PREGRŠT ZANIMLJIVIH PRIČA I ANEGDOTA Bacanje ražnja stari je običaj slavonskih kolinja

foto: Gradski muzej Virovitica

Sa starih slavonskih kolinja postoji niz zanimljivih priča i anegdota, npr. nekima je svinja pri šurenju pobjegla iz korita pa se sakrila ”pod đubre”, bilo je tu sklizavica i padanja u blato, raznih podbadanja jedni drugima, no posao je uvijek bio odrađen odlično i na vrijeme te, ono što je najvažnije uz puno ljubavi, prijateljstva i na kraju u zagrljaju s pjesmom.

To je naš narod, to je naša Slavonija, vrijedni i radišni ljudi velikog srca i što se ono kaže u Slavonca, ako ima za jedna, bit će i za šest usta. Jedan od najzanimljivijih običaja u slavonskim selima bio je bacanje ražnja. O čemu se radi po svom sjećanju prepričava nam Ivan Grgurić.

foto: Gradski muzej Virovitica

-Običaj je nekad bio na kolinjskoj večeri ubaciti ražanj. Za ražanj je obično služila grana iz šljivika. Bilo je dobro da ima više parožaka. No, može poslužiti i bez parožaka. Nožićem se grana zašilji. Na granu se stavi papir sa šaljivim tekstom u rimi. Na šaljiv, a često puta i podrugljiv način, opisali bi se događaji na svinjokolji i poimence pobrojali svi koji su u njima sudjelovali. Posebno bi na meti bio domaćin i njegova obitelj. U tekstu bi bili opisani i događaji koji su mu se kroz godinu događali. Da bi pismo ražnja obilovalo pošalicama podaci su se prikupljali na različite načine. Doušnik bi javio što se sve događalo na svinjokolji. Zgode i nezgode kroz godinu zabilježene su iz tračeva kraj seoskog bunara, poljskih radova, na veselicama i vašarima – prisjeća se I. Grgurić.

-Dobra večer kusati mesari, mi smo čuli da ste klali, bi li nama nešto dali – obično bi bio početak teksta, kaže Grgurić.

Ražanj bi se kriomice ubacio u prostoriju za vrijeme večere, stavio u prozor ili pred vrata i pokucalo bi se, da se zna da je ražanj tu. Domaćin bi pred svima na glas čitao pismo ražnja. Pljuštale bi pošalice na njegov račun, račun ukućana, mesara, a posebno kuharica.

-Okupljeni za stolom smiju se šalama. Podrugljivo se pogledavaju. Nema ljutnje. To je ražanj, na njega se ne smiješ ljutiti. Donositelj ražnja trebao je biti veoma vješt da ga ne otkriju. Nije fora ako se zna tko je pisao i donio ražanj. Domaćin za sebe zadržava tekst ražnja i čuva ga. Često bi ga čitao prijateljima i poslije svinjokolje. Netko od ukućana na zašiljeni prutić natiče kruha, pečenog mesa, kobasice i krvavice. Na vrh ražnja ide krofna ili salenjak. Ražanj potom iznosi na dvorište. Doziva donositelja jer ga zanima tko je sve to napisao i odakle mu podaci. Zaviruje uokolo. No, nema nikoga. Autor ražnja čuči negdje u mraku. Naposljetku natovaren ražanj ostavi negdje na plotu – priča Grgurić te donosi i jednu zanimljivu, istinitu anegdotu o ražnju:

-Obično bi kod siromašnog domaćina ražanj bio natovaren do vrha, a bogati su bili škrtiji. Nataknuli bi masno meso, otpatke, izgorjelu krofnu i tome slično. Jednom je jedan bogati domaćin na ražanj nataknuo svinjsku stražnjicu, ostavljenu za kuhanje domaćeg sapuna i zakačio za plot. Donositelj ražnja samo je velikodušni poklon na komadu papira napisao novi tekst i kroz otškrinuta vrata zavitlao među goste. Ražanj je sa svojim smrdljivim sadržajem i papirom pao izravno u ”ranjiku” s domaćom sarmom posluženom na stolu, a na papiru je pisalo: ”Vrati se koko što si pozobala” – zaključio je Grgurić.

(www.icv.hr, vg, foto: V. Grgurić)