IZA KULISA 3. izdanje Panonsko-Bilogorskog MTB maratona koji u Virovitici organizira skupina biciklističkih entuzijasta

Uzrečica “Dobar glas daleko se čuje” djelomični je krivac što se Biker inspekcija zaputila put Virovitice, grada na samoj granici s Mađarskom ali i grada u kojem do sada nije bila. I na to nije nimalo ponosna, dapače. Nakon vikenda koji je iza nas s veseljem možemo samo potvrditi ono što svi ionako dobro znamo, ali ne govorimo dovoljno, Hrvatska je uistinu predivna zemlja.

No krenimo redom. Vikend je Biker inspekcija započela u automobilu. Doduše, vrijeme provedeno na “četiri kotača” bilo je nešto duže od planiranog, ali krivicom autora ovih redaka. Put Virovitice dežurni vikend Biker inspektor krenuo je autocestom preko Ivanić grada. Sve do Čazme put je tekao glatko a tada se počinje gubiti zajedno sa svojim GPS “prijateljem”.

Vrijeme je prolazilo a vožnja makadamskim i drugim nerazvrstanim cestama bivala je sve zanimljivija, sve dok nisam ugledao svjetlo na kraju tunela, maleno mjesto nedaleko Pitomače i Virovitice, Otrovanec. Do njega sam stigao – makadamom! Točno u podne upravo je u tom mjestu zakazan sastanak s Goranom, Sašom, Nenadom i Tomislavom, lokalnim biciklističkim “šerifima” koji su me uveli u sve ono što me je čekalo tog i sljedećeg dana.

A da sam znao što me čeka možda bi u restoranu “Zlatni Klas Otrovanec”, nevjerojatno šarmantnom obiteljskom restoranu koji je puno više od toga, pojeo i posljednju palačinku od kopriva koja je bila desert nakon delicija koje je osoblje, ali i vlasnici osobno, serviralo pred nas. Već dugo nisam sreo nekoga tko s toliko strasti i ljubavi radi, a rekao bih i živi, svoj posao na ranču na kojem se vrhunski jede ali i na kojem se uživa svim osjetilima. Bilo da se radi o kruhu od kopriva, domaćim juhama, podravskoj plati u kojoj prednjače “šarf” rebarca ili pak teletina ispod peke s domaćim kroketima, paprikama ispod škrljaka ili pak njihovim friško uređenim apartmanima koji iako novi odišu mirisom nekih prošlih vremena, bilo mi je jasno da ovu adresu valja zapisati itekako debelim slovima.

Kroz razgovor s mladim vlasnikom restorana saznao sam da je isti, s istim vlasnikom i istim žiroračunom već 41 godinu na istom mjestu pa i taj podatak govori sam za sebe. Da stvar bude bolja, Bernard, sin vlasnika restorana, strastveni je zaljubljenik u motore ali i u bicikle koje ujedno sam i restaurira. Nije stoga niti čudno da na njegovo imanje s osmijehom skreće i izniman broj cikloturista koji ovim dijelom Hrvatske prolaze zahvaljujući i jednoj od EuroVelo cikloturističkih ruta. Možda vas previše opterećujem i možda bi uvod ovog članka bolje pristajao u nekom gastro magazinu međutim rijetko gdje sam se u Hrvatskoj kao biciklist osjećao tako ugodno i dobrodošao.

Dok smo vrijeme između obroka svi zajedno kratili detaljnijim upoznavanjem i prepričavanjem lovačkih, pardon, biciklističkih priča vrijeme je polako “curilo” pa je trebalo nastaviti dalje. Iza sebe smo tako, s tugom u srcu, ostavili primjerice kućicu na stablu ili pak kočiju pepeljuge koja nas je za vrijeme ručka zavodljivo pozivala da se njom i provezemo jer i, pogađate, vlastite konje također imaju na ranču. Međutim, obzirom sam putni nalog urednika dobio na samo dva dana u “Zlatni Klas Otrovanec” morat ću navratiti nekom drugom prilikom.

Iako se nebo počelo fino “zatvarati” nije bilo druge nego sjesti u auto, odvesti se do hotela “Kurija Janković”, pripremiti bicikl i sve ostale stvarčice za stazu i započeti još jednu avanturu na području o kojem nisam znao apsolutno ništa. Svi oni koji će nakon ovog teksta odlučiti “zapaliti” na utrku zasigurno će biti zadovoljni ako im spomenem i neke podatke koji bi im mogli biti od koristi. Od Zagreba do Virovitice dolazi se poprilično jednostavno, najbolje i najbrže preko Bjelovara i Pitomače za što će vam trebati otprilike 1 sat i 45 minuta. Tim sam se putem vraćao kući jer sam bio pametniji i putem, za promjenu u odnosu na dolazak u Viroviticu, više pratio prometne znakove i putokaze, a manje GPS.

U tom slučaju su troškovi puta, osim goriva, svedeni na minimum jer se cestarina ne plaća. Krenete li pak od Zagreba preko Ivanić Grada i Čazme, cestarina iznosi 13 kuna u jednom smjeru što opet nije nešto zbog čega bi ovaj dio Hrvatske trebali zaobilaziti. Prometnice su u odličnom stanju i na policiju se rijetko nailazi. Naravno, kroz naseljena mjesta valja dodatno pripaziti ali to ionako sami znate.

Svega 6 kilometara od mjesta starta maratona, odnosno od bivše vojarne u Virovitici gdje je sada svoje mjesto pronašla Visoka škola za menadžment u turizmu i informatici nalazi se “Kurija Janković”, hotel s 4 zvjezdice u vlasništvu Virovitičko-podravske županije koja ga je i obnovila, najvećim dijelom sredstvima iz EU fondova, a potom i dala na upravljanje vlastitoj tvrtki.

Već pri samom ulasku u hotel ostao sam zapanjen trenutnim stanjem jednog od najelegantnijih plemićkih ladanjskih kuća na području Virovitičko-podravske županije tim više imajući u vidu ruševno zdanje koje sam ugledao na fotografijama u hodniku tik pored recepcije. Upravo je tako, ruševno, ovaj hotel izgledao prije samo nekoliko godina da bi danas u punom sjaju dočekivao goste iz cijelog svijeta. Da su u njemu dobrodošli i rado viđeni gosti i cikloturisti vidljivo je već i pri samom ulasku u hotel jer na raspolaganju je besplatan alat za servis bicikla, stalak a na recepciji je moguće za samo 50 kuna po danu unajmiti bicikl s kojim ćete moći obići gotovo 600 kilometara biciklističkih staza u okolici koje su također uređivane sredstvima EU.

Da u hotelu brinu o svojim gostima i nastoje ponuditi najbolje svjedoči i činjenica da poslužuju domaću hranu (op.a. hotel nema vlastitu kuhinju već koriste vanjski catering) pa niti ne čudi da su primjerice za doručak na jelovniku tradicionalna jela (op.a. kruh, mast, crvena paprika, kulen, kobase…), ali i da po dolasku u vlastitu sobu na izbor dobivate mogućnost odabira vaših aktivnosti ili pak izleta u bližu ili dalju okolicu.

Biciklisti se pored hotela u kojem smo sami bili smješteni vrlo često znaju smjestiti i u hotel Mozart koji je također prijateljski naklonjen cikloturistima, ali i navratiti do kušaonice Vineda gdje obitelji Kaša i Kovač proizvode i nude vrhunska vina od grožđa s poznatih bilogorskih obronaka Aršanja i Klainog brda.

Sa svojim Specialized Sworks HT ljepotanom, unatoč obilnom ručku koji mi nije teško sjeo na želudac, već oko 16 sati našao sam se na startu 3. Panonsko-Bilogorskog MTB maratona. Dobro raspoloženi članovi KEKSA (op.a. Klub za ekspedicionizam i sport) za čas su se ponovno okupili, ovog puta na svojim biciklima, pa je naša avantura mogla započeti. I odmah na početku opisa staza mogu reći da je to bila avantura za pamćenje.

Vrijeme koje smo proveli uživajući na “Zlatnom Klasu Otrovanec” očito nas je koštalo kiše koja nas je uhvatila već na prvom usponu kojim se izlazi iz užeg centra grada Virovitice. Naime, od Visoke škole za menadžment u turizmu i informatici, koji je idealno mjesto za start jednog pravog MTB maratona, pod policijskom ćete pratnjom voziti prvih nekoliko kilometara nakon kojih dolaze makadamski putevi i na kojima počinju pravi MTB doživljaji.

Početni asfaltni dio nije prestrm pa će biti idealan za uvodno zagrijavanje i “razvlačenje” velike grupe biciklista kojih se velik broj naravno očekuje i ove godine (op.a. već sada je prijavljeno više natjecatelja nego ih je protekle godine nastupilo na utrci). Od ulaska na makadam, odnosno odlično uređene šumske puteve u vlasništvu šumarije, pa sve do cilja utrke čeka vas “protočna” i “pitka” staza, ali i staza na kojoj ćete prvenstveno uživati, a ne patiti. I to bez obzira jeste li u vrhunskoj ili manje vrhunskoj formi.

Uzmete li u obzir da smo stazu prošli po vjerojatno najgore mogućem nevremenu i da su nebo iznad nas prvih sat vremena parale munje i gromovi, a da smo sve dijelove staze vozili, bit će vam jasno da je podloga odlična i tvrda i da čak i sa Specialized Renegade gumama nije bilo mjesta guranju bicikla. Prvih dvadesetak kilometara identično je za sve tri staze pa tu nema posebnih tajni i taj dio utrke nema skrivenih zamki. Vozljivi makadamski i manjim dijelom šumski putevi, bez prestrmih uspona i par stotina spojnih asfaltnih metara dovest će vas podno skijaške staze po kojoj smo se, unatoč pojačanom naporu, i dalje popeli bez problema. Ako će na utrci biti sunca i toplog vremena za očekivati je da će ovdje biti ipak malo teže.

Nakon uspona po skijaškoj stazi, ali i opraštanja od dijela ekipe koja nije htjela riskirati prehladu ili ne daj Bože pad, došli smo do prvog singletrack dijela, odnosno spusta čiia je površina bila dovoljno skliska da prouzroči pad jednog od tri preostala “panonsko-bilogorska mušketira” koji je završio s nekoliko šavova na nozi. Doduše, nakon odvožene staze. Sreća je njegova što je predsjednik kluba radi u “hitnoj” pa je s “iglom i koncem” čekao na pivi u centru Virovitice sve dok nismo završili obilazak.

Nakon kratkog stajanja i uspona prema dijelu gdje se staze križaju došli smo do predivnih šumskih puteva na kojima će mnogi uživati. Dobro utabani putevi u gustim stoljetnim šumama bit će prava poslastica u slučaju toplog i sunčanog vremena. Bit će i u slučaju kiše jer kroz njihove guste krošnje i kiša se teško probija. Na tom će dijelu jedan brz ali i poduži zemljani spust biti prvi (op.a. od ukupno tri) STRAVA segment. Nema sumnje, ukoliko bude kiše bit će zanimljivo, a ukoliko bude suho bit će jurnjave, a možda i prašine za one koji će se “šlepati”.

Još malo odlično utabanih makadama i polako ali sigurno stigli smo do križanja staza na kojem se ono najozbiljniji maratonci opraštaju od onih drugih koje očekuje predivna singletrack šumska poslastica oko ribnjaka, idealnog mjesta za traženje riba ili pak unutarnjeg mira. Već dugo u Hrvatskoj nisam toliko uživao na singletrack stazi koliko je to bio slučaj ovog vikenda. Vrhunski pripremljena staza od strane biciklističkog kluba Bor iz Virovitice višestruko nas je nagradila za sve pretrpljene grmljavinske strahove i vremenske nepogode koje su nas pratile toga dana. Vjerojatno ste znali da se na stazi “Put šarana” već nekoliko godina vozi i regionalna liga pa je ista u izvanrednom stanju i ovdje ćete uistinu uživati.

Po odlasku s ribnjaka do cilja vaš očekuje još nekoliko kraćih uspona koji će biti naporni samo ako ćete prvi dio utrke ići izvan svojih mogućnosti. Međutim, olakšati bi vam mogla činjenica da se radi o nešto širim putevima na kojima ćete naravno morati ostati koncentrirani ali i na kojima ćete moći “baciti” pogled na Viroviticu i okolna mjesta ili pak uživati u pogledu na predivnu farmu konja i konje koji će vas u miru ispratiti sve do ponovnog dolaska na asfalt i vožnje prema cilju.

Naravno, na svim spojevima puteva i prometnica organizatori su najavili volontere koji će usmjeravati sve natjecatelje pa lutanja ne bi trebalo biti baš kao što ga nije bilo niti protekle godine. Oni najbolji i najbrži mogli bi ući u cilj i možda skoknuti na “buvljak” koji se na u bivšoj vojarni održava svake nedjelje. Na isti je zavirio” i Biker a posebno je na njemu bila zanimljiva ponuda – bicikala. Virovitica očito živi biciklizam ili su i njegovi žitelji shvatili da se sljedeći vikend u njihovom gradu održava biciklistički maraton? Bilo kako bilo, mi smo uspješnom danu, kvalitetnoj vožnji i još jednom biciklističkom druženju nazdravili u obližnjem kafiću.

3. Panonsko-Bilogorski MTB maraton rekreativan je maraton i iako će na njemu zasigurno biti biciklista željnih što boljeg plasmana mišljenja sam kako će na njemu ipak najviše uživati oni koji vole maratone na kojima neće ugroziti vlastito zdravlje i vlastiti bicikl. Lokalne vrhove i visinsku razliku koju nude staze dužine 35, 50 i 75 kilometara velika će većina biciklista proći bez da “ispuste dušu” i pritom spominju oca i majku organizatorima utrke.

Oni koji se odluče na najdužu stazu koja sa sobom nosi i otprilike 1400 metara visinske razlike moraju računati da će na stazi provesti nekoliko sati, dok će staza srednje dužine s otprilike 850 metara visinske razlike biti dobar test i za one manje spremnije. Najkraću stazu sa 650 metara visinske razlike preporučujemo svima koji kod kuće imaju bicikl, kacigu i sljedeće nedjelje imaju viška vremena a da su pritom avanturističkog duha. Na toj stazi rezultat je najmanje bitan.

Moram priznati da sam rijetko gdje do sada u Hrvatskoj naišao na podršku tijela javne vlasti jednom biciklističkom klubu i manifestaciji ovakvog karaktera. Podrška kakvu u ovom slučaju pružaju Virovitičko-podravska županija, Turistička zajednica Virovitičko-podravske županije i Razvojna agencija VIDRA od iznimnog je značaja i može služiti za primjer svima ostalima. Pretpostavljam da su svjesni činjenice što im cikloturizam ili pak rekreativni i natjecateljski biciklizam dugoročno mogu donijeti.

Biker nema dileme. Želim isprobati staze ovog maratona i po lijepom i suhom vremenu! Vidimo se u Virovitici već u nedjelju, 9. rujna! Prijavi se na vrijeme. Reportažu možete pročitati ovdje. (www.biker.hr)