OSLIJEPIO NAKON PROMETNE NESREĆE Zoran Grgurić 40 dana proveo u komi: “Shvatio sam da čovjek može mijenjati samo sebe”

Jeste li se ikada zapitali koliko nam se život može promijeniti u samo nekoliko sekundi? Koliko je život u opasnosti ako popijemo samo jednu čašicu vina ili piva ili na tren skrenemo pogled i opustimo se u krivom trenutku? Ili samo imamo nesreću da smo u krivom trenutku bili na krivom mjestu? Otkrijte priču muškaraca kojem se život potpuno promijenio zbog prometne nesreće. Donosimo ju jer znamo da ona govori više od bilo koje brojke, analize i upozorenja o tome da je najvažniji suvozač uvijek – vlastita savjest.

Zoran Grgurić (35) iz Kutova živi s ogromnom vjerom. Slijep je već 13 godina, otkako je nastradao u teškoj prometnoj nesreći. Sreću nakon životne tragedije pronašao je u orahovačkoj Udruzi Jaglac, gdje se voli družiti s članovima koji ga prihvaćaju u potpunosti. Problemi ovog hrabrog mladog čovjeka započeli su još u ranom djetinjstvu.

– Od rođenja sam imao problema s govorom, tako da sam kasno počeo pričati i jako sam mucao. Problem mucanja odrazio se na moje cijelo djetinjstvo jer nisam imao prijatelja i svi su me izbjegavali. Djeca su mi se rugala i nitko se nije želio igrati sa mnom – sjeća se prvog teškog životnog razdoblja naš sugovornik. Kad je krenuo u školu, kaže, problemi su postali još veći – uglavnom je šutio, srameći se mucanja i bojeći se govoriti, a učitelji su to, priča nam, shvatili kao da ništa ne zna. Postao je „lošim đakom“.

– Posebni problem predstavljao mi je engleski jezik. Kada sam pokušavao izreći riječ koju nisam uspijevao, ispadalo je to nespretno i smiješno. Cijeli razred mi se smijao, a ja sam tada još teže pričao i mucao još više. Događalo se i da se neki učitelji smiju – gorko se sjeća Zoran. Odaje nam kako je želio postati svećenik. – To je bilo nemoguće jer sam bio loš đak i mucao sam. Tako da se ta moja želja iz djetinjstva nikada nije ostvarila – ističe.

Zoran je nakon osnovne škole završio zanat za automehaničara i autoškolu u kojoj je osim A i B kategorije položio C i E kategoriju tako da je mogao voziti kamion s prikolicom. Zaposlio se u Čelik Remontu u Orahovici, kao bravar u aluminijskoj stolariji. Život je nakratko postao idealan: zaručio se, no onda je došla kobna prometna nesreća.

DRUGI ŽIVOT

-U svibnju 2005. godine imali smo zaruke, a početkom lipnja trebali smo krenuti na vjeronauk prije vjenčanja. Međutim, jednog jutra početkom lipnja, kada sam išao na posao, doživio sam tešku prometnu nesreću. Nakon nesreće bio sam u komi četrdeset dana i nitko nije vjerovao da ću preživjeti. Prolazio sam rehabilitacije, ali moj je oporavak išao teško. Kao posljedica nesreće nastala je potpuna sljepoća, teško sam hodao i lijeva strana tijela bila mi je u spazmu – o strahoti koju je preživio ispričao nam je Zoran.

U međuvremenu mu se rodila kćer Ana. – Moja zaručnica nije se mogla nositi s cijelom tom situacijom, ostavila me i udala se za drugoga. Ja to sve shvaćam i prihvaćam, ostali smo u dobrim odnosima, a moja kćer dolazi povremeno kod mene – kaže Zoran. Nakon brojnih rehabilitacija u toplicama, prošao je i psihosocijalnu rehabilitaciju starijih. Između brojnih problema, najveći je za njega predstavljala fistula na nepcu: hrana mu je završavala u nosnoj šupljini pa nije mogao jesti. Teško je gutao slinu i imao je nesnosne bolove. Punih pet godina trajala je agonija, u tom periodu prošao je čak 15 operacija, ali mu se stanje nije značajno promijenilo. No tada se dogodilo čudo vezano za njegovu muku iz djetinjstva: prestao je mucati.

SPAS U MEĐUGORJU

Te, 2011. godine, imao sam strašne bolove. Teško sam gutao, a kako mi je slina curila iz usta, teško sam i pričao, gotovo me se nije moglo razumjeti što govorim. Došao sam na svetu misu u Međugorju. Osjećao sam posebno ozračje toga prostora i imao snažnu potrebu glasno sudjelovati u misnom slavlju. Razmišljao sam da li da šapćem u sebi, kao što sam to uvijek činio, ili da ipak pokušam naglas izreći molitvu. Otvorio sam usta i jako glasno bez mucanja kazao ‘I s Duhom tvojim’. Svi su pogledali u mene. Nakon toga i dan danas govorim bez bolova, a mucanje je prestalo. Ono što me je mučilo cijeli život, prestalo je odjednom – kaže Zoran te posebno naglašava kako se nakon nesreće prvo morao suočiti sa samim sobom.

– Kada mi se dogodila nesreća i kada sam prihvatio sve posljedice koje je ona donijela, nisam krenuo mijenjati okolinu, nego sebe. Čovjek može mijenjati samo sebe. Prihvatio sam sve što sam dobio i pronašao život. I siguran sam da zbog toga kod mene nema plača, žalosti jer kad služimo Bogu, istinski, tu nema jauka i boli – poručuje Zoran. (www.icv.hr, vg)