Smokve uspijevaju i u kontinentalnoj Hrvatskoj, dokaz je voćnjak Davora Goluba iz Našica: U njegovim voćkama već 12 godina uživaju brojni građani

Smokva zasigurno spada u jedne od omiljenijih voćnih vrsta. Osim što se konzumiraju sviježe, popularne su i u sušenom obliku, a džem i rakija od smokava poznata je od davnina. Poslije masline, smokva je najraširenija voćka od Istre do Dubrovačkog primorja, a u manjoj mjeri u Dalmatinskoj zagori i neretvanskoj dolini. No s obzirom na njenu otpornost, ona se može dobro razviti i na području cijelog kontinentalnog dijela Hrvatske. To potvrđuje činjenica da su česta dvorišta ili vrtovi naših kuća koja imaju zasađene smokve koje vrlo dobro uspijevaju.

No, u Slavoniji su rijetka gospodarstva koja se bave uzgojem te voćne vrste. Da bi se uvjerili je li uzgoj te vrste isplativ, posjetili smo Davora Goluba iz Našica, voćara koji uz redovne voćne vrste poput marelice, šljive, grožđa i ostalog, posjeduje i rjeđe voćne vrste, poput raznih voćnih egzota s više kontinenata, kao i starih voćnih vrsta koje se uistinu rijetko sreću na domaćem tržištu. Davor Golub može se pohvaliti i najvećim nasadom voća kaki u kontinentalnom dijelu Hrvatske, što je tema za još jednu priču, zbog koje ćemo ga zasigurno još jednom posjetiti. Ovoga puta “zvijezda” naše reportaže je smokva – voće koje je prava “riznica zdravlja”.

Davora, koji je jedan od najvećih smokvara u Slavoniji, nije u Našicama teško naći, ima svoja tri štanda, u centru Našica, na Gradskoj tržnici, te u krugu Našičke bolnice. Gužva ispred štandova kao da se nešto dijeli, a ne prodaje.

– Kod nas je uvijek tako, ljudi vole naše voće, a smokve su im jedno od najomiljenijih – rekao nam je na početku susreta Davor i otkriva nam više o svojim voćnjacima.

– Naši voćnjaci nalaze se na površini od oko dva hektara na lokaciji zvanoj Ceremošnjak na nadmorskoj visini od oko 210 metara, na ekspoziciji idealnoj za proizvodnju voća. Zbog visine terena nemamo problema s mrazom koji može upropastiti voće, pa tako i smokvu s kojom smo krenuli prije nekih 12 godina, a sada imamo nešto preko 200 stabala ove biljke. Prve smokve dozrijevaju krajem lipnja i sredinom srpnja, a druga tura kreće od rujna i ima je sve do prvih mrazova, tako da godišnje mogu ubrati i do nekoliko tona smokve – priča nam Davor i dodaje da u voćnjaku ima desetak vrsta smokava, od domaćih do stranih, a član je njemačke udruge smokvara u kojoj prikuplja korisne informacije za uzgoj ove vrste. 

Po struci je agronom što je, kako i sam kaže, veliki plus za ovo čime se bavi.

– Važno je poznavati struku i znati što više. To je moj “fah” i tu sam „svoj na svom“. Tajne nema, a dio svog znanja i iskustva uspio sam prenijeti i na suprugu Jasminku te kćerke Dunju, Mirnu i Zrinku koje mi sukladno njihovim mogućnostima pomažu oko voća. Uz njih imam i jednog djelatnika koji radi u voćnjaku. Složna smo ekipa koja voli taj posao i dobro funkcioniramo – pohvalio se Davor koji je u vrijeme Domovinskom rata bio pripadnik mnogih Hrvatskih postrojbi, nekoliko je puta ranjen na bojišnicama što mu je ostavilo i vidljive tragove na tijelu. No to ga nije omelo i sve do 2008. godine radio je u HV kao profesionalni vojnik.

– To nije bio samo poziv nego i dužnost i obveza. Valjalo je prenijeti znanje i iskustva ratovanja mladim naraštajima i dati svoj vojni obol i u miru. I kada sam radio u vojsci bavio sam se voćarstvom, ali daleko manje, onako iz hobija. No te 2008. godine „skinuo sam“ uniformu i postao 24-satni, vjerujem, uspješni voćar – rekao nam je, a mi nismo odoljeli a da ga ne priupitamo kakav je općenito interes za voće, posebice smokve. 

– Interes za naše voće nikada nije bio upitan. Nekad smo voće prodavali i na nekoliko štandova u Osijeku, Donjem Miholjcu no odustali smo od tog jer tu se izgubi puno vremena, a valja biti što bliže voćkama. I ova tri štanda u Našicama koje svaki dan vrve kupcima, dovoljna su nam. Radi se o domaćem i kvalitetnom voću po pristupačnim cijenama po mjeri domaćeg kupca. O nekoj prevelikoj zaradi se ne može govoriti, ali voćnjak nam daje solidan dopunski izvor prihoda. Ja sam u mirovini, supruga je zaposlena u jednoj firmi i ima plaću, pa nam je zasigurno lakše i sigurnije. Kćerke nam pomognu, no važnije od toga je da završe škole pa da izaberu ono što im najbolje odgovara. Lako za voće, njega će uvijek biti pogotovo ako voćar zna i voli svoj posao, a kupci cijene okus plodova njegovog truda i rada – rekao nam je naš sugovornik Davor Golub iz Našica.

(www.icv.hr, bs; foto: privatni arhiv)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content