U Virovitici živi jedan drag i poseban dječak. Zove se Jakov Knežević. Ima 10 godina i učenik je trećeg razreda K1 razrednog odjela Osnovne škole Vladimira Nazora u Virovitici. Možda ste ga i vidjeli u gradu, na igralištu kako stoji i promatra djecu kako se ljuljaju ili u trgovini kada je s roditeljima Vedranom i Josipom te mlađim bratom Rokom bio u kupovini i zagledao se u kutiju čokoladnih pahuljica. Vidjeli ste ga možda i kod frizera kada je Jakov došao na šišanje i “uzeo” vam red jer ga je frizer propustio ispred drugih da dugo ne čeka. Možda ste se tada čak i naljutili, ali pritom niste znali njegovu priču. U svakoj od tih situacija o Jakovu ste, na temelju nekoliko sekundi prvog dojma, mogli stvoriti svoje mišljenje, staviti ga u određeni društveni okvir i dati mu etiketu.

Neznajući zapravo tko je Jakov, što sve radi njegova obitelj u želji da ga odvede na igralište jer nema sportski klub koji bi mogao pohađati, da ga odvede na izlet jer nema društvo s kojim će lako potrošiti poslijepodne u ganjanju lopte na ulici i što sve Jakov u sebi mora prebroditi da samo uđe u tu trgovinu, gdje svako svjetlo, zvuk blagajne, nečiji smijeh i eksplozija boja s polica može značiti izazov i spriječiti mu novi korak.

Jer, Jakov je dječak s poremećajem iz spektra autizma. Kad komunicira, čini to kratkim rečenicama. Ponekad i samo jednom riječju. Svi koji ga znaju reći će da ima vedru narav i prekrasan osmijeh. Ali i još nešto jako važno: mirnu ruku koja mu služi kao most između dva različita svijeta.

foto: privatni arhiv

Jedan svijet je “njegov”. Zacijelo zanimljiv svijet o kojem nam sam neće puno govoriti. Onaj o kojem se svi pitamo, ali zapravo znamo jako malo ili ništa. A onaj drugi svijet je svakodnevni, u kojem Jakov ujutro ustaje, sprema se za školu, odrađuje radne zadatke, vježba čučnjeve pod tjelesnim, piše zadaću, provodi poslijepodne s obitelji i uživa u gledanju crtića…

Ta dva svijeta on povezuje svojim crtežima i na taj način “govori” sve ono što njegovi vršnjaci svojim roditeljima, obitelji i prijateljima najčešće izražavaju riječima. I čini to jako dobro.

Ono što gotovo nikada neće riječima ispričati roditeljima ili učiteljici, do u najmanji detalj prenijet će kroz linije i boje na papir i dati tako do znanja drugima da je sve primijetio, doživio i da je dio zajednice koja mu je važna.

Kroz crtež je tako “ispričao” nezgodu u kojoj je prijatelj tužan jer je pao s bicikla, na drugom je pak vesela proslava rođendana, na trećem zanimljivo putovanje vlakom, a na četvrtoj razigrana djeca na igralištu. I obitelj; crteži s puno srca i nasmiješenih lica.

OLOVKA UMJESTO FOTOPARATA

Ta sposobnost, koja toliko toga otkriva o njegovom unutarnjem životu; o čemu razmišlja, što sve vidi i doživi, oduševljava ne samo njegove roditelje, već i učitelje i prijatelje. Obitelj ga potiče od prvog trena da taj svoj veliki talent njeguje. To znači da bilježnicu, papir, olovke i bojice, plastične omote i druge materijale koji će Jakovu zatrebati uvijek treba imati pri ruci.

– Jakov je svoju ljubav pronašao u crtanju i vjerujemo da će u budućnosti biti ostvaren u tom smjeru. Svi smo mu podrška u tome. Oduvijek smo vjerovali u njega i njegov talent – kaže mama Vedrana, govoreći kako ih je Jakov u zajedničkoj “borbi sa spektrom” zapravo puno naučio. Prvo, da je komunikacija ključ uspjeha. Potom, da je sreća u sitnicama te ono najvažnije, da je uz rad i vjerovanje u dijete uspjeh moguć.

Ovo nije priča o borbi roditelja koji su godinama putovali do stručnjaka logopeda u druge gradove. Nije priča o sažalnim pogledima u gradu ni progutanim suzama koje Vedrana, Josip i baka Nena, desna ruka u dobru i zlu, nikada neće pokazati iz svoje svakodnevne borbe. Nećemo ni spominjati padove u kojima se cijela obitelj slomi, pa opet ustane i krene ispočetka – jer natrag nema.

Ovo je priča o Jakovu i njegovim crtežima koji su nam svima poziv da vidimo dublje u svijet jednog malog dječaka koji odraslima može reći gotovo neizrecive stvari. Crteži, naime, objašnjavaju zašto ponekad iz čista mira ustane sa stolice na satu i mora pogledati prijatelju u lice. Ili zašto pomno gleda detalj na ulici, zašto “poleti” sa staze kako bi se približio listu koji pada s drveta…

crtež: privatni arhiv

Jakov tako, naime, promatra svijet oko sebe kako bi ga mogao preslikati na papir. Vidljivo je to iz stotina crteža koji, vjerno gotovo poput fotografije, bilježe njemu važne trenutke u životu. A roditeljima, školskoj zajednici i poznanicima dokazuje kako je “Jakovljev svijet” ogroman dio njihova svijeta.

Zabilježio je tako i vrtićke anegdote, lekcije na satu, pecanje, iznenadnu kišu… Uz izmišljene likove jako je puno i stvarnih, kojima je dao važnu ulogu u toj nacrtanoj priči. Među njima su, uz članove obitelji – mamu Vedranu, tatu Josipa i brata Roka, dragi mu likovi Kockići, koje jako voli. Na crtežima se često nađu i dva prepoznatljiva lika; jedan lik s kovrčavom kosom, a drugi s naočalama. Prva je njegova pomoćnica u nastavi Željka Sabolić, a druga učiteljica Adriana Piljek.

TJEŠI DRUGE I VOLI ZAGRLJAJE

Obje o Jakovu govore s puno nježnosti, naglašavajući kako je jako empatičan i drag. Svojim prijateljima iz razreda, kada su tužni, kada slučajno padnu na tjelesnom ili se posvađaju u razredu, putem zagrljaja i blizine pruža utjehu i razumijevanje.

foto: privatni arhiv

I to je još jedna predrasuda koju je Jakov razbio u svojoj okolini – da su djeca koja imaju poremećaj iz spektra autizma isključivo vezana uz svoj svijet, da im je teško podnijeti tuđi dodir, prepoznati emocije i na njih reagirati. Jakov je po tome ponešto drugačiji jer jako brzo reagira upravo na to – emociju. Brine se kada nekoga nešto boli, kada je ljut ili tužan, pa mu pokušava taj tren ublažiti, dodirnuti osobu, pričaju nam pomoćnica u nastavi i učiteljica.

Zagrljaji su inače ono što Jakov jako voli, kaže nam Željka, koja je s njim od prvog razreda i dobro prati njegov cjelokupni razvoj.

– Zagrljaj ga uvijek smiri. Nekada je to nagrada i meni i njemu. No, ponekad i metoda da se izvuče od rješavanja nekog zadatka iz matematike ili dodatne vježbe u tjelesnom – smiješeći se priča Željka.

Govori nam kako je u početku strahovala kako će izgledati njihova suradnja. Hoće li je Jakov prihvatiti i „prepoznati“ i kako će funkcionirati taj odnos tijekom pet-šest sati u istoj klupi. Prvih nekoliko tjedana prvog razreda učila je kako mu se približiti te promatrala njegove reakcije i potrebe.

– Pitala sam se: zašto me ne doživljava? Što činim krivo? Čuje li me? A onda, kada se jednog jutra okrenuo prema meni i rekao mi:  “Željka” i kada se pritom nasmijao, to je bilo – to. Od tog trena kao da je uslijedila neka nova faza u kojoj se jako dobro razumijemo. I to bez riječi. Prepoznajemo se po pokretu tijela, mimici. Po načinu na koji reagira na neke situacije već znam kakav nam je dan i što danas možemo očekivati – priča nam naša sugovornica, dodajući kako je Jakova jako lako zavoljeti. I sve njegove rutine.

crtež: privatni arhiv

KAKO IZGLEDA NASTAVA?

– On voli red. Ispred škole ga dočekam, dolazimo na svoja mjesta. Svaki dan ima pripremljen vizualni raspored na kojem vidi koje predmete će imati na nastavi. Voli da se ispuni ono što sam obećala i da se rasporeda pridržavamo. U matičnom odjelu uči hrvatski, matematiku i prirodu i društvo te prolazi edukacijsko-rehabilitacijske postupke, a u redovitom odjelu ima glazbeni, likovni i tjelesnu kulturu. U matičnom odjelu je desetak učenika, u redovitom dvadeset – kaže njegova pomoćnica u nastavi.

Jakov voli tjelesni, voli se provlačiti, penjati po ljestvama i užetu. Obožava preskakati uže, što njegovi prijatelji dobro znaju, pa mu rado priušte taj “gušt”. Igre s loptom prolaze, ali samo na kratko.

Željka za Jakova kaže kako je jako napredovao, ne samo od prvog razreda do danas, već da se taj napredak vidi gotovo iz mjeseca u mjesec.

Učiteljica Adriana Piljek Jakova hvali kao vrijednog učenika i kaže da joj je drago što ju je bez problema prihvatio kao novu učiteljicu od ove školske godine. U svom razredu ima desetak djece i o svakom govori samo biranim riječima. Za Jakova izdvaja njegovu empatiju.

– Puno puta me iznenadio tom svojom potrebom da odmah reagira kada je nekome teško. Sva moja razmišljanja, sve neke moje predrasude i strahovi s kojima sam prvi dan ušla u učionicu nestali su onog trena kada sam odlučila zaboraviti na njegovu dijagnozu i osvijestiti si da je ispred mene jedno divno dijete koje je vrijedno, koje lako surađuje i koje ima velik talent kroz koji se jako zanimljivo i lijepo izražava, dijete s kojim svakako treba raditi jer će se tako i kao osoba izgrađivati – kaže A. Piljek.

crteži: privatni arfhiv

Jakov na nastavi komunicira kratkim rečenicama, koristi i slikovne kartice na kojima su sličice predmeta, npr. hrvatski jezik, papir ili pecivo, pa se njima služi po potrebi. Ponekad koristi i fotografije životinja ili predmeta s interneta kako bi lakše svladao potreban pojam. Što se matematike tiče, tu je Numicon (matematički didaktički sustav kreiran od strane stručnjaka praktičara s Oxforda, koji se sastoji od pločica i oblika u boji, op.a.) i uz čiju pomoć danas lako zbraja i oduzima, doznajemo.

MATERIJAL ZA CIJELU SLIKOVNICU

Nastava je često u znaku zadataka koji objedinjuju njegove velike ljubavi – slaganje i crtanje, čime je u isto vrijeme školski zadatak i obveza, ali i nagrada. Od dječjih likova najdraži su mu Kockići s RTL-a, i to toliko da vjerno slijedi sva školska pravila koje je tamo naučio, odaje nam osobna asistentica Željka. Isti se ponekad nađu i kao dio radnog zadatka – kada treba nešto zalijepiti, obojati, zbrojiti.

– Kockići su pravi autoritet. Sve što se tamo kaže, on posluša i primjeni na nastavi – kaže nam i dodaje kako mu je velika želja da neki od njegovih radova budu prikazani u tom televizijskom programu. Inače, Jakov jako voli i kazališne predstave te filmove koje rado pogleda u kinu, s obitelji ili razredom.

Uz stotine crteža otišao je i korak dalje: osmislio je, nacrtao i pripremio niz različitih radnih listića koje donose kombinaciju zagonetki i ilustracija. Vidi se kako je riječ o materijalu koji bi u budućnosti mogao postati jedna dobra slikovnica za djecu. U posljednje vrijeme, sam je svladao program za montažu, pa svoje crteže polako pretvara u dijelove animiranog filma i daje im novu svrhu.

crtež: privatni arhiv

Svaki novi interes uvijek nailazi na veliku podršku obitelji, a koja je ponosna na sve što Jakov danas radi i čime drugima otvara vrata u svoj svijet. On je sretno dijete, kažu, jer je oduvijek nailazio na predivne ljude koji su u njemu prepoznali potencijal i bez kojih ne bi ostvario sve ono što danas jest.

– Teta Patricija, Stela, Valentina i Marija pomagale su terapijama, hrabrile i poticale njegove jake strane. Teta Ivana je u vrtiću Jakovu pružila osjećaj pripadnosti, prijateljstva i lijepih trenutaka odrastanja. Teta Tea i njena stručnost i upornost približile su mu svijet riječi. Učiteljica Antonia je uz pomoćnicu Željku bila “vjetar u leđa” i Jakov je prvi razred završio s odličnim uspjehom i pohvalnicom. A danas učiteljica Adriana s Jakovom postiže odlične rezultate i njegov napredak je sve veći – doznajemo iz obitelji.

foto: privatni arhiv

DIJAGNOZA JE POČETAK, NE KRAJ!

Probleme na koje nailaze i kojih, kao i kod drugih obitelji, ima, rješavaju uz podršku Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Mama Vedrana je profesorica hrvatskog jezika, a tata Josip profesor kineziologije. Oboje koriste ovu priliku da potaknu druge roditelje, osobito roditelje djece s teškoćama, da se ohrabre i nikada ne odustanu od borbe za razvojem potencijala koji njihova djeca imaju. Na tom putu neće biti sami, poručuju, iako se ponekad čini da borba na toliko načina troši i posljednji atom snage.

– Kažemo: roditelji moraju znati da se u njihovoj djeci vide dobre stvari. Da mogu i moraju imati pozitivan odnos i s učiteljima, osobnim asistentima, onima kojima će ostaviti na brigu svoje dijete, koje može biti uplašeno, zbunjeno, koje treba toplu riječ, koje je tužno jer mu se prolio sok u torbi. To je jedini recept za uspjeh. Povjerenje i suradnja. Učitelji moraju imati vjere u svoje učenike.

Oni mogu toliko toga. Dijete s teškoćama u razvoju treba uvijek ohrabrivati i treba im pokazati da se može, ma kako teško bilo. A kao roditelj: uvijek treba vjerovati u svoje dijete, baš uvijek, čak i onda kad posumnjamo u vlastite snage i mogućnosti – poručuje mama Vedrana, gledajući kako Jakov na računalnom programu pokušava spojiti dva crteža u jedan kadar animiranog filma.

Da joj je netko prije nekoliko godina, kada su dobili dijagnozu i kada je počelo jedno novo poglavlje njihove borbe, rekao da će vidjeti taj prizor i da će Jakov činiti sve što danas može, što bi rekla?

– Rekla bih: ne bojte se, dijagnoza nije kraj, već početak! – zaključuje mama Vedrana.

Zato, kad sljedeći put vidimo ovog Jakova i sve “druge Jakove”, promislimo o onome što su morali učiniti i svladati samo da bi pored nas prošli na ulici ili sjeli na klupu na igralištu. I jesu li vrijedni našeg osmjeha i potpore, razumijevanja koje svatko od nas može pokazati? 

Jakov nam možda u tom trenu neće uzvratiti osmijeh, no tko zna, možda toga dana postanemo jedan od njegovih likova na crtežima, onaj koji se, okružen malim veseljacima, također smije na igralištu. Jer, Jakov je sigurno nas vidio. No, jesmo li mi njega?

(www.icv.hr, mlo, foto: privatni arhiv)