U središte Crkve, ondje gdje se dotiču srce i otajstvo vjere, pripada svaka osoba, bez obzira na njezine sposobnosti, okolnosti ili izazove. Osobe s intelektualnim teškoćama nisu izvan tog poziva. One su njezin dragocjeni dio. Ne kao puki primatelji milosrđa, nego kao živa, radosna prisutnost koja svjedoči Evanđelje na najčišći način; kroz iskrenost, jednostavnost i ljubav bez uvjeta.

Svaka od tih osoba nosi u sebi božansku iskru, dar koji nadilazi svaku teškoću i postaje blagoslov za obitelj, zajednicu i Crkvu. Zato je njihovo mjesto upravo tu – u srcu zajedništva vjernika.

I dok mnoge župe još uvijek traže načine kako uključiti osobe s intelektualnim teškoćama u liturgijski i duhovni život, u Virovitici taj plamen gori već puna dva desetljeća.

Zajednica „Vjera i Svjetlo – Marijine Iskrice“ ove će nedjelje, 25. svibnja, proslaviti svoju 20. obljetnicu postojanja misnim slavljem u 10:30 sati u župnoj crkvi sv. Roka u Virovitici. Misu će predvoditi fra Ivan Široki, jedan od pokretača hrvatskog ogranka ove svjetske inicijative, koja danas okuplja tisuće članova diljem planeta.

U Virovitici, ali sa članovima i iz Špišić Bukovice, Gradine te Voćina, ova zajednica okuplja obitelji, prijatelje i osobe koje su u društvu često na margini, ali u srcu Crkve – u samom središtu.

PODRŠKA PRIJATELJA, SNAGA DUHOVNIKA

Koordinatorica za Hrvatsku, Dijana Stanić, kaže kako hrvatska provincija Zajednice „Vjera i Svjetlo“ djeluje kroz 30 zajednica s ukupno oko 800 članova. Prva je osnovana 1993. godine na zagrebačkom Ksaveru, a od tada su se poput svjetlosnih plamičaka raširile po cijeloj zemlji.

– Naša Zajednica u Virovitici nazvana je „Marijine iskrice“ i djeluje u skladu s međunarodnim smjernicama pokreta, koji njeguje vrijednosti vjere, prijateljstva, poniznosti i nade. To je obitelj sastavljena od različitih članova: oko 30 posto čine osobe s intelektualnim teškoćama, dok ostatak čine njihovi roditelj i prijatelji, među kojima su i mnogi stručnjaci – rehabilitatori, psiholozi, nastavnici. Svi oni zajedno grade prostor ljubavi i prihvaćanja – ističe Dijana.

Marija Lovrenc

Zajednica uživa snažnu podršku svojih duhovnika,  a u Virovitici osobito franjevaca, unutar čije župe djeluju. No njezin smisao nadilazi lokalni okvir:  dio je svjetskog pokreta koji u Crkvu i društvo želi donijeti viziju u kojoj osobe s intelektualnim teškoćama nisu „objekti evangelizacije“, nego njezini svjedoci i subjekti. Oni nisu samo oni kojima se pomaže, već su i oni ti koji evangeliziraju.

– Njegujemo malenost i jednostavnost, jer u njima se na poseban način očituje Krist. I često upravo „najmanji“ uče nas kako voljeti istinski, bez maski, bez uvjeta – dodaje Dijana, koja i profesionalno pomaže djeci i mladima kroz svoj rad u COOR-u Virovitica.

TEŠKOĆE NISU GRANICA, VEĆ PUT PREMA SRCU

Zajednica „Vjera i Svjetlo – Marijine iskrice“ mnogo je više od susreta – ona je zaklon, dom, ruka podrške i srce koje kuca u ritmu evanđeoske ljubavi. Ona je mjesto u kojem osobe s intelektualnim teškoćama, unatoč životnim izazovima, nalaze ne samo prihvaćanje, već i poticaj na rast; duhovni, emocionalni, pa i ljudski.

Neki članovi dolaze iz zahtjevnih obiteljskih i životnih okolnosti. Neki ne govore, većina je svakodnevno ovisna o pomoći svojih roditelja, braće, sestara ili skrbnika. No u Zajednici, na susretima, u molitvi, na misi, njihove su teškoće zadnje što netko primjećuje. Prvo što se vidi i osjeti jest: dar. Iskrena toplina, čista ljubav, nježnost, želja da pripadaju, one osobine koje često nedostaju svijetu izvan Zajednice, ali koje su ovdje temelj svega.

ustupljena fotografija

Upravo ta snaga jednostavne vjere i potreba za blizinom čine ovu Zajednicu mjestom gdje se duhovno raste, ne unatoč teškoćama, nego upravo kroz njih. Mnoge župne zajednice tek otkrivaju koliko bogatstva i svetosti donosi uključivanje osoba s teškoćama u crkveni život. Na to je godinama pozivao i papa Franjo, naglašavajući da ti naši bližnji nisu „drugačiji“ u smislu udaljenosti, nego su posebni u blizini – oni nas uče kako iskreno susresti Boga.

– Osobe s teškoćama mogu primati sakramente. Mogu se ispovijedati, sudjelovati u liturgiji, svatko na svoj način. U Zajednici ih zajedno s duhovnicima pripremamo za te korake – uvažavajući njihove darove, sposobnosti, jedinstvenost. Mnogi među njima zrače radošću i životnošću koja dotakne svakoga tko ih vidi kako pjevaju, čitaju Božju riječ, animiraju pjesmu pokretima i spontano pozivaju druge na sudjelovanje. Netko slavi Boga glasom, netko rukama, netko osmijehom – ali svi slave srcem. I drago nam je što ih je i šira zajednica prepoznala, prihvatila i zavoljela – kaže Milica Renić, vjeroučiteljica u OŠ Ivana Gorana Kovačića Gornje Bazje i dugogodišnja članica Zajednice.

Marija Lovrenc

Za neke članove, mjesečni susreti Zajednice jedini su izlazak iz svakodnevice, jedina prilika za istinsko druženje izvan doma. O tome nam svjedoči i Gabriela Tomljanović, koordinatorica virovitičkih „Marijinih Iskrica“ i profesorica engleskog jezika u Tehničkoj školi u Virovitici.

– Svaki susret sastoji se od četiri vremena. Prvo je Kateheza, u kojoj se Božja riječ povezuje sa svakodnevnim životom kroz rad po grupama, dijeljenje iskustava i razgovor. Slijedi Euharistija, središnji trenutak, koji ponekad slavimo sami jer su gužva, buka i mnoštvo poticaja nekim našim članovima teško podnošljivi. Nakon mise slijedi Agape, slavlje, zajedništvo, druženje. Zadnje je vrijeme Prijateljstva, ono između dva susreta. To su šetnje, kave, posjeti, pažnja – nastavak ljubavi izvan zidova crkve – pojašnjava Gabriela.

SNAGA U MALIM DJELIMA

Zajednica „Marijine iskrice“ nije humanitarna udruga u klasičnom smislu. Ne oslanjaju se na stalne izvore prihoda. Njihova snaga je u malim djelima, u vlastitim rukama. Tijekom godine izrađuju rukotvorine koje nude na uskrsnim i božićnim sajmovima, a ono što skupe od donacija ulažu u novi materijal kako bi ponovno mogli stvarati, darivati i svjedočiti ljepotu jednostavne ljubavi. Tim sredstvima također podupiru svoje članove da mogu sudjelovati u aktivnostima Vjere i Svjetla na razini provincije i šire.

Imaju veliku podršku. Grad Virovitica ih poznaje, župa i franjevci su s njima od samih početaka, a brojne udruge, klubovi i ustanove uvijek su im otvarale vrata. Osobito su im u srcu izleti – kao onaj u Okrugljaču, gdje svake godine, u lipnju, dožive dan koji pamte mjesecima. Tu ih dočekuju članovi ŠRK Lisnjak, KUU Graničar, KUD Okrugljača i Konjički klub Virovitica – s hranom, pjesmom, vožnjama čamcem, jahanjem, kočijama, toplinom i pažnjom koja dira do suza.

Marija Lovrenc

– Meni je to jedan od najljepših dana u godini – priznaje Anastazija Dutković (31), članica Zajednice već 13 godina. Živi s bakom, pomaže joj u svakodnevici, a u Zajednici je pronašla nešto što joj je do tada nedostajalo: prijateljstvo, vjeru, zajedništvo i način kako živjeti Evanđelje.

– Ovdje sam pronašla ljude koji me razumiju, vjeru koja mi daje snagu, i trenutke u kojima mogu biti dio nečeg većeg. Najviše volim kada oživljavamo Evanđelje, kad postajem lik iz Biblije i pokretima prenosim poruku – kaže Anastazija, poznata u Zajednici po svom velikom, toplom srcu i spremnosti da svakome pomogne, objasni, uvede ga u zajedništvo. Na misi bez ustručavanja stane pred okupljene i pokretima ruku poziva ih da pjevaju, slave, budu prisutni. I to čini iz duboke, tihe hrabrosti srca.

Jer dok se na redovnim misama Evanđelje često čita, na njihovim se živi. Svaka rečenica dobiva lice, tijelo, emociju, pokret. Postaje živa riječ. A ona, jednom kada dotakne srce, više ne izlazi. Mnogi od nas Evanđelje čuju, ali im promakne. No kada ga vidiš utjelovljeno u nečijem osmijehu, pokretu, drhtavoj ruci koja se diže u pjesmi – to je tren kada se Riječ nastani u svakom srcu.

ustupljena fotografija

Za Marijine Iskrice Evanđelje nije samo tekst. Ono je svakodnevni poziv. Poziv na koji odgovaraju pokretom, osmijehom, tišinom, prisutnošću. I zato njihovo zajedništvo ne prestaje nakon mise, niti završava posljednjim Amenom. Ono se nastavlja, u domovima, na ulici, u šetnji, u telefonskom pozivu, u prijateljstvu koje ne broji sate ni obveze, već živi Riječ – iznutra.

Zajednica se tako ne doživljava samo jednom mjesečno – ona se živi svaki dan.

Za sve što su proživjeli u ovih 20 godina, u nedjelju, na zahvalnoj misi, „Marijine Iskrice“ izreći će jedno iskreno, veliko „hvala“; za svaku ruku koja ih je podržala, za svako srce koje ih je primilo, za svaki susret na zajedničkom putu vjere.

Zahvalit će, na svoj način, za ovih dvadeset godina u kojima su rasli, s Crkvom i svim prijateljima, u ljubavi, u zajedništvu, u Evanđelju koje nisu samo slušali, nego ga, iz dana u dan – žive.

(icv.hr, mlo, foto: ustupljene fotografije, M. Lovrenc)