Kazališnom predstavom “Kralj Ubu” troje glumaca Kazališta Virovitica obilježilo je vrijedne jubileje. Mijo Pavelko obilježio je 35, a Blanka Bart i Draško Zidar po 30 godina profesionalnog i umjetničkog rada u Kazalištu Virovitica. Tim povodom razgovarali smo s njima i prisjetili se njihovih početaka te se osvrnuli na njihove uloge u ovoj predstavi i viđenje iste.
MIJO PAVELKO
U OVIH 35 GODINA, KOLIKO SAM JA U KAZALIŠTU, USPJELI SMO PODIĆI DIGNITET NAŠEG ANSAMBLA I SVRSTATI GA MEĐU BOLJA HRVATSKA KAZALIŠTA
Mijo Pavelko profesionalno se zaposlio u Kazalištu Virovitica 15. veljače 1981. godine i otad je bez prestanka odigrao više od stotinu uloga. Prvu veću ulogu odigrao je 1986. godine u Feydeauovoj komediji “Mladoženja Barillon”, u režiji Darka Tralića. – Mogu reći da je bilo stvarno zanimljivo. Brzo je prošlo tih 35 godina, osjećam da bih mogao još toliko, nadam se da i hoću – rekao je Mijo Pavelko.
Što se u 35 godina promijenilo u Kazalištu Virovitica?
– Promijenilo se jako puno. Ja sam počeo raditi još kad je bila naša stara garda, osnivači Kazališta Virovitica. Do današnjih dana došlo je dosta novih i mladih kolega. Nažalost, nismo u novčanoj situaciji da se još više popunimo i obogatimo s mladim glumcima koji su nam potrebni i neophodni kako ne bi došlo do smjene generacija poput one koja se dogodila kada sam se ja zaposlio. Tada je u nekoliko godina zaposleno samo par mladih glumaca. Razlika između starijih i mlađih je bila velika, a u kazalištu su uvijek potrebni glumci svih godišta za potrebe raznih uloga. Prisjećajući se svih tih godina, mogu reći da je stvarno bilo lijepo raditi u Kazalištu Virovitica. Radili smo uvijek s redateljima koji su dolazili izvana, tako da mogu reći da je bilo i još uvijek je zanimljivo raditi u kazalištu.
Koju biste ulogu izdvojili kao najdražu u ovih 35 godina?
– Nemam neku posebnu ulogu, uvijek mi je drago kad je publika zadovoljna i kad uspijemo napraviti dobre uloge. Meni su sve uloge drage i pokušavam ih napraviti što bolje mogu, na radost publike. Nadam se da sam to većinom i uspio. Nismo niti mi uvijek istog raspoloženja, niti uvijek možemo sve napraviti, ali mislim da smo se dosta trudili. A i Kazalište Virovitica je poznato po tome da radi dosta dobre predstave, da je u samom vrhu kazališta u Hrvatskoj i nadam se da ćemo tako i nastaviti. Nema razloga da tako ne nastavimo, a, evo, dolaze i mladi i mislim da će Kazalište Virovitica i dalje napredovati. Najveći uspjeh za mene je to što smo uspjeli održati kazalište na istom nivou, čak ga i podići. Mislim da smo dobra ekipa i da smo u ovih 35 godina, koliko sam ja u kazalištu, uspjeli podići dignitet kazališta i svrstati ga među bolja hrvatska kazališta.
BLANKA BART
IZDVOJILA BIH LJUDE, MOJ GRAD, I LJUDE S KOJIMA RADIM. VIROVITICA NAS JE ODRŽALA 71 GODINU, ANSAMBL KOJI ŽIVI ZA OVO KAZALIŠTE. PO TOME SMO JEDINSTVENI U CIJELOJ NAŠOJ DRŽAVI
U profesionalni angažman Kazališta Virovitica Blanka Bart primljena je 1. rujna 1986. godine, a tada je već iza sebe imala oko 25 uloga. U Kazalište Virovitica došla je još u osnovnoj školi, a 1970. godine dobila je prvu ulogu u Ogrizovićevoj Hasanaginici. Glumački je puno dala u komičnim ulogama kakva je, naprimjer, bila uloga punice u Berkoffljevom Kvetchu ili uloga pjevačice u popularnoj Ferenčininoj predstavi za djecu “E, moj Pinokio”, a isto tako i u predstavi “Kralj Ubu”.
Moj susret s kazalištem bio je prije više od 30 godina. Došla sam u ovu kazališnu kuću kada sam ima 14 godina raditi dječje predstave i otad sam pomalo ostala s jednom pauzom od desetak godina koje sam provela u Zagrebu. Kada sam se vratila, shvatila sam da nisam pedagog po vokaciji, da bih radije bila glumica i tako sam ostala u Kazalištu Virovitica.
Što biste izdvojili iz ovih 30 godina profesionalnog i umjetničkog rada u Kazalištu Virovitica?
– Ljude, moj grad, i ljude s kojima radim. Grad koji nas je održao 71 godinu i ansambl koji živi za ovo kazalište. Mislim da smo po tome jedinstveni u cijeloj našoj državi.
DRAŠKO ZIDAR
PUNO ZVUČI 30 GODINA, ALI JA SE JOŠ UVIJEK OSJEĆAM GLUMAČKI DOVOLJNO SNAŽNO I MLADO, NADAM SE DA ĆU I SLJEDEĆIH BAREM 20 GODINA BITI NA OVIM I NA DRUGIM POZORNICAMA
Draško Zidar svoju karijeru u Kazalištu Virovitica započeo je 1971. godine, a uz manje prekide i danas nastupa na virovitičkoj pozornici. Profesionalno je angažiran u virovitičkom kazalištu od 1. travnja 1986. godine.
– Puno zvuči 30 godina, ali ja se još uvijek osjećam glumački dovoljno snažno i mlado te se nadam da ću i sljedećih barem 20 godina biti na ovim i na drugim pozornicama. Lijepo se prisjetiti svega onoga što je prošlo, prvih koraka, doduše, pozornica je izgledala drugačije nego sada i kazalište je bilo drugačije, i gornji i donji dio. Sve sam to nekako proživio s kazalištem, jako sam ponosan na ovih 30 profesionalnih godina u Kazalištu Virovitica – rekao je Draško Zidar.
Sjećate li se svojih početaka, kako ste se odlučili na ovaj smjer u svom životu?
– Ja sam dio glumačke obitelji, moj otac je radio u kazalištu. Jako me privlačio taj neki mistični prostor, taj mrak. A onda je jednoga dana došao moj otac i rekao: “Ajde ideš na probu, treba nam dječak za Hasanaginicu, mali Meho”. Došao sam na pozornicu Kazališta Virovitica, izrecitirao taj prvi tekst i upao u tu predstavu. To je bilo 1971. godine i od onda, s nekim manjim prekidima zbog škole i drugih stvari, na ovoj sam pozornici.
Što biste izdvojili iz tih 30 godina?
– Ne bih ništa izdvojio iz tih 30 godina, nemam nekih posebno velikih događaja, jedino što uvijek napomenem i volim istaknuti je da moramo reći jedno veliko hvala svim onim ljudima koji su od 1945. godine, 71 godinu, ovo kazalište sačuvali za nas koji sad u njemu radimo, kao i za našu publiku. (www.icv.hr, žđ, Foto: Matija Rođak)