Dana 27. svibnja 2016., 25-godišnja tradicija počasnog postroja nekadašnjeg Počasnog odreda HV-a, a danas Počasne satnije (PS) Počasno-zaštitne bojne (PZB) okrenula je sasvim novu stranicu. Prvi put u povijesti dio postroja činile su i dvije vojnikinje i zajedno uz svoje kolege, u savršenom stavu pozor s puškom PAP M59/66, pozdravile predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović. Nedavno donesena odluka o uključivanju žena u Počasnu satniju i njezin postroj nije nikakva posebnost vezana uz OSRH. Vojnikinje su godinama dio sličnih postrojbi u nizu vojski, i onih članica NATO-a, i drugih širom svijeta.

U besprijekornim su prikrivnim odorama, visoke i vitke. Propisani je standard visine za žene u postroju 170 cm (plus-minus dva centimetra). Nekoliko tjedana nakon što su probile led izgledaju vrlo sigurne u sebe. Iako su tek odnedavno u toj uglednoj postrojbi: vojnikinja Švegović pripadnica je PZB-a od 1. veljače, a vojnikinja Rengel od 1. svibnja ove godine, obje su prije dolaska na Pantovčak bile pripadnice operativne postrojbe, Gardijske motorizirane brigade.

Koprivničanka Katarina Švegović, pripadnica OSRH od kraja 2014. godine, počela je kao ciljač na minobacaču u bojni Pauci u Kninu. “Bilo je to vrlo zanimljivo vrijeme, stalno smo bili na obuci i po terenima,” prisjeća se. No, kad je objavljen interni natječaj za prijam u Počasnu satniju jako se zainteresirala, a potporu su joj davali i zapovjednici. Znali su da ima potencijal da postane jedna od onih koje će dostojno predstavljati OSRH pred hrvatskim građanima i stranim dužnosnicima te izaslanstvima. Jednako su povjerenje imali u Ivanu Rengel, rođenu Virovitičanku koja je donedavno bazu imala u vojarni “Bilogora” u Bjelovaru, u Topničko-raketnoj bojni. “Ondje mi je bilo super, ali ovo je ipak novi izazov,” objašnjava. U svakom slučaju, vidjevši da zadovoljavaju osnovne uvjete, obje su se prijavile. Konkurencije nije nedostajalo, a psihološka i motorička testiranja bila su zahtjevna, u potrazi za ženama koje su vojnikinje u svakom pogledu.

Vještine i spremnost koje su stekle u Brigadi bile su im adekvatna podloga za PZB, ali ipak je slijedila i posebna obuka. Podsjetimo, za ceremonijalne radnje potrebno je razviti motoričke sposobnosti potrebne za takvu vrstu zadaće (statička snaga – izdržaj u pozdravu). U Satniji se puno vježba i aerobno i anaerobno, posebno se fokusira na mišiće ramena zbog izdržaja držanja puške u stroju. Detaljno se uče i svladavaju specifičnosti počasno-ceremonijalnih postupaka, a naglasak je na koordinaciji pokreta. Važno je naglasiti da puška koju pritom koriste ima masu 4,1 kg i da je prosječno vrijeme izdržaja u počasnom pozdravu, koji mora biti bez grčeva i devijacija u stavu, desetak minuta. Dakle, za dvije žene nema nikakvog popusta u odnosu na muške kolege. Štoviše, svi novi pripadnici, a odnedavno i pripadnice postrojbe, moraju raditi i više da bi se uklopili u sve standarde.

Od njih se traži brzo dostizanje jednake sposobnosti, koordinacija i znanje postupaka kao kod iskusnijih. Ne zaboravimo, papovka je jednako teška za sve, sve prži isto sunce ili zebe ista hladnoća. Svemu moramo dodati potpunu koncentraciju i veliko strpljenje, vrline koje su posebno tražene upravo za pripadnike Satnije. Od velike su im pomoći i kolege koji su ih izvrsno prihvatili, kažu nam. “I u Brigadi smo radile s više kolega nego kolegica, bitno je da se uklapamo u posao i obuku radeći sve što rade i oni, da nikako ne odstupamo od propisanog načina na koji se zadaće izvršavaju,” dodaju. Spomenutog 27. svibnja, pri prvom javnom nastupu, sigurno je bilo treme. No, sati obuke i vježbe pomogli su da ona uskoro nestane i da nove pripadnice uspješno izvrše svoju zadaću. Nova stranica bila je okrenuta, i to upravo u trenucima proslave velike 25. obljetnice utemeljenja OSRH!

“Što dalje?” pitali smo. Zapravo, prerano je za to pitanje, pa tek su stigle u novu postrojbu. Ipak, nešto smo načuli o časničkim ambicijama koje obje imaju. Ivana Rengel kao prvostupnica ekonomije i nije daleko od tog postignuća, a obje bi voljele i što više putovati s postrojbom, i po Hrvatskoj i po inozemstvu.

Očekuje se da će u budućnosti u Satniju pristići još vojnikinja, pa i dočasnica te časnica, a ide se planski, korak po korak. Vjerojatno ćemo uskoro moći vidjeti i pripadnice OSRH u povijesnim odorama. Uspješan prolazak selekcije i obuke koja ne razlikuje muškarce i žene donio je dvjema vojnikinjama veliku nagradu. Možda nije opipljiva, ali… Riječ je o nečemu što je za njih velika čast. “Uvijek ćemo moći reći da smo bile prve,” zaključuju vojnikinje Katarina Švegović i Ivana Rengel uzimajući puške i izlazeći s kolegama na malu pistu za postrojavanje. Bilo je vrijeme za još jedno od bezbrojnih uvježbavanja protokolarno-ceremonijalnih radnji. (hrvatski-vojnik.hr; foto: Tomislav Brandt)