Virovitičanin Zoran Kozjak ima jedini registrirani Adler MB 250 u Hrvatskoj: Sportski “Orao“, star 70 godina, “plovi“ po cesti i još uvijek izaziva divljenje

Zoran Kozjak, poznati virovitički inovator i stručni učitelj u Industrijsko-obrtničkoj školi u Virovitici, ponosni je vlasnik Adlera MB 250, legendarnog motocikla s dvotaktnim oto agregatom, koji je pedesetih godina prošlog stoljeća proizvela tvrtka Adler (njem. Orao, op.a.), sa sjedištem u Frankfurtu na Majni.

Tvrtka otvorena još 1880. godine bila je diljem svijeta poznata po svojim biciklima, automobilima i motociklima, kao i po pisaćim i uredskim strojevima kojima se nakon II. svjetskog rata okrenula u proizvodnji.

Godine 1954. ispisala je svojevrsnu povijest sa svojim Adlerom MB 250, motociklom s dvotaktnim agregatom s dva cilindra, podesivim stražnjim ovjesom, izmjenjivim prednjim i stražnjim kotačima te nizom drugih inovacija po kojima je brzo postao i ostao revolucija na tržištu, sloveći kao sportski motor koji je po mnogočemu potpuno drugačiji od drugih.
Tvrtka je proizvela ukupno 11.000 motocikala ovog modela i mali broj njegove sportske verzije. Danas je u cijelom svijetu svega oko 300 registriranih primjeraka. Zoran Kozjak ima jedini takav, registriran i u voznom stanju, u Hrvatskoj.

ELEGANTNO RIJEŠENI CILINDRI

Zašto je ovaj motor poseban? Ponajprije zbog dva cilindra smještenih jedan uz drugoga, što je bila novina u to vrijeme, kaže nam Zoran.

– Do 1954. godine, kada je proizveden, motori su imali cilindre koji su bili postavljeni jedan iza drugog, pa je zadnji često ‘zaribao’, odnosno pregrijavali bi se i motor bi stao. Ovaj elegantan način, cilindar jedan pokraj drugog, pokazao se izvrsnim mehaničkim rješenjem pa su ga kasnije kopirali i Japanci za svoje Yamahe i Suzukije – priča nam Zoran Kozjak o svom ljubimcu Orlu MB 250.

Inače, ova limena „zvjerčica“ ima 247 kubičnih centimetara zapremine, snaga mu je 11,8 KW/16 KS, težak je 145 kilograma, ima četiri brzine i postiže maksimalnih 116 km/h. Ima iznimno nisko težište pa je vrlo stabilan na cesti. Stražnji ovjes mu je podesiv, a prednji uz amortizer ima i njihajuću vilicu s hidrauličkim prigušenjem.

Zato je donio još jednu novinu – „ mekoću“ u vožnji. Putovi su 50-ih godina prošlog stoljeća često bile kaldrme, a dotadašnji motori za ovjes imali su ponekad samo oprugu, ne amortizere i motore je bilo teško i naporno voziti. „Orao“ je i to promijenio – podesivi stražnji i njihajuće vilice prednjeg ovjesa omogućile su vozaču da „plovi“ po cesti, a u slučaju puknuća gume, što se na cestama punima rupa i kamenja često događalo, obje su se mogle zamijeniti, kaže nam naš sugovornik.

Ujedno, ako bi na motor sjele dvije osobe, prekidač na prednjem svjetlu omogućavao bi im korekciju usmjerenog svjetla po težini.

IMG 20221117 120136

ČEKAO U PIJESKU ISPOD ŠLJIVE

– Nije čudo da su se u njega zaljubili svi ljubitelji motocikala. Mogao si s njim bilo kuda. Bio je to snažan, pouzdan i moderan motor, a zbog toga je bio i skup, kao i danas kada se za njega još uvijek mogu nabaviti gotovo svi originalni dijelovi. Naravno, po cijeni koja ide uz takvo povijesno vozilo – objašnjava Kozjak.

Njemu samom ovaj ljepotan stigao je kao poklon. U dijelovima. Stara legenda prošla je niz vlasnika dok nije završila kod Zoranovog prijatelja koji je skupljao i restaurirao motocikle. I tu je čekao svoje vrijeme, odnosno Zoranove vrijedne ruke.

– Godinama je bio u Ferdinandovcu, ispod šljive, ukopan u pijesak. Prijatelj je odlučio da se više neće baviti motorima i pitao me želim li ga. Rastavio ga je i poslao mi ga u kutijama. Neki su dijelovi već bili uništeni od vode, pijeska, sunca. Moj otac imao je Tomos T 12 koji sam restaurirao, a prijatelj zna da stalno nešto radim s alatom i da imam volje, pa mi je dao ovaj motor s riječima „da napravim nešto od njega“ – smiješeći se kaže Zoran, koji je poklon s originalnom dokumentacijom shvatio vrlo ozbiljno.

RADIO NA NJEMU 10 GODINA

Posvetio mu je punih 10 godina života i pravo malo bogatstvo.

– Restaurirao sam svaki komadić, od najmanjeg vijka do poklopca za bravu, koju sam napravio od novčića, nekadašnje marke. Većina dijelova je originalna, iz 1954. godine. Neke sam, također originalne, kupio, a neke napravio sam. Tako sam mu dodao pokazivače smjera, bočni nogar, a starinsko magnetno paljenje zamijenjeno je elektronskim.

Budući da mi je otac nekadašnji tapetar, originalno gumeno, tvrdo sjedalo, presvukao sam umjetnom kožom. Ujedno, dodao sam i sjedalo i držač za osobu iza vozača, paktreger i neke detalje koji mu daju poseban šarm. Sada je kao novi i mami uzdahe kada se povremeno negdje pojavimo – kaže naš sugovornik te ističe kako mu je bio izazov restaurirati ovog limenog ljubimca.

Na upit kako vidi njegovu budućnost, Z. Kozjak kaže da će ga vjerojatno prodati. Procjenjuje kako je on sam cilj i misiju ispunio – vratio mu je stari sjaj. Možda je vrijeme da sada netko drugi u njemu uživa, poručuje.

– Kad dođe vrijeme, prodat ću ga onome tko će znati cijeniti njegovu pravu vrijednost – zaključuje naš sugovornik, te brzo dodaje da će umjesto brojki radije gledati prepoznaje li novi vlasnik trud i ljubav uložen u proces koji je nekadašnji motor pod šljivom pretvorio u limenog ljepotana za poželjeti.

Onaj tko u restauriranom Orlu MB 250 tu vrijednost prepozna, postat će njegov novi vlasnik, kaže. Do tada ima nekoga tko će ga čuvati, polirati i brinuti da mu ništa ne nedostaje, dok opet lagano ne „zaplovi“ ulicama.

(www.icv.hr, mlo, foto: mlo, Z. Kozjak)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content