Loše vrijeme i uobičajena kvalifikacija u opisu uzroka prometnih nesreća – vožnja neprilagođena uvjetima na cesti – promijenili su život mladom Marijanu Presečanu 2000. godine, tada 22-godišnjem studentu u Zagrebu.
Marijan je bio na suvozačevu mjestu, a za nesreću nikoga ne optužuje jer nitko nije kriv i svi su jednako krivi. Dogodilo se to između Kutine i Virovitice, prilikom jednog od mnogih dolazaka kući na vikend. Mladiću je u nesreći oštećena kralježnica i od tada je vezan uz invalidska kolica, na što ukazuje i tetraplegija kao osnovna dijagnoza. Tijekom godina djelomično je vraćena funkcija ruku, ali donji ekstremiteti su oduzeti. To je trajno stanje i Marijan ne očekuje da će biti bolje.
Ali ne govorimo o mladiću koji se predao pesimističnim prognozama i koji odbacuje život kakav mu je sudbina namijenila, govorimo o mladom čovjeku punom duha, koji na najbolji način koristi snagu svoga tijela i uma kako bi svladavao daljine. Marijan je sportaš koji je isprobao hrvanje, stolni tenis, streljaštvo, košarku, bacanje koplja, kugle, diska… Marijan je u svoju Slatinu donio zlatnu i srebrnu medalju sa Svjetskih igara sportaša s invaliditetom održanim nedavno u ruskom Sočiju.
U SOČIJU SE SVE POSLOŽILO
Studiranje prometa prije 15 godina bilo je pri kraju, upisao je i šumarstvo, ali nesreća je sve prekinula. Nakon mnogo godina, sada je opet student, ali na red je došla ekonomija u bližem Osijeku.
– U osnovnoj školi bavio sam se hrvanjem, ali sam prerano odustao pa ne znam koliko bih u tome bio uspješan. Kad me zaokupio Držen Petrović, počeo sam se rekreativno baviti košarkom, a kasnije, već u kolicima, počeo sam igrati stolni tenis. Prsti desne ruke nisu bili u funkciji pa sam vezao reket za ruku, ali to nije išlo jer mi je takvo igranje bilo potpuno neprirodno. I sada mi ispada reket jer ga ne mogu čvrsto držati, ali ne vežem ga jer ne mogu tako igrati. Uz tenis došla je i atletika i posljednje dvije godine ozbiljno se bavim isključivo atletikom. U početku nisam mogao ni držati kuglu u desnoj ruci i još uvijek kuglu bacam lijevom rukom, premda sam dešnjak. Pokušavam naći sistem kako bacati desnom rukom jer mi je to prirodnije, ali još uvijek je lijeva jača.
U ruskom Sočiju krajem rujna i početkom listopada prošle godine održane su Svjetske igre osoba s invaliditetom (IWAS), koje organizira Međunarodna federacija za sport osoba u kolicima, s amputacijama, cerebralnom paralizom te osobe niskog rasta. Neki su bojkotirali igre zbog sukoba Rusije i Ukrajine, a neke bogatije zemlje i ne šalju svoje predstavnike na te igre, ali i inače svjetsko prvenstvo mnogo je značajnije i sveobuhvatnije.
– Tempirao sam formu za Soči jer nisam bio siguran da ću ići na Svjetsko prvenstvo održano u Dohi u Kataru. Kasnije sam saznao da sam u užem izboru, ali forma je već bila istempirana. U Sočiju sam očekivao da ću baciti osobne rekorde, a sve ostalo ovisilo je o konkurenciji. Nekad se dogodi da bacim super pa onda netko baci još bolje, no u Sočiju se sve posložilo. Tamo su spajane kategorije pa se poredak određivao prema bodovima. Na svjetskom prvenstvu nema zbrajanja bodova, a ukinute su i pojedine discipline po kategorijama. Tako se više neće događati da na istom natjecanju i u istoj disciplini sudjeluju različite kategorije natjecatelja, s različitim težinama kugle. Vrijeme će pokazati je li to bolje.
Marijan je svjestan da se sportski rezultati osoba s invaliditetom uvijek manje vrednuju. Smatra da “vjerojatno kod ljudi prevladava mišljenje da smo mi samo rekreativci.” No, kaže: “Imam dva treninga dnevno u istom trajanju kao i zdravi sportaši. Moj trener Ante Pavković trenira i osobe s invaliditetom i Atletski klub Dinamo Zrinjevac.”
Marijan je član zagrebačkog Atletskog kluba Agram, jer u Slavoniji nema kluba za osobe s invaliditetom. Najbliži je u Bjelovaru, ali kad već putuje prema zapadu, lakše mu je trenirati u Zagrebu, jer tamo ima smještaj (kod rodbine) pa ostaje po nekoliko dana. Marijan trenira kod kuće, a u Zagreb odlazi povremeno, prema potrebi, i tada s trenerom korigira određene nepravilnosti u bacanju. Kod kuće ima prilagođenu teretanu, a u treniranju mu pomaže osobni asistent Dražen Kocić, hrvač koji je nedavno proglašen najboljim sportašem Slatine u 2015. godini. Tri puta tjedno vježba u sportskoj dvorani, a preko ljeta “kod bake u dvorištu.”
PRED NOVIM IZAZOVIMA
Marijan Presečan izborio je normu za Paraolimpijske igre u Riju de Janeiru, ali to nije jamstvo da će u rujnu doista ići na Igre. Norma se, naime, mora potvrditi na natjecanjima koja se boduju za svjetsku listu Međunarodnog paraolimpijskog odbora (IPC-a), jer na temelju plasmana na toj listi određuju se i putnici za Rio. Na lanjskoj listi Marijan je bio peti, ali sada još nekim dobrim rezultatima treba izboriti mjesto u hrvatskoj reprezentaciji jer je broj sudionika na Igrama ograničen.
– Kako stvari sada stoje, mislim da sam kandidat i očekujem da ću se izboriti za mjesto u reprezentaciji. Ja ću napraviti sve što mogu, a koliko će uspjeti drugi, vidjet ćemo. Ako oni budu bolji, oni će u Brazil.
Pred Marijanom je sada nastup na Europskom prvenstvu u Italiji u lipnju, zatim očekuje da će nastupiti na Paraolimpijadi u Brazilu, a vrhunac očekuje za četiri godine u Tokiju.
Sport mu je osnovna djelatnost koja trenutačno ne donosi nikakve prihode, ali očekuje da će ući u program Hrvatskoga paraolimpijskog odbora i dobiti stipendiju. Cilj mu je, kao i svim sportašima, dobiti poneku nagradu za rezultat po IPC-u i HPO-u, a u konačnici i sportsku mirovinu.
– Zagreb je grad velikih mogućnosti, ali u Zagrebu teretane nisu prilagođene osobama u kolicima. Ja ne mogu ni ući u te prostore, jer imaju stepenice, ili prema dolje, ili prema gore. U Slatini imam pristup svemu, poznajem ljude, sve mi je nadohvat ruke i sve je prilagođeno. Mogu u dvorani trenirati s hrvačima, prijatelji imaju teretanu, uvijek će netko priskočiti u pomoć ako zatreba. Tu su mi sva vrata otvorena i u svemu si mogu sam određivati termine, a u Zagrebu to nije tako. S druge strane, kad je riječ o stolnom tenisu, ovdje nema nikoga u kolicima s kime bih mogao igrati. Nije isto je li s druge strane stola zdrava osoba ili osoba u kolicima.
Marijan ističe da je u siromašnoj Slavoniji nedostatak novca problem i u organiziranju sportskih klubova za osobe s invaliditetom. Za svaku aktivnost treba nabaviti opremu, za svako natjecanje treba platiti prijevoz i noćenje pa entuzijazam nije dovoljan. A kad netko živi od 1250 kuna invalidnine, koliko prima Marijan, sreća je što ima roditelje koji razumiju njegove potrebe.
U VOZNOM STANJU
Marijan Presečan rođen je 30. kolovoza 1977. Živi u Ulici Brune Bušića, u brdskom dijelu Slatine, u kući s roditeljima, u kojoj je i njegov brat sa svojom obitelji. Često ide u grad na kavu motornim kolicima i kaže da mu ne smeta ružno vrijeme, jedino kišu ne obožava. Ima automobil s ručnim komandama, ali najteže mu je prebacivanje iz kolica u auto.
U DRUŠTVU RUSA
Marijan se u Sočiju natjecao u kategoriji F53, koja je na ovom natjecanju u disciplini bacanja kugle spojena s kategorijama F52 i F54, a poredak je određen na temelju bodovanja. Prvo mjesto zauzeo je Rus Stanislav Kashajev s hitcem 9,09 m (889 bodova), Presečan je osvojio drugo mjesto s rezultatom 6,64 m (761 bod), a treće također Rus Igor Rogov s hitcem od 7,57 m (734 boda). Marijan Presečan u bacanju diska u kombinaciji kategorija F53/54 osvojio je prvo mjesto i zlatnu medalju bacivši disk 14,29 m.
Marijan je član zagrebačkog Atletskog kluba Agram, jer u Slavoniji nema kluba za osobe s invaliditetom. Najbliži je u Bjelovaru…
BUDI MI PRIJATELJ
Kako učenicima nižih razreda osnovne škole približiti osobe s invaliditetom i razvijati pravilan odnos prema njihovim teškoćama pokazao je početak projekta učenika drugih razreda OŠ Josipa Kozarca pod nazivom “Budi mi prijatelj”. Školu je posjetio poznati slatinski sportaš Marijan Presečan. Osvajač svjetskih odličja oduševljenim je učenicima u školskoj dvorani predstavio neke sportske discipline kojima se mogu baviti osobe s invaliditetom. Djeca su sa zanimanjem razgledala sportske rekvizite (disk, kuglu, koplje) i Marijanove osvojene medalje, a on je strpljivo odgovarao na mnogobrojne upite vezane uz natjecanja, treninge i putovanja. Njegova nećakinja Lucija Presečan, također učenica 2. razreda, pokazala je ostalim učenicima i objasnila funkciju pojedinih dijelova invalidskih kolica. Sjela je i demonstrirala vožnju kolicima, nakon čega su i ostali učenici koji su to željeli mogli probati sjediti i kretati se kolicima. “Djeca su se rado uključivala u aktivnosti i ponovno dokazala da i odrasli mogu učiti od njih, jer u dječjim glavama ograde ne postoje”, rekla je učiteljica Jasminka Kesegić. (www.glas-slavonije.hr)