Mlada virovitička nogometna vratarka Sanja Sabo, članica Ženskog nogometnog kluba Agram iz Zagreba, iza sebe ima već nekoliko velikih uspjeha. Osim što brani boje jednog od najboljih ženskih nogometnih klubova u Hrvatskoj, nastupa i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a to je uspjeh zlata vrijedan. Virovitičani su ponosni na mladu vratarku pred kojom je, po svemu sudeći, velika karijera. Razgovarali smo s njom i saznali smo nešto više o njenim nogometnim počecima i planovima za budućnost.
Kada se javila ljubav prema nogometu i gdje si napravila prve nogometne korake?
– Nogomet sam zavoljela „na prvu“. U djetinjstvu sam uvijek s dečkima igrala nogomet na ulici. Većinom su bili moje godište i išli smo zajedno u osnovnu školu. Nakon poslijepodnevne smjene oni bi otišli na trening, a ja sam morala kući uvijek s istim pitanjem – zašto ja ne mogu trenirati?! To nažalost nije bilo moguće jer u mojem mjestu nije bilo ženskog kluba, no jedan dan susjed je došao po mene i odveo me na trening. Trener je rekao da mogu probati, a nakon treninga pitao me bi li htjela igrati. Tako sam napravila svoje prve nogometne korake u svom mjestu, za NK Podgorje, igrajući u muškoj konkurenciji.
Kakav je bio tvoj nogometni put prije odlaska u Zagreb?
– U Podgorju sam igrala sedam godina, a nakon toga prešla sam u ŽNK Čađavica koji se natječe u Drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi. U Čađavici sam odigrala jednu sezonu, a zatim se odlučila vratiti malo bliže, u NK Sveti Đurađ gdje sam odigrala jednu sezonu ponovno u muškoj konkurenciji i nakon toga dobila poziv da dođem igrati u hrvatsku nogometnu reprezentaciju. To je ujedno bila i posljednja godina u kojoj sam smjela igrati u muškoj konkurenciji. Nakon prvog nastupa za reprezentaciju, Ivica Milković, trener ŽNK Agram iz Zagreba, pitao me bi li htjela doći u Zagreb i igrati za Agram. Na tu ponudu odmah sam pristala. Godinu dana sam putovala samo na utakmice, a treninge sam odrađivala u Svetom Đurđu. Kasnije sam u Zagrebu upisala srednju školu, preselila se i nastavila igrati za Agram, gdje igram i danas.
Kada si prvi put zaigrala za hrvatsku nogometnu reprezentaciju?
– Za reprezentaciju sam prvi put zaigrala s 15 godina. To je bila prijateljska utakmica protiv BiH. Prvu službenu utakmicu koju sam imala za Hrvatsku bila je u Estoniji, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.
Što bi istaknula kao najveće ostvarenje u dosadašnjoj karijeri?
– Najveće ostvarenje bilo mi je osvajanje završnice kadeta, finale Hrvatskog nogometnog kupa ove godine u Otočcu koji se uživo prenosilo na televiziji i naravno, igranje za reprezentaciju.
Kakav je život u Zagrebu i koji su ti planovi za budućnost?
– Kada sam išla u školu, često bih nakon nastave išla na treninge. U Zagrebu je život težak jer se moraš osloniti samo na sebe. Nedostaje mi rodno mjesto, ali sve u svemu nije toliko strašno. Kada sve zbrojim i oduzmem, ipak se ne bih vratila za stalno. Uskoro nam počinju pripreme pa ćemo imati treninge svaki dan. Završila sam frizersku školu i zaposlila se pa nisam u mogućnosti trenirati više od tri puta tjedno, ali mislim da je i to dovoljno. Voljela bih se okušati u inozemnoj karijeri, to mi je zaista velika želja i ne želim kasnije u životu žaliti za propuštenim prilikama.
Imaš li neku poruku za mlade sportaše?
– Prije svega moram napomenuti da su ozljede često dio sporta, a ja sam to, nažalost, iskusila više puta. Iza mene su dvije operacije, a od posljednje je prošlo skoro godinu dana i još uvijek se nisam u potpunosti oporavila. Nadam se da ću s ovim pripremama ojačati mišiće i u novu sezonu krenuti u punom pogonu i zdrava. Upravo iz navedenih razloga smatram da je izuzetno bitno završiti školu. To je moja poruka mladim sportašima – uz sport obavezo i škola. Osobno mi je drago što sam uz profesionalnu karijeru uspjela završiti i školu i što imam zanimanje. Jednog dana kada prestanem igrati nogomet, doći ću puno lakše do posla. Važno je znati što želite, jer u slučaju ozljeda ili prestanka nogometne karijere bitno je imati zanimanje i drugu mogućnost za daljnji život.
(www.icv.hr, ts, foto: facebook Sanja Sabo)