OBRT ZA ČUVANJE DJECE Teta Olivera čuva djecu i u popodnevnim satima, ali i vikendom

edf

Radite u smjenama i vikendom, a nemate gdje ostaviti svoje dijete na čuvanju? Upravo je to bio problem Olivere Matovina iz Virovitice koja je prošle godine u kolovozu iz tog razloga otvorila obrt za čuvanje djece. I ona i suprug radili su kao trgovci, djeca su išla u vrtić, ali kada bi radili drugu smjenu ili vikendom, nisu ih imali gdje ostaviti. Ponukani tim problemom odlučili su djeci prilagoditi prostor u svojoj kući, odnosno napraviti privatni vrtić kod kuće. Olivera je za tu priliku iskoristila poticaj za samozapošljavanje, što joj je pomoglo pri kupovini potrebnog namještaja. Nije bilo nimalo lako, kaže nam Olivera, koja je prije svega imala veliku volju i želju raditi ovaj posao.

– Bilo je teško otvoriti ovaj obrt jer radi se o djeci pa su provjere uvjeta maksimalne. Evo, primjerice, moramo imati alarm, vatrogasni aparat, prvu pomoć, plan evakuacije, tehnički minimum, a testirali smo i vodu, struju i plin kako bismo zadovoljili uvjete. Osim toga, moram imati i sanitarnu knjižicu, a uzimat će se i uzorci hrane kako bi se znalo da se djeca kvalitetno hrane – priča nam Olivera prisjećajući se papirologije.

No, prije svega, kako bi legalno bila „teta čuvalica“ Olivera je morala proći osposobljavanje za dadilju pa je taj uvjet ispunila polažući školu za dadilje na Učilištu Magistra u Zagrebu.

PRAKSA U KOPRIVNICI

– Na Učilištu sam polagala nastavu, a potom sam morala odraditi i praksu. Nažalost, u Virovitici nisam nigdje mogla odraditi praksu pa sam išla u Koprivnicu i tako više od mjesec dana putovala. Bilo je naporno, ali isplatilo se – kaže Olivera koja jedina u Virovitici ima ovakav obrt.

Nakon rigoroznih provjera, polaganja škole za dadilje, opremanja prostora u kojemu djeca na raspolaganju imaju blagovaonicu, igraonicu i spavaonicu, došlo je vrijeme za rad i prije svega – prilagodbu djece koja nije nimalo lagana.

– Vrijeme je prilagodbe kod svakog djeteta različito i to je najteže. Kako bi prebrodili taj početak, nastojim im olakšati dajući im pažnju, mazeći ih i dajući im do znanja da su na sigurnom i da su voljeni – priča nam teta Olivera, no priznaje da djeca rijetko dođu bez suza.

– Dijete mora plakati. Ja sam nepoznata osoba, kao što su nepoznati i ovaj prostor i druga djeca. Trebaju im dva dana, a nekima i malo više da shvate da su na sigurnom, da se ovdje zabavljaju i onda je to – to. Onda im nije problem ostati – ističe teta Olivera koja ima sedam mališana u svojem vrtiću. Eva i Nikola njezina su djeca. Inače, može imati šest polaznika, a kada bi zaposlila još jednu dadilju, mogla bi još toliko, što joj je i u planu. Više od toga ne može jer broj djece ovisi i o kvadraturi prostora.

Njihovo čuvanje, koje uključuje brigu i obrazovanje, započinje već u 6.20 sati. Za to vrijeme, uz primarne potrebe, teta Olivera kroz igru potiče djecu na učenje.

UČENJE KROZ IGRU

– Često se igram s njima i potičem ih na razmišljanje i uključenost, pa osim što su na sigurnom, uče kroz igru i zabavu. Volim ih pustiti da se sami igraju kako bi razvili svoju maštu – kaže teta Olivera slažući puzzle s mališanima. Također, budući da je raspon godina u skupini od jedne do pet godina, oni puno uče jedni od drugih, odnosno kako kaže teta Olivera: „manji uče od većih, a veći se dokazuju manjima“.

Nakon gotovo cjelodnevnog druženja, roditelji najčešće dođu po djecu do 16 sati, a tetu Oliveru tada čeka pospremanje i pripremanje za drugi dan. Ako roditeljima zatreba, u ovom privatnom vrtiću djeca mogu biti i poslijepodne, kao i vikendom.

– Upravo sam zbog toga i otvorila ovaj obrt kako bi roditelji mogli ostaviti djecu na čuvanju kad im to odgovara, jer ne rade svi od 7 do 15 sati. Osim toga, moja su djeca uvijek kod kuće, tako da mališani koje čuvam nisu nikad ‘sami’ – kaže Olivera te ističe da je zadovoljna što je pokrenula ovaj posao iz više razloga. Jedan od njih je što je sada kod kuće sa svojom djecom koja sada svaki dan, kao i drugi polaznici, imaju topli obrok, te radi ono što neizmjerno voli. Također, Oliverin trogodišnji sin Nikola puno je napredovao u govoru.

– Nikola je loše pričao prije negoli sam otvorila obrt, a u ovih šest mjeseci koliko radim puno je napredovao. Trudi se komunicirati s drugom djecom, a isto tako napredovala je i Eva, naša mala polaznica – objašnjava Olivera.

Taj napredak vide i drugi roditelji. I oni, a i djeca, zadovoljni su Oliverom. Ono po čemu se ističe rad ove tete čuvalice je, osim fleksibilnog radnog vremena, i mala grupa djece, što joj omogućava da svakom djetetu posveti više pozornosti. Također, nemaju svi roditelji iste mogućnosti i potrebe pa se s tetom Oliverom mogu dogovoriti koliko će dijete dolaziti na čuvanje. Sukladno tome, dogovora se i cijena, kaže.

ŠESTOMJESEČNI POLAZNICI

– Dijete ne mora dolaziti svaki dan na čuvanje već kad roditeljima treba pa ćemo tako dogovoriti i cijenu jer nemaju svi iste mogućnosti. Nekim će roditeljima tako trebati čuvanje možda dva puta tjedno pa nije u redu da im naplatim punu cijenu – kaže Olivera te dodaje da za razliku od redovnog vrtića kod nje djeca mogu krenuti na čuvanje već s napunjenih šest mjeseci. Tu su i djeca koja su alergična na neku hranu, pa će im posebno pripremiti obrok. Dakle, sve po dogovoru i potrebama djece i roditelja.

GRADSKA UPRAVA SUFINANCIRA OBAVLJANJE DJELATNOSTI DADILJA

U proračunu Grada Virovitice za ovu godinu osigurano je 30.000 kuna za sufinanciranje troškova čuvanja, brige i skrbi o djeci rane i predškolske dobi s područja grada Virovitice kod obrtnika koji obavljaju djelatnost dadilja. Sufinanciranje po djetetu iznosi 300 kuna mjesečno, no postoje i uvjeti koje treba zadovoljiti.

– Grad nam daje subvenciju od 300 kuna po djetetu. No, samo ako su djeca iz grada, oba roditelja zaposlena i ako su predali zamolbu za vrtić, a takvih je, nažalost, malo – kaže Olivera te ističe da je svaka pomoć dobro došla. Cijena ovog vrtića je 1200 kuna po djetetu, za što djeca svaki dan dobiju doručak, ručak i međuobroke. – Kuham im kvalitetno i sa što više povrća, a za međuobroke najviše jedu voće, tako da troškovi same prehrane nisu mali – kaže nam Olivera. Unatoč velikim troškovima, Olivera ne može postaviti veću cijenu jer roditelji ne mogu platiti više. No to ovu tetu čuvalicu ne čini nezadovoljnom.
– Sa svojom sam djecom, nešto malo zaradim i radim ono što volim, a uz to mi ide i radni staž – skromno i zadovoljno zaključila je teta Olivera. (www.icv.hr, žđl; foto: Ž. Đaković Leš)