Josipa i Ivan Vidaković iz Zdenaca proslavili 50 godina zajedničkog života: Od prijateljstva do snažne ljubavi

U današnjem surovom vremenu kada se brakovi ruše kao kule od karata, prelijepo je upoznati ljude čija ljubav traje desetljećima i trajat će dok su živi. Takva je i priča Josipe (70) i Ivana (73) Vidaković iz Zdenaca koji su proslavili 50 godina zajedničkog bračnog života i ljubavi, a sve je krenulo spontano, iz običnog susjedskog prijateljstva u mjestu Bokšić.

-Njegova i moja obitelj su bili susjedi i godinama smo se kao djeca družili, bili veliki prijatelji, igrali se zajedno od malih nogu, iz jedne zdjele jeli, kupali su našoj bari u Bokšiću. U mladosti sam mu čak na zabavama namještala cure kao prijateljica i nismo niti slutili da ćemo postati supružnici – prisjeća se Josipa te priča kako je sve počelo kada se Ivo vratio iz vojske.


-Sjećam se išla sam iz nadnice, a on je stajao u svom dvorištu lijepo obučen i stavio jedan tranzistor na krušku i pustio glazbu. Ja sam često išla kod njegove majke pomoći raditi na stupi za konoplju i lan, tako sam i taj puta skrenula pomoći i tako je krenula naša prva ozbiljnija priča – nastavlja Josipa te kaže kako joj je suprug potom otišao raditi u Sloveniju i pitao hoće li ga čekati da se vrati.

-Moj je tata bio strog i nije dao da čekam jako dugo. Mi smo si redovno pisali pisma, i kada je došao na jedan radni dopust odlučili smo se vjenčati, a sjećam se kako moj tata nije dao bez pravih slavonskih svatova jer sam ja bila najstarija kćerka. Tako smo dogovorili svatove koji su u prvom dijelu bili u mojoj obiteljskoj kući gdje su se izvadile sve stvari iz soba da stane više ljudi, a potom smo se iza ponoći preselili i obližnju gostionu gdje su nas dočekali svirci – prisjeća se Josipa.

Uvijek su maštali o vlastitom domu, živjeli u podrumu u Sloveniji gdje su oboje radili pa zatim kao podstanari u Crncu i napokon, nakon 7 seljenja, napravili kuću u Zdencima gdje su i danas te imaju dvije kćeri i troje unuka.

-Ja sam tokar po struci i išao sam svuda trbuhom za kruhom. 1971. sam napokon našao posao na ovom potezu, bilo je tu u Krivaji u tvornici tadašnjeg Kombinata. Nakon nekoliko godina rada, 1980. firma je davala svojim radnicima potkućnice tko je želio graditi kuće. Ja sam tada poskočio kao malo dijete i odmah uzeo jednu od tih u Zdencima i počeo graditi kuću. Supruga je radila u Keramičkoj industriji u Orahovici, dignuli smo kredite i počeli graditi. Hvala Bogu uspjeli smo si izgraditi toliko željeni dom i u njemu se skrasili, riješili sve kredite i dugove i danas evo živimo u mirovini i najsretniji smo kada nam dođu naši unuci. To su praznici za nas – kaže Ivan.

Što reći današnjim mladima kako sačuvati brak i ljubav sve ove godine.

-Ja mislim prije svega da mladi danas ne znaju jedno drugome praštati, previše je tu oholosti i ono što je najgore svi previše gledaju na materijalnu vrijednost, sve se gleda kroz novce. Mi smo nekada uživali u onome što si imali, kada ti momak da jabuku presretna si, to je bio pojam. Skromnost je bila vrlina, i to prešlo i na naša srca koja nisu puno tražila, zato te naše ljubavi traju dugo, jer nam je dovoljno da imamo jedno drugo – zaključila je Josipa Vidaković.

Oboje su živjeli skromno, puno su radili, naradili se za života, ali kažu danas kada pogledaju svoje kćeri i unuke znaju da je sve bilo s razlogom i to kakvim. U obitelji Vidaković je još jedna zanimljivost, naime ove godine njihova starija kćer Sanja proslavila 25 godina svoga braka i to na rođendan svoga oca Ivana. Ljubav ipak može pobijediti sve, staro, ali jedino ispravno pravilo i zakon vječne sreće. (www.icv.hr, vg)