Prije desetak dana iz Katara se vratio virovitički rukometni trener Franjo Meter. Ovo mu je konačni povratak kući. Porazgovarali smo s njim o njegovoj pedesetpetogodišnjoj vezi s rukometom.
Kada ste počeli trenirati rukomet?
– U sedmom razredu osnovne škole u svijet rukometa uveli su me tadašnji nastavnici tjelesnog odgoja Franjo Šogorić i Edo Šolc. Bavio sam se svim sportovima, ali sam ipak rukomet najviše zavolio i u njemu ostao do danas. Iz školske ekipe ubrzo sam prešao u klupsku i počeo trenirati i igrati na današnjem TVIN-ovom stadionu. Rukomet je u to vrijeme u Virovitici bio izuzetno popularan; virovitičke rukometašice bile su prvakinje i oslonac reprezentacije. Kao vratar i ja sam u mlađim kategorijama bio državni prvak. Vrlo brzo treneri su me priključili seniorskoj ekipi gdje sam bio među najmlađima. Moji roditelji nisu pridavali nekakav značaj mojem bavljenju rukometom. Za njih je to bilo uludo potrošeno vrijeme.
Koji su bili idući koraci u Vašoj karijeri?
– Jedan od naših najvećih trenera Vlado Stenzel odveo me u zagrebački Medvešćak. Međutim tamo sam bio dva mjeseca te sam zajedno s trenerom Stenzelom otišao u Crvenku. Crvenka je u godinu i pol, koliko sam tamo bio, osvojila Kup i naslov prvaka. Sljedeća moja stanica bili su Zavidovići u Bosni i Hercegovini, kamo je otišao i trener Stenzel. Po sudu mnogih stručnjaka Krivaja iz Zavidovića bio je najjači klub u državi, ali nismo osvojili nijedan naslov. S jedne strane dvije godine gradila se sportska dvorana u Zavidovićima pa smo u zimskom dijelu sezone stalno gostovali, a s druge strane izvanrukometni faktori nisu dozvolili da mala sredina poput Zavidovića ima državne prvake.
Jeste li se dugo zadržali u Zavidovićima?
-Da. Tu mi je bio drugi dom. Ušao sam u reprezentaciju, ali sam zbog ozlijede prsta ispao iz užeg izbora. Branio sam do svoje trideset pete godine. Tih sam se godina našao pred životnom raskrsnicom. Ponuđeno mi je mjesto direktora tvornice parketa u Krivaji ako napustim rukomet. Ja sam ipak odabrao rukomet i nisam požalio. Završio sam višu trenersku školu. Nakon igračke karijere postao sam trener. Od trenera mlađih dobnih uzrasta došao sam i do trenera prve ekipe. Bio sam kasnije predavač na Višoj trenerskoj školi u Sarajevu te izbornik Bosne i Hercegovine. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pripremao sam se za odlazak kao trener u Njemačku. U posljednji sam se trenutak predomislio i otišao u Katar. Tamo sam uz dva kraća prekida, koje sam proveo radeći u virovitičkim rukometnim klubovima, bio dvadesetak godina.
I u Kataru ste ostavili veliki trag?
– Desetak godina radio sam u katarskoj reprezentaciji kao pomoćni trener i trener vratara. Ostalo sam vrijeme radio kao trener u klubovima, najduže u Al Saddu gdje sam završio trenersku karijeru, a sada kao trener u mlađim uzrastima radi moj sin Marijan. Osvojili smo čitav niz odličja na Azijskim igrama. Čitav niz katarskih vratara prošao je moju školu. U današnje vrijeme već dio njih vodi reprezentaciju i klubove.
Prije nekoliko godina katarski je rukomet ušao u svjetski vrh?
– U pripremi svjetskog prvenstva u rukometu, koje se održalo u Kataru 2015.godine, ulaganje u rukomet višestruko se povećalo. Pred njima je sada i nastup na Olimpijskim igrama u Riu. Sadašnji izbornik Katara Valero Rivera López ima oko sebe veliki stožer od nekoliko desetaka ljudi: trenera, pomoćnih trenera, trenera vratara, fizioterapeuta, liječnika…. U posljednje dvije godine ulaganja su u rukomet prepolovljena, a sve se više ulaže u nogomet jer će Katar biti domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine. Katarani su shvatili da im je sport glavna promocija i mnogo ulažu u njega. Dovode najveće rukometne i nogometne klubove, daju državljanstvo stranim igračima kako bi igrali za reprezentaciju, nagrađuju sve sportske uspjehe, sponzori su čitavog niza moćnih europskih klubova. I kod nas se mora shvatiti da se svaka kuna uložena u sport višestruko vraća. Znam, ne možemo ulagati kao Katar, ali sport mora u Hrvatskoj imati veću financijsku podršku.
Uz sina Marijana, koji je također bio rukometni vratar, a danas je trener, i vaši su unuci u sportu?
– Unuke Ana i Mia vrsne su plivačice, dok je unuk Dino kao djed i otac rukometni vratar. Svim mladima preporučam bavljenje sportom. Time se bolje fizički razvijaju, odvojeni su od poroka (alkohol, cigarete, droga), uče o zdravoj prehrani. Ekipni sportovi pružaju im priliku da pobijede sami sebe. Mnogi su me igrači pitali što to znači? Moraju svoje kvalitete podrediti cjelini, ne biti iznad ekipe, već sastavni dio ekipe. To najbolje vidimo po primjeru Cristiana Ronalda u portugalskoj reprezentaciji na upravo završenom Europskom prvenstvu na kojemu se podredio kolektivu te je ekipa osvojila naslov prvaka.
Gdje se vidite danas?
– Prvo se namjeravam od svega odmoriti. Zovu me u Zavidoviće kamo ću otići na nekoliko dana. Htjeli bi da održim nekoliko predavanja, ali to nisam prihvatio. Idem samo u posjet prijateljima i bivšim igračima i suigračima. Nakon toga spreman sam pomoći mladim rukometnim trenerima u Virovitici da im budem neka vrsta mentora u radu, da im pomognem svojim iskustvom i znanjem. U Kataru sam posljednjih godina također pomagao nizu mladih trenera u njihovom napredovanju.
Što kažete o rukometu danas u svijetu i Virovitici?
– Rukometna igra danas se izuzetno ubrzala. Od igrača se traži da budu fajteri, pravi borci. Nekad je pet golova prednosti pred kraj utakmice značilo pobjedu, ali danas se nijedna ekipa ne želi predati do posljednjeg trenutka. To smo vidjeli na posljednjoj završnici Lige prvaka u Kölnu.
U dva sam navrata u posljednjih desetak godina bio trener u virovitički rukometnim klubovima radeći s mladim igračicama i igračima. Danas oni igraju u brojnim hrvatskim i europskim klubovima. Stalno pratim rezultate virovitičkih klubova i igrača. Moram naglasiti da Virovitica obiluje rukometnim talentima. Trebamo se potruditi da oni ostanu igrati u svom gradu. (www.icv.hr; mš; foto: Matija R.)