volju očuvati podravsku glazbu i što više je približiti slušateljima. Spomenut ću Blaža Lengera, Dragu Britvića, Vladimira Smiljanića, Marijana Jergovića, Rajka Stilinovića, a bilo je tu i mnogih drugih. Naravno, uz mene su tu bili i Alojz Lach – vokal, Rikard Bakan – bas, vokal, Dalibor Dudašek – violina, Damir Begović – harmonika, Dražen Begović – brač, Marinko Barčan – kontra i Damir Hajduk – cimbal. Prije tog i moj prijatelj Dragan Vlajinić, a u posljednjoj postavi svirala je i naša mlada violinistica Iva Blažev – kaže nam Josip Tončić.
Iza njih je nebrojeno puno nastupa po cijelom svijetu, mnogobrojni snimljeni glazbeni uradci, sudjelovanje na festivalima, turneje…
-Vrijeme je i u nama učinilo svoje, ne toliko što smo uz glazbu ostarili, nego što se glazba počela mijenjati i već dugo godina ona nije ona “prava podravska” nego koketiranje za zabavnom, pop, pa i narodnom glazbom koja ne vuče korijen iz ovih naših krajeva. Svega ima u tom glazbenom “satarašu”, a mi želimo svirati podravsko. Možda je to i jedan od najvažnijih razloga zašto smo stali s radom. Takvu glazbu mogu svirati, a što je i dokazano i oni koji nisu iz podravskog kraja, a podravsku glazbu onako kako se ona uistinu svira, mogu izvoditi samo oni kroz koje teče podravska krv. To je tako i nikako drugačije. Kao što sevdah najbolje interpretiraju ljudi iz BiH, kao što je izvorni blues i jazz crnačka glazba – zaključio je Josip Tončić Joža.
GLAZBE MORA BITI
Iza Dragana Vlajinića također je puno godina glazbenog rada, ploča i CD-a, festivala, koncerata, turneja i boravka u raznim studijima.
-Odmah da kažem da ja više pripadam Bilogori jer sam rođen u Lasovcu kraj Šandrovca. Sviram violinu i pjevam već od desete godine, a kasnije, 60-tih sam svirao u sastavu “Veseli Bilogorci”, a kasnije nastavio u sastavima “Grupa X”, “Stranci”, “Tajna” “Veseli Podravci” i “Podravski mužikaši”. Suradnju sam imao s eminentnim glazbenicima, skladateljima, tekstopiscima i producentima. Da sad krenem o svemu tome pričati ne znam koliko bi to trajalo, jer ne može se to reći u dvije, tri rečenice.
Možda nisam kompetentan da govorim isključivo o podravskoj glazbi jer svirao sam mnoge druge stilove, čak i zabavnu i pop glazbu no situacija s tradicionalnom narodnom glazbom je svugdje ista, a u to se možete i sami uvjeriti slušajući današnje festivale i radio postaje. Kao što više nema godišnjih doba sa svojim nekadašnjim obilježjima, tako nema ni tradicionalne glazbe i to već dugo. Netko to pripisuje modernim vremenima, jer ipak je ona starinska. To nije problem jer glazbe mora biti za svakoga.
Svjesni smo da u ovom slučaju podravska glazba ne može biti nikakav mainstream, no to nije razlog da ona nestane s “lica Zemlje”. U cijelom svijetu postoji trend tradicionalne glazbe, “World Music”, “Etno” i slično i na tome treba intenzivnije raditi i tu glazbu što više ubacivati u razne trendove, a naravno izvoditi ju i samu za sebe – govori Dragan Vlajinić.
Kako i sam kaže, neke zemlje s tim nemaju problema i postoje mnogi glazbenici koji bi to trebali činiti i u “njihovom” slučaju, jer to je jedini način da tradicionalna glazba ne nestane.
-Festivali su se također pretvorili u komercijalne, vjerojatno s razlogom, no nikad nije kasno organizirati i festivale i događaje u kojima bi se izvodila isključivo tradicionalna glazba, jer u ovim ljudima odavde ipak teče podravska krv, a samim time ta činjenica dala je dovoljno prostora da svaki glazbenik Podravac zaviri malo “u sebe” i pronađe pravu domaću notu i riječ. Kao i moj prijatelj Joža, ali i mnogi drugi ovdašnji glazbenici, smatram da je to jedini način da sačuvamo ono što jedini imamo na ovom svijetu, našu Podravinu – zaključio je na kraju Dragan Vlajinić.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)