Ove godine se ljeto uistinu već na svojim početcima može podičiti sa visokim temperaturama zraka i jakim suncem, što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jedni „hvataju“ hladovinu, drugi pak ne izlaze iz klimatiziranih i rashlađenih prostorija, a oni koji si to mogu priuštiti hrle na bazene, jezera, rijeke i more ne bi li se rashladili. Oni koji ne mogu uživati dok ne odu na godišnji odmor su zasigurno vrijedni poljoprivrednici, djelatnici na cestama i građevinci.
Ima pak i onih koje vrućine ne mogu spriječiti da se bave svojim hobijima, a jedni od njih su i branitelji maratonci iz Udruge “Glasnici istine”, a također i biciklisti iz ekipe VBR (veterani, branitelji i rekreativci) VPŽ koju čine biciklisti iz Virovitičko-podravske županije. Naravno da nismo imali vremena sve njih obići, ali u Slatini postoji čovjek koji je zadužen za vođenje obje udruge na našem području, a uz to je i zadužen za sportske djelatnosti unutar HVIDR-e VPŽ koju vodi Mato Bubaš. Radi se naravno o Slatinčaninu rodom iz Draža u Baranji te sopjanskom zetu, kako u šali kaže za sebe, Pavi Tutenovu.
Ovaj 54-godišnji umirovljeni Hrvatski branitelj, suprug i otac dvije kćeri zasigurno spada u red onih omiljenijih ljudi ne samo u Slatini, nego i u cijeloj našoj županiji, pa i šire, jer za njega znaju reći da je uvijek prvi ako treba nešto dragovoljno odraditi, bilo da se radi o nekom poslu ili o sportskim događajima. No kao i većina takvih ljudi i Pavo je skromna osoba bez velikih prohtjeva, što je dokazao i prilikom našeg razgovora kojeg smo otpočeli s “osobnom kartom” ovog malog, velikog čovjeka.
– Po profesiji sam poštar i dugo vremena sam radio u toj službi i u Baranji i ovdje u Slatini sve do umirovljenja, jer sam HRVI obolio od PTSP-a zadobivenog u Domovinskom ratu. No kada bih počeo pričati o sebi ipak bih na prvo mjesto stavio nogomet jer to mi je bila i više nego “prva sporedna stvar u životu”- rekao nam je, a mi smo se pomalo iznenadili, možda zato jer nismo dosljedno pratili nogomet na našem području gdje je Pavo dao značajan obol u više klubova.
– Započeo sam s nogometom u Baranji već kao junior u tamošnjim klubovima, a igrali smo čak i u istoj ligi u kojoj je igrao tadašnji NK Osijek u kojem je zanat počeo peći i naš Šuker kojeg sam i osobno upoznao. No, nogometno zadovoljstvo nije dugo trajalo jer je došlo do puno važnijih stvari, pa sam tako i ja obukao hrvatsku uniformu i krenuo na front. Prvo u Hrvatskoj policiji, a zatim u HV, a vidjele su me mnoge bojišnice u Hrvatskoj i BiH na kojima sam bio od početka do kraja rata. Naravno da se tada nije imalo kad, a ni zašto razmišljati o sportu, no kada mi je bilo najteže, pomislio sam na užitak koje mi pruža nogomet i nada da ću ga ponovo zaigrati. Hvala Bogu to se i dogodilo, a ja sam se ponovo aktivirao u nogometnim vodama i zaigrao za mnoge klubove, kod nas za Sladojevce, Slatinu, Sopje. Oženio sam se 1998. godine, imao dosta obveza, čak se i bavio poljoprivredom, točnije uzgojem krastavaca. Tada mi još uistinu nije bilo ni na kraj pameti da ću nogomet zamijeniti trčanjem, a kasnije i biciklizmom – prisjetio se Pavo Tutenov i došao do teme po kojoj ga većina nas najbolje zna.
– Ispočetka nisam imao pojma o maratonskom trčanju, ali upoznao sam vrsne maratonce iz Osijeka te od njih kupio razne maratonske fore. Naravno, morao sam se okušati i u trčanju, a znam da su me zafrkavali jer nisam imao maratonske patike, nego neke s tankim “đonom”, a o ostaloj maratonskoj opremi da i ne govorimo. Na treningu sam si rute označavao sa trakama zavezanim na grane da bih se mogao orijentirati i izračunati koliko sam i za koliko vremena otrčao rutu. A što se tiče mojih amaterskih patika, na utrci do Jankovca pobijedio sam daleko iskusnije trkače sa daleko boljim tenisicama i dodatnom opremom. Ni sam ne znam čemu to mogu zahvaliti, valjda onom svom inatu, “moraš i možeš”. Kad su me neki moji prijatelji zafrkavali da se neću moći ogledati s drugim maratoncima, sjetio sam se te njihove zafrkancije u kriznim trenucima trčanja i sam sebi rekao “e baš ću vam dokazati da mogu” i uspio sam. Taj svoj inat, sportske vještine, ali i stjecanje koncentracije prenosio sam i na druge trkače, neovisno radi li se o Glasnicima ili VBR-ovcima – otkrio nam je tajnu svog uspjeha Pavo Tutenov koji ne staje, nego trči dalje.
– Glasnici do kraja mjeseca imaju “pune ruke posla” jer valja odraditi nekoliko maratona, a onda se spremiti za onaj što nas najviše veseli i što se organizira povodom Dana pobjede, a radi se o Memorijalnom maratonu “Čavoglave-Knin” koji se ove godine trči po 8. put, a kojega, kao i sve ostale naše maratone, osim HVIDR-e VPŽ značajno pomaže i Virovitičko-podravska županija te Grad Slatina. Priznajem da bez njihove svesrdne pomoći u tome ne bi uspjeli. Naš zajednički cilj na ovom maratonu, ali i na svim drugim memorijalnim maratonima je isti, čuvati sjećanje na Domovinski rat i njegove žrtve, ali i na veličanstvenu pobjedu koja je zlatnim slovima ispisana u stvaranju novije hrvatske povijesti. Osim tog silnog značaja ovih maratona, to je u isto vrijeme i velika motivacija nama sudionicima da istrčimo ili izvozimo do kraja, jer to je najmanje što možemo učiniti za hrvatsku žrtvu u Domovinskom ratu – rekao nam je Pavo Tutenov koji je na kraju razgovora potvrdio ono u što smo bili sigurni, a to je da naziv naših maratonaca “Glasnici istine” nije ni slučajan ni uzaludan.
(www.icv.hr, bs)