Umirovljenicima koji srodnu dušu nakon šezdesete traže preko oglasa, danas nije lako. One koji „žene za suživot“, „družicu“ i „žensku osobu s kojom bi mogli razgovarati i živjeti“ traže uz pomoć medija i malih oglasa potražili smo kako bismo čuli nešto više o njihovim iskustvima. Sreća im se rijetko osmjehuje, poručuju.
Muškarac s kojim razgovaramo, nazovimo ga Marko, ima 63 godine. Situiran je, kaže, ima hrvatsku i stranu mirovinu. Nedavno je prodao kuću s okućnicom u jednom gradu kako bi kupio novi stan i automobil, za novu prekretnicu u životu. Rastavljen je već deset godina, otac dvoje velike djece koja imaju svoj život. Prije godinu dana odlučio je s nekim podijeliti, kaže, još dobrih 5-10 godina aktivnog života, dane u kojima će s dragom osobom ujutro popiti kavu, skuhati ručak, otići na izlet…Od žene koju traži preko oglasa ima nekoliko očekivanja: da bude mlađa od 60 godina, da ne laže o tome tko je i kako izgleda i da mu je voljna pružiti priliku za zajednički život.
-Sve ove godine, kuham, perem, peglam…Govorim to jer meni ne treba kućna pomoćnica nego družica s kojom će i meni i njoj biti lijepo. Moja su djeca velika, pobrinuo sam se da imaju nakon mene dovoljno. Čuo sam se i s udovicama, rastavljenim ženama, ženama koje su vrlo slične meni. Znali smo se dogovoriti za susret. Ja sjednem u auto, dovezem se stotinu kilometara u restoran, a ona ne dođe. Ni ne javi razlog. A dogovarali smo se nekoliko puta – o razočaranju koje je poznato i mladima na prvim ili slijepim spojevima povjerava nam umirovljenik Marko.
Iako je otvoreno rekao sugovornicama da će sve što izgrade u zajedničkim godinama ostati njima, ne želi proći kao još jedan kojeg će „voljeti“ samo dok se ne osuši tinta na papiru kojom im predaje stan ili automobil.
– Znaju mi se javiti žene s prvom rečenicom: vodim li ih na more ili u hotel, da idemo na tjedan dana. Naravno, ja bih sve trebao platiti. Smještaj, frizuru, cipele. Mogu doći već sutra, kažu mi. A kad pitam možemo li prvo razgovarati, popiti kavu, vidjeti tko smo i kakvi smo, spuste mi slušalicu – o neugodnim iskustvima ističe naš drugi sugovornik, nazovimo ga Stjepan (68).
NAPUSTILA GA ZBOG SINA
Luka (70) pak živi na selu. Ima kuću, okućnicu, životinje… Udovac je već sedam godina.
– Iako sam prošao šezdesetu, ne sramim se reći da bih volio imati novu družicu. Kuća je pusta, volio bih da imam s kim navečer popričati nakon dnevnika, podijeliti par riječi. Ovako smo na imanju samo moj pas i ja, da njega nema već bih ‘prolupao’– kaže naš sugovornik kojeg zovemo Luka. Srodnu dušu traži već pola godine, ističe, oglasima na radijskim postajama, u lokalnim novinama, malim i velikim oglasnicima. Imao je nekoliko poziva, no niti jedan susret.
– Samo jednom me jedna gospođa nazvala, da ćemo se naći u kafiću u selu. Došao sam, ali ona nije, poslije je rekla da se predomislila i da ipak traži gospodina u gradu – tužno kaže naš sugovornik.
Četvrti, zovimo ga Ante (68), imao je sreću, ali je bila kratkog vijeka.
-Upoznali smo se preko oglasa. Bila je baš kao na fotografiji. Prvo smo se dopisivali par dana, brzo smo se i osobno upoznali i došla je k meni živjeti. Nisam mogao vjerovati da ću se pod stare dane tako osjećati, kao mladić. Baš sam bio sretan. Otišli smo na more. Bili smo par dana, a jednog jutra se samo spakirala i rekla da mora natrag kući, raditi u nadnici. Da pomogne sinu. Sin joj ima 36 godina i ne želi u duhan, ali ona mora. Molio sam je da ostane, ali uzalud – kaže nam Ante, koji ističe kako mu je ovo teško iskustvo pokazalo da, očito, još uvijek mora tražiti „onu pravu“.
(www.icv.hr, mlo; foto: pexels.com)