Sjećam se kada sam tog travnja 2013. godine išao k njemu kući u posjetu. Nekoliko dana prije toga nastupao je za selekciju Županijskog nogometnog saveza te je slomio nogu, no bio je nasmiješen i sretan jer su mu liječnici rekli da će se brzo oporaviti i ponovno zaigrati na nogometnim travnjacima. Bio je veliki potencijal, no u toj nesreći našao se njegov profesor tjelesnoga iz Osnovne škole Ivane Brlić-Mažuranić, koji je u njemu prepoznao “ono nešto”. Već za dvije godine nastupao je za Osnovnu školu Ivane Brlić-Mažuranić u Virovitici u krosu Sportskih novosti i imao obećavajuće rezultate. Njegov profesor i trener Zlatko Tot uzeo ga je pod svoje okrilje i pitao želi li trenirati atletiku, točnije trčanje. Marino je pristao i pokušao. I bio je sjajan. A danas je prvak Staroga kontinenta.
GDJE JE MOJ TRENER?
Nakon što je izašao iz svlačionice stadiona Olimpico Carlo Zecchini u talijanskom Grossetu gdje je i održano Europsko juniorsko prvenstvo u atletici, svi su mu čestitali, grlili ga, ljubili, a on je samo gledao okolo i tražio svog trenera. Kada ga je ugledao, skočio mu je u zagrljaj, a Zlatko ga je podigao u zrak ispunjen ponosom i zasigurno se u tom trenutku vratio četiri godine unatrag kada je sve i počelo.
Marino je član Atletskog kluba Agram iz Zagreba, no svakodnevno trenira u Virovitici. Glavna baza mu je bivša vojarna gdje trči na stazi dugoj 333 metra (prava atletska staza iznosi 400 metara, op.a), a Virovitičani ga često sreću u gradskom parku gdje se ljeti kada su ostali na ljetovanju bori s komarcima i marljivo trči dionice koje mu je trener odredio.
Marino je istrčao stazu dugu 800 metara za minutu 48 sekudi i 70 stotinki te je iza sebe ostavio favorita, Britanca Markhima Lonsdalea.
MARINO JE TO ZASLUŽIO
Toliko je jako želio tu medalju da je iz sebe izbacio svaki atom snage. Marino je to zaslužio jer nije ima sponzora, jer je trenirao u nemogućim uvjetima, jer je njegov trener vjerovao u njega, jer smo svi mi vjerovali u njega. Ma i zato što je skroman, što je samozatajno trenirao i nije se hvalio prijašnjim rezultatima koji su fantastični. Upravo je ta skromnost jedna od njegovih najvećih vrlina. Po toj osobini poznaje se veličina čovjeka, a on je tek mladić s 18 godina na leđima. Zaslužio je zlato jer je ove godine već pet puta bio prvak Hrvatske i najuspješniji je junior u Lijepoj Našoj.
Priča je to kao iz bajke, a Marino je trenutačno živi. I neka je živi.
OVO JE PRVA ZLATNA MEDALJA OD SAMOSTALNOSTI HRVATSKE NA 800 METARA
Zanimljivo je da je to prva medalja hrvatske muške atletike na srednjim prugama u povijesti juniorskih EP-a. Nitko nije očekivao zlatnu medalju koja je bila rezervirana za Britanca Lonsdala, koji je uoči utrke rekao da se najviše boji Španjolca Romera. Nije u Bloudeku vidio favorita i dostojnog suparnika, a ovaj mu je pokazao kako trči Slavonac koji na tartan dođe iz parka i staze koja je prekrivena krtičnjacima. Uživaj u ovom uspjehu, Marino!
SAMO MOJ TRENER I JA ZNAMO KOLIKO SMO TRUDA I ODRICANJA ULOŽILI U OVU MEDALJU
Trenirali smo uistinu jako puno, a pogotovo ove zime na hladnoći. Samo moj trener Zlatko i ja znamo kakav krvavi rad smo odradili da bismo došli do ove medalje. Bili su to spartanski treninzi, ali vrijedilo je svake sekunde. Još uvijek u potpunosti nisam svega svjestan. Nadali smo se toj medalji premda je konkurencija bila strašna. Naime, ove godine za utrku na 800 metara prijavilo se čak 37 trkača, što inače nije slučaj jer se većinom na tu disciplinu prijavljuje oko 20 natjecatelja. Zbog toga smo u tri dana imali tri utrke, kvalifikacije, polufinale i finale. Dali smo sve od sebe i na kraju osvojili zlato. Naravno da je tada bilo puno emocija, no sve to još nije došlo do mene. Doći će za jedno mjesec dana i onda ću tek shvatiti koliki sam uspjeh napravio.
Sada nam je cilj nastupiti na Hanžekovićevom memorijalu gdje volim trčati i volio bih tamo ostvariti dobar rezultat, no prvenstveni cilj je skinuti državni rekord na 600 metara Predraga Melnjaka, koji je ujedno i svjetski rekord.
ZLATKO TOT: Prije utrke rekao sam Marinu da se sjeti Milanovca i brda na kojemu je trenirao po snijegu na minus 15 stupnjeva
Ovo je zasigurno veliki uspjeh hrvatskoga sporta, a pogotovo ponos za grad Viroviticu. Iskreno, obojica smo vjerovali u tu medalju, to će vam potvrditi i Marino. Kada sam se spustio na stazu, bio je blijed pred finale jer mu je to bila treća utrka. Rekao sam mu: “Marino, sjeti se Milanovca, onog brda, one zime i treniranja na minus 15 stupnjeva. Je*** Engleza, ti si bolji trkač od njega!” Dogovor je bio da ga se ne smije pustiti. Naime, analizirajući rezultate došli smo do spoznaje da je on brži od njega na 400 metara i znali smo da ne smije ući u zadnjih 200 metara poravnat s njime. Marino je to odradio vrhunski. Mjerio sam vrijeme i čuo me je kada sam mu viknuo da je utrka prespora i da mora krenuti, to je napravio i osvojio zlato. Marino spada u trkače koji se vesele trčanju. Kod njega vidite tu mekoću koraka, ali i osmijeh na licu. On je trkač koji želi raditi i ima potencijala, a sudeći po postignutom rezultatu, radili smo dobro.
Zahvalio bih ovim putem našem matičnom klubu Agramu iz Zagreba koji nam je pružio uvjete za treniranje, ali i Gradu Virovitici na podršci.
(www.icv.hr, tekst: Vedran Lesić, foto: arhiva)