Iz Virovitičkog lista: Legendarna virovitička učiteljica Zorka Smiljanec proslavila 95. rođenadan

Prosvjetni djelatnici, posebice oni koji su ostavili dubok trag izobrazbe mnogih generacija te koji su od početka do kraja svog radnog vijeka ostali vjerni svom pozivu i svojim učenicima, zauvijek se pamte, a najviše ih se sjećaju oni koji su s njima radili, posebice oni koji su ih slušali i upijali potrebno znanje – njihovi učenici. Upravo od njih je došla inicijativa da posjetimo njihovu učiteljicu Zorku Smiljanec koja proslavlja svoj 95. rođendan. Posjetili smo gospođu Zorku u njenom stanu u Gajevoj ulici u Virovitici, a s njom su bili i njen sin Željko te snaha Sonja.

I Željko i Sonja su liječnici, a paralelno rade i žive u Virovitici i u Njemačkoj, ali pronalaze dovoljno vremena da pripomognu gospođi Zorki kad god je to potrebno.
Iznenadili smo se što nas je dočekala vitalna i vrlo vedra 95-ogodišnja starica, koja je bila izuzetno razgovorljiva, a pamćenje je još uvijek itekako služi.

RAD U TEŠKIM RATNIM UVJETIMA

Zorka Smiljanec rođena je 5. siječnja 1921. godine u Grubišnom Polju, od majke Marije Marek i oca Franje Hunjeta.

Zbog naravi očevog posla put ih je vodio od mjesta do mjesta, a svoje najranije djetinjstvo Zorka je provela u Srbiji, Aleksincu, Nišu, Svilanjcu i Novom Sadu, u kojemu je završila i učiteljsku školu, točnije dio učiteljske škole koju je potpuno završila u Čakovcu. Početkom 2. svjetskog rata Zorka je stigla u Viroviticu, a prvo radno mjesto bilo joj je u školi u Slavonskoj Pivnici.

Često se prisjeti tih dana:

– S obzirom da je bilo ratno vrijeme, a u Viroviticu su dolazile i odlazile razne vojske, svima je bilo izuzetno teško, a posebice prosvjetnim djelatnicima jer obrazovanje učenika nije moglo stati, područja su bila okupirana, a s obzirom da smo, da bismo mogli održati nastavu, često puta morali pješice i po danu i po mraku, imali smo sreću što nam je ostala glava na ramenu… Znate kakvo je tad bilo vrijeme. Izvjesno vrijeme bila sam premještena u školu u Novi Sad, pa u Osijek, a nikada neću zaboraviti da sam jednom, budući da nisam imala nikakav prijevoz, od Osijeka do Virovitice morala pješačiti. Pamtim tih 130 kilometara itekako dobro i slobodno mogu reći da sam tih godina predavala, a jednako toliko i pješačila, u šali nam je rekla Zorka.

NAKON RATA PUT JU JE ODVEO U ZAGORJE, A 1960. VRAĆA SE U VIROVITICU

– Završetak rata dočekala sam u Virovitici, radila sam i dalje u školi u Pivnici, a nakon tog bila i upraviteljica škole u Grubišnom Polju te na koncu bila i upraviteljica svih škola u tadašnjem kotaru. Udala sam se za svog supruga Rudolfa Smiljaneca i nedugo poslije, zbog kadrovske potrebe, put nas je odveo u Hrvatsko zagorje. Bilo mi je drago jer je moj otac Franjo Hunjet “Zagorec”.

Te 1947. radila sam i živjela u Radoboju blizu Krapine, a tamo se rodio i moj sin Željko koji je u Zagorju i odrastao jer smo u Radoboju živjeli 7, a u Mirkovcu punih 6 godina. I konačno, 1960. godine vratili smo se u Viroviticu i otad nigdje više nismo išli.

Ostatak svog radnog vijeka, točnije od 1960. do 1977. provela sam u tadašnjoj školi “Ivo Lola Ribar”, pa poslije “Braća Ribar”, sadašnjoj OŠ “Ivana Brlić-Mažuranić” u Virovitici i određeno vrijeme na zamjeni u školi u Koriji.

OBRAZOVALA SAM MNOGE UČENIKE, A NEKIH OD NJIH SE JAKO DOBRO SJEĆAM

-Dobro se sjećam moje prve, “teške milanovačke generacije”, bili su to učenici 1950. godište. No, koliko god učenici bili “teški”, “tvrdi”, a često i nestašni, svi su mi jednako dragi. Unatoč teškim danima većina je ipak pripala lijepim trenucima, a spoznaja da su mnogi kojima sam bila učiteljica i kojih se sjećam uspjeli svom životu kao poduzetnici, pravnici, liječnici osobito me veseli.

Manji dio ih je ovdje u Virovitici, za neke znam gdje su, ali za većinu nažalost ne znam. Neki od mojih učenika bili su obrtnik Josip Šulentić, obrtnik Ivo Uzelac, pravnik, predsjednik Županijskog suda Ivan Turudić… Nadam se da su svi kojih se mogu i ne mogu prisjetiti dobro, kao i njihove obitelji, a pozdravljam sve one koji kad sretnu negdje mog sina Željka obvezno upitaju za mene. Svima im hvala na tome.

KOLIKO UČENICIMA, TOLIKO I SVOJOJ OBITELJI

– Prosvjetni djelatnici najbolje znaju koliko je zahtjevan taj posao, naravno ako ga želiš korektno raditi, ali nisam htjela da zbog naravi tog posla pati moja obitelj – suprug Rudolf te sinovi Željko i Dubravko. Držim da se osim ljubavi koju sam pružala suprugu i djeci, isplatio i trud koji smo posvetili nastojanju da i oni završe visoke škole, a tako je i bilo – Željko je liječnik, a Dubravko inženjer u Zagrebu. A unučad, praunučad (kroz smijeh će Zorka) ima ih, teško ih je i nabrojati: unuci Ivana, Martina i Stjepko, praunučad Roko, Anja, Mia, Ante, Eva i Helena.

Nažalost, rašireni su po Europi, jedan dio je u Londonu, jedan dio u Stutgartu i jedan u Zagrebu. Dakle, sad kad imam i previše slobodnog vremena, mogla bih se družiti s unucima, praunucima, no i njih, kao što je i mog oca i majku, pa i mene i supruga, život odveo iz moje blizine i naravno ne zamjeram im na tome, ali bih ih voljela gledati i slušati što više.

PORUKA MLADIMA, ALI I ONIM STARIJIMA – PREDANI RAD I ČOVJEČNOST

-Mnogi govore da je teško vrijeme. Slažem se s time, ali ni jedno vrijeme nije lagano. Na kraju uvijek ostaje čovjek i njegova odgovornost prema poslu i obitelji. Držim kad bi svatko pošteno i predano radio svoj posao te se u istom obujmu posvećivao obitelji, ovo teško vrijeme ipak bi bilo nešto lakše. Nikad ne smijemo izgubiti smisao za čovječnost, da pružimo ruku onima kojima je to potrebno i kad nas najviše trebaju, a ne da se naslađujemo njihovom patnjom ili da zbog nekih osobnih negativnih osjećaja pokušavamo i njih dovesti u nezavidnu situaciju. Nažalost, zavist je stara koliko i ljudski rod, ali isto toliko je stara i humanost. Poručila bih svim generacijama da lijepa riječ i stisak ruke ne koštaju ništa, da će time usrećiti mnoge, ali i sami sebe. Možda nisu toliko teška vremena koliko su teški neki ljudi. Valja o tome razmisliti.

U mirovinu je otišla 1977., ali htjela je još raditi. Voljela je svoj posao jednako koliko i kolege i učenike i smatrala da još puno toga može dati, ali zakon je zakon. Otišla je u mirovinu i prepustila posao mlađima.

– No, da se ponovo rodim izabrala bih isti put, put prosvjete, obrazovanja, odgoja i pomoći mladim generacijama – zaključila je dugogodišnja prosvjetna djelatnica Zorka Smiljanec, kojoj su djeca i ostala rodbina priredili svečanu i dirljivu proslavu 95-og rođendana u lijepom prostoru restorana “Bilogorski dvori” u Virovitici. Bili smo tamo i među mnoštvom osjetili kao da smo i mi dio toga, dio te obitelji, sveg dobrog što je za mnoge napravila virovitička učiteljica Zorka Smiljanec. (www.icv.hr; bs; foto: Matija R.)

no images were found

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content