PRIMALJA MARIJA PECEK I sama kao trudnica, porađala je druge majke, a danas se raduje sa svakom od njih

Jedna od najdugovječnijih primalja na Odjelu rodilišta virovitičke Opće bolnice je Marija Pecek, koja ove godine bilježi čak 40 godina rada. Gotovo sav svoj radni vijek okružena je trudnicama, majkama i bebama, tisućama njih kojima je pomogla doći na svijet. – Meni je to najljepši posao na svijetu, jer čekamo novog člana obitelji, dijete koje je najveće bogatstvo kad se rodi – kaže iskusna sestra Marija koja je u svojim smjenama prošla i ambulante, carske rezove, ginekološke operacije. I danas se sa svakom mamom jednako raduje, kada malo biće prvi put zaplače u rukama liječnika.

– Mame bi trebale vidjeti sebe mojim očima, da znaju koliko je taj tren poseban, kad uzmu svoju bebu prvi put u ruke. Samo par minuta prije bila je teška bol, strah, a onda, nešto potpuno posebno, neopisivo – ispunjeno kaže primalja Marija o radosti svog posla kojeg bi, kaže, uvijek odabrala a odabrala ga je nakon prakse nakon druge godine kirurgije kada joj je preminuo pacijent za kojega se svakodnevno brinula i njegovala ga. Smrt pacijenta ju je toliko potresla da je promijenila odjel. – Ovdje se rađaju djeca, ovdje je nada i novi život – prisjeća se.

U 36. TJEDNU TRUDNOĆE PORAĐALA DRUGU TRUDNICU

U četrdeset godina staža i svoje dvoje djece donijela je na „svom radnom mjestu“. Zbog manjka kadra, radila je, kaže, i sama trudna, gotovo do poroda. U visokom stupnju trudnoće ostala je sama s kolegicom na odjelu kada im je došla pacijentica u trudovima. – Gleda nas dvije i pita tko će ju porađati, odgovorim joj da ću ja i poslije poroda mi je priznala da se uplašila kako će trudnica porađati trudnicu – kroz smijeh prepričava sestra Marija koja je tada bila u 36. tjednu trudnoće.

Idućeg dana je i sama završila u rađaonici, ali ovaj put za razliku od inače, na stolu. Priča nam da je, kad je počela raditi, mnogo toga bilo drugačije. – Bilo je puno rodilja, a nas malo. U jednoj smjeni znalo je biti po šest, sedam poroda. Žene su nakon poroda ležale po dvije u jednom krevetu, zvali smo ih ‘duplikati’. Tada se kući išlo nakon pet, odnosno čak jedanaest dana, ako je bila riječ o carskom rezu. Bebice smo mamama donosili svaka tri sata na podoj, a više ih se hranilo gotovim formulama. Sada su mame stalno sa svojim novorođenčetom, prednost se daje sisanju i to je važnije, jer su tako i majka i beba mirniji i bolje se osjećaju – smatra naša sugovornica.

A za to da se buduće majke osjećaju bolje i smireno zadužene su upravo sestre. Iako se trudnice na prinovu pripremaju kroz čitanje knjiga i odlazaka na tečajeve, svo to znanje i priprema padaju u vodu kada krenu trudovi. Kako bi se pacijentice opustile sestre ih vode u šetnju te im pokazuju kako pravilno disati ali zapravo najviše pomaže razgovor, objašnjava sestra Marija te kaže kako su na Odjelu danas uvijek tri sestre spremne na sve izazove, kad zvono na vratima zazvoni ili trudnica ili majka pozove iz sobe. I dok su se neke stvari promijenile, mnoge su ostale iste. Kad bi zidovi rađaonice mogli pričati, bile bi to nevjerojatne priče, sretne, ispunjene, bolne. Nezaboravne, poručit će majke, jer baš svaka pamti te sate u životu.

TATE SU VELIKA POMOĆ RODILJAMA

– Svaki je porod drugačiji, neke nam trudnice dolaze čim im pukne vodenjak, misleći kako će se odmah i poroditi. Imali smo situacije i u kojima je trudnica došla u posljednji tren – porodila se u roku od desetak minuta. A dva do tri puta godišnje majke se doma porode, ni ne stignu do bolnice. Makar postoji Internet i tečajevi, svaka ga doživljava na svoj način i svaki put je drugačije – zanimljiv podatak ističe iskusna sestra Marija koja kaže kako je svaki tren njenog staža bio vrijedan.

I žrtve, težine, zahtjevnosti. Mora pohvaliti, kaže, tate, s kojima sestre vole raditi tijekom poroda, jer su velika pomoć rodilji u bolnim trenutcima i jer ih mame, ponekad izgubljene u strahu i boli, prije čuju nego primalje. – Tate su nam super, jako su hrabri. Ima jedan mali postotak tata kojima ne bude dobro, dođe im loše. Tada ih malo postavimo dalje, damo im malo čaja i budu dobro – simpatično poručuje iskusna sestra Marija. Kaže da će i u mirovini odabrati djecu – svoja dva unuka kojima će posvetiti sve svoje vrijeme. Jer, kad jednom život posvetite najmlađima, ništa drugo nije opcija, uvjerava nas. (www.icv.hr, mlo)