U ovo predblagdansko vrijeme skoro svaka reklama na televiziji ima svoga Djeda Mraza. Tako i općina Pitomača ima svoga, s kojim smo razgovarali nakon što je djeci podjelio sve poklone. Djed Mraz (nismo mu željeli otkrivati identitet nap.a.) nam je otkrio neke detalje iz svog života, priče i želje djece koje su ga dirnule najviše i nije izostavio ni spomenuti Baku Mraz te svoje sobove.
Koliko dugo ste već Djed Mraz?
– Ako računam sve zajedno, oko kojih 30ak godina, a ovdje u Pitomači sam prisutan 5 godina.
Probaju li djeca Vašu bradu, je li prava?
– I čupkaju me cijelog, samo da isprobaju sve! Ima dječak koji je pokušao čupati sve, i uši i kosu i bradu, sve je provjeravao je li pravo.
Gdje su Vam parkirani sobovi sada dok ste tu?
– Momentalno su u Križnici, baka Mraz ih timari, jer su se jako smrzli. Pokisli su, jako je loše vrijeme. Dok smo dolazili iz Laponije, bilo je jako kišno.
Čime se bavite kroz godinu?
– Pomalo zafrkavam Baku Mraz, to mi je osnovna stvar, onda pecam, bavim se i sa stočarstvom. Imam svoje ovčice, janjce i tako. Sa starim djedovima uživam u šumi, radimo svašta od drva.
Čime ste se bavili dok ste bili mlađi, prije nego što ste postali Djed Mraz?
– Pa radio sam svašta. Zadnjih 25 godina sam držao restorane. Profesionalan sam kuhar i mesar i kobasičar i tako. Sad je to preuzela Baka Mraz.
Koji su najposebniji zahtjevi bili koje su djeca imala? Što Vam je posebno ostalo u sjećanju?
– Bilo je jako tužnih zahtjeva ponekad. Njih nažalost, najviše pamtim. Imao sam jednu malu djevojčicu, Maja se zove, i otac joj je umro kad je bila jako mala. Znala je da sam ja Djed Mraz i onda mi je znala reći: “Ti si Djed Mraz i ti ispunjavaš želje, ti sve možeš napraviti. Hajde molim te, vrati mi tatu”.
Kako s djecom koja Vas se boje?
– Pa ništa, obično im počnem pjevati, animirati ih, gledam što bi djetetu najviše godilo da se opusti čim prije. Ako su preozbiljni i ako se jako boje, onda ništa ne radim, pa tu nastupaju roditelji koji ih malo smire. Tada majka ili otac sjednu u krilo kod Djeda Mraza, a dijete u njihovo krilo. Za ne povjerovat je to što se većinom dječaci oko 2 godine najviše boje. Djevojčice ne toliko.
Kad Vam i roditelji sjednu u krilo, imaju li oni kakve želje?
– Pa nismo nikad o tome razgovarali, majke se još znaju smješkati i možda nešto i spomenu, ali kao Djed Mraz moram šutjeti pošto su i očevi tu.
Kakvi su roditelji prema Vama?
– Većinu vremena izvanredni. Pogotovo kad im se dijete smije ili je uzbuđeno i sretno. Kad se malo opuste i slikaju, onda bude i pusa i zagrljaja i pjesme, što god si požele. Bude možda, ali jako rijetko da se roditelji naljute na dijete na dijete što se boji. Onda pokušam i primiriti roditelje, jer kad su roditelji mirni, mirnije je i dijete. Onda se malo udaljim od djeteta i pokušavamo se razgovarati “na daljinski”. Pomalo mu pjevam, pričam, onda se dijete opusti i priđe. Tada dobije i bombone, pa pokažem i poklon i onda je već lakše.
Pitaju li Vas djeca kad neka čudna pitanja?
– Ne pitaju baš nešto pretjerano čudno, ali evo na primjer, danas maleni koji je došao među zadnjima po poklon, pitao me gdje su sobovi, pa sam mu isto ispričao kako ih Baka Mraz timari u Križnici. Pa pita, kakvi su sobovi, koliko veliki, kakvi su im rogovi i slično. Uvijek se šalim s djecom, pa čim se oni nasmiju, onda nema problema.
Koje su najsvježije želje kojih se sad sjećate? Traže li neke skupe stvari poput mobitela, video igrica i slično?
– Pa i ne baš. Posljednji dječak koji je bio, tražio je traktor koji leti. Iskreno, još to nikad nisam vidio. Jedna je djevojčica tražila rukometnu loptu pošto se upisala na rukomet, ali većinom traže one Barbike koje imaju krila i lete. Ovi manji mi prišapnu svoje želje, a ovi malo veći to kažu dovoljno glasno da ih čuju i roditelji. Djeca mi često donose i pisma, pa ih ja molim da mi oni čitaju. Njihove želje su još uvijek skromne, većinom su to igračke.
Djed Mraz je svima poželio čestit Božić i sretnu Novu godinu. Želi i da svi ljudi budu sretni i da ne zaborave vjerovati. (www.icv.hr, Vanessa Kovač)