„Osjećaj koji mi pruža jahanje teško je opisati. To je i zadovoljstvo, smirenje. Dok sam ja na konju, moji problemi ostaju daleko iza mene, u prašini koju dižu kopita mog Zeke. I ništa drugo nije važno.“

Riječi su to kojima Marija Pokupić iz Lozana govori o svojoj velikoj ljubavi, onoj, lako se zaključuje, prema konjima i jahanju.

Naš razgovor vodimo u – sedlu. Marija je ispred nas, a njen Zeko zaista diže prašinu na poljskom putu. „Naša“ Bela polako slijedi njegov ritam. Marija nas je već uvjerila da konju “nismo teški” – konj može nositi do 20 posto svoje težine (koja iznosi oko 600 kilograma), a važno je da slijedimo upute o naredbama koje smo dobili prije sjedanja u sedlo.

Naša sugovornica povela nas je, naime, na jednu od svojih trasa kojima inače ide s jahačima. Njoj i njenoj obitelji, koja je već punih 17 godina „u sedlu“ na ovu rekreaciju, kao i na ozbiljnije jahanje u Lozan danas dolaze ljubitelji konja svih generacija iz Hrvatske.

Kasno je kolovoško poslijepodne u Lozanu. Oko nas oranice pune kukuruza, suncokreta i duhana. Na jednoj, suši se sijeno. Cvrkut desetak različitih vrsta ptica savršeno se slaže sa zvukom kopita koja gaze zemlju i travu.

Čovjek bi rekao, prolazimo kroz prizore koji odmaraju dušu.

Pokupići su, naime, među rijetkima koji danas još uvijek imaju konje.  Marijan, Ana, Mario, Marija, Anamari i Mario za svoju ljubav uzgajaju 15 njih.  

Dok nam Marija priča o tome kako je svaki od konja poseban, od najstarije Alegre, koja je kod njih više od 20 godina, preko Zeke, Sante, Bele, Dakote, Mary, Tise, Sokola, Johna, Arona, Cvete, Mime, pa sve do zaigranih ždrebadi, Misti, Jure i Vilija, iz grma izlijeću dvije jarebice.

ZNAJU SVAKI ZAVIJUTAK I DRVO

Zeko i Bela – ništa.  

-Ne brinite, neće reagirati, naviknuti su na takve situacije. Svaki dan smo u poljima. U prosjeku sam između 10 i 20 kilometara dnevno „u sedlu“. Zato naši konji znaju kao i ja, svaki zavijutak, svako drvo na ovom putu i ne uzbuđuju se previše – govori nam Marija.

Pokupići uz rekreativno jahanje, s konjima dolaze na manifestacije kao što su proslave dana grada ili općine, obljetnice te sudjeluju na konjičkim maratonima.

Odazivaju se i na pozive udruga prilikom humanitarnih događaja, putem Konjičkog kluba Virovitica, čiji su članovi. Njihovi konji, gdje god se pojavili, prava su atrakcija. Osobito gizdavi Zeko, kad mu Marija isplete pletenicu i kada, ako na leđima nosi dijete, izgleda poput nekog Pegaza, komentiramo. Doduše, bez krila, no, kad se čovjek popne na njega, a pogotovo dijete, ima osjećaj da će zaista – poletjeti.

-Da, Zeko je velik konj, gdje god dođe, ukrade poglede. A ima zlatno srce. I točno se prilagodi jahaču. Na konjičkom maratonu, za vrijeme predaha, na leđa su mu stavili dvojicu dječaka. Gledam ga, a on ide nogu pred nogu. Polako da lakše ne može, zna da ima djecu na leđima  – sa smiješkom ističe Marija koja zna i onu drugu, snažniju Zekinu stranu. Tada, u galopu na poljima, jednako uživaju i ona i on. Ne lete, osjećaj je još bolji – topot, ritam u kojem jahač osjeća svaki potez konja, napetost, brzina…

SAMA JAŠU DJECA I OD 3,5 GODINE

Kod rekreativnog jahanja, situacija skroz drugačija.

Mirnoća konja, od kojih neki više od 20 godina u sedlu nose jahače, razlog je zbog kojih u Lozanu sama jašu već i djeca. Marija nam priča kako jahanje preporuča svima, „od 3 do 99 godina“. Ona sama vodi grupu od po 5 jahača. U sedlima su sami već i oni maleni, od tri godine naviše. Prije sjedanja u sedlo, informira i roditelja i dijete o svakom potezu.

-Dijete postavljamo na najmirnijeg konja i tada biramo kratku rutu, od otprilike 20 minuta.  Odrasli pak biraju sat vremena, pa se dogovorimo o ruti koju bi voljeli vidjeti  – Marija nam objašnjava putem.  Iskusna u sedlu, s lakoćom vadi mobitel i snima prizore. A da se ima što vidjeti – ima.

-Fotografije i snimke koristim za društvene mreže, a reakcije ljudi su sjajne. Ljudi, pogotovo djeca i mladi jako vole konje, gotovo svaka objava izazove puno pozitivnih reakcija. I samu me iznenadi koliko ljudi reagira na npr. fotografiju s jutarnje ili večernje šetnje poljima – dodaje.

foto: privatni arhiv

“ZLATNA ŽDREBICA” MISTY

Mi možemo zaključiti kako je cijela priča oko konja i imanja čini poput bajke ne samo za djecu, već i ljubitelje životinja. Na imanju Pokupići, naime, danas imaju hrvatske hladnokrvnjake, lipicanere, holštajnske konje, engleske punokrvnjake. Kod njih je moguće vidjeti i slikovitog američkog Paint horsa, poznatog iz filmova po svojim velikim tamnim i svijetlim „mrljama“. 

Ujedno, Misty je ždrebica rijetke palomino, „zlatne“ boje, kao i mama Mary, koja oduzima dah ne samo zbog svoje ljepote, već i očiju različite boje. 

foto: privatni arhiv

Svaki konj ima svoj karakter, saznajemo, dok prolazimo pokraj polja suncokreta, a u daljini se polako počinju mreškati tamni oblaci. Dotičemo se i škole jahanja koju su, putujući po nekoliko puta tjedno na satove u Križevce, prošli svi članovi obitelji.

Jahanje nije jeftin sport – uz kvalitetnog konja, tu je oprema, ali i troškovi poput zdravstvene njege, opreme za transport i slično, objašnjava nam Marija, okrećući se u sedlu prema nama dok govori.  

Danas, dio troškova uzgoja konja pokriva prodaja ždrebadi, ali i dalje je njihov uzgoj „sport za dušu“, a ne nagrada za novčanik. U konjogojstvu sve je važno, od dobre ishrane do dobrog veterinara, svaka stavka je bitna.

foto: privatni arhiv

DVA FAKSA, 15 KONJA I JEDNA SVESTRANA MLADA ŽENA

-No ako pitate bilo koga tko ima konje, reći će vam da se sve isplati. Ono što dobivate od konja i jahanja premašuje sve drugo – kaže Marija, a koja već godinama ima i vlastitu trgovinu konjičkom opremom Castela.

Njena prva ždrebica zaslužna je za naziv trgovine, dok je sama Marija, reći će nam njeni poznanici, djetinjstvo provela na leđima lipicanca, hladnokrvljaka…

Jedna je od onih osoba za koje kažu kako je gotovo prije sjela u sedlo negoli je prohodala.

 – To nam je u krvi, ta ljubav prema životinjama. Imamo i svinje, koze, kao i šest pasa na imanju. Tek sada, nakon povratka iz Zagreba u kojem sam bila desetak godina, mogu se svemu ovome ozbiljnije posvetiti – kaže, zagledana u panoramu na čijem se kraju vidi i njihovo imanje.

Priča nam kako upravo završava Šumarski fakultet u Zagrebu. Još dva ispita i diplomski i gotova je. No ostaje joj još dosta ispita na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, koji paralelno, izvanredno pohađa. A završila je srednju školu u Zagrebu, smjer farmaceutski tehničar na Zdravstvenom učilištu u Zagrebu. Dva fakulteta, jedna trgovina i 15 konja. Što im je zajedničko? Mlada žena koja voli ulagati u svoje kapacitete i doslovno iskoristiti svaki dan.

foto: privatni arhiv

NE GUBI VRIJEME

-Koristim svaku minutu da mi se sve isplati i da ne gubim vrijeme. Mislim da će mi sve znanje koje sam stekla koristiti u budućnosti, iz svakog segmenta mogu nešto povezati što nam je na imanju potrebno – odgovara, gledajući na veliku parcelu ograđenu drvetom, a iza ograde, prostranstvo kojem oko kraja ne vidi.

Konji su u slobodnom kasu ili okupljeni oko gomile povrća. Otac Marijan upravo je od susjeda dovezao prikolicu tikvica i lubenica. Pokupići su zahvalni svima koji im od svog viška u poljoprivrednoj proizvodnji obraduju “četveronožnu ekipu”.

Dok Zeko vodi dalje, prema ogradi, dvojica posebno zaigranih ždrebaca, Jura i Vili, „braća od jedne mame, a dvojice tate“, brzo prilaze vidjeti što se događa.

Znatiželjno prate dvojac koji prilazi, pa onda pružaju njuške za maženje. Sokol je već odradio upoznavanje, kratko rznuo i otišao dalje. Sjajna smeđa Dakota samo elegantno pogledava prema nama, ali nismo joj zanimljivi. Nju mami kukuruz, istresen na gomilu, večernji gablec kojim će se pogostiti s ostalima.

-Konji su nam cijele godine vani, pokazalo se da su zdraviji i otporniji nakon što zimu provedu na otvorenom. Imaju se gdje skloniti kada je vrijeme loše, a inače, sva ova velika dvorišta njihovo su carstvo – pokazuje Marija.

Dok se na Beli vraćamo na imanje, cijelo krdo dolazi nas posjetiti. Spuštamo se iz sedla, a Misty nam se doslovno gura u naručje.

-Ždrebad nam je jako tražena, pa će nam Misty uskoro u Istru. Kupac će doći po nju. Tamo će razviti povezanost s novim vlasnicima i otkrivati neke nove mirise, okuse, trčkarati po drugoj travi i zemlji.

Nedostajat će nam, ali bit će voljena i kod novih vlasnika – kaže Marija, gladeći malu ždrebicu, prisjećajući se prvih koraka koje je u njihovom dvorištu Misty napravila kada je bila stara svega 20 minuta.

Svakog konja Pokupići uvijek pamte – ima ta neka tajna veza, kaže Marija, o tome koliko konj razumije čovjeka i kako ga lako “osjeti”. Čovjekovu tugu, čovjekovu ljutnju, izgubljenost, ali i povezanost.

Zato je jahanje sport, ali ponajprije terapija, u kojoj će uz dobitak za cijelo tijelo najviše profitirati – duša, poručuje Marija. Mi se pozdravljamo, pod dojmom – svega. Do nekog novog puta i prilike, bijega od stvarnosti u sat i pol avanture koja se pamti cijeloga života. (www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, privatni arhiv)