Nastavljamo prošlotjednu potresnu priču s Marijom Biondić – Đurčević, zvanom Marica, jedinom živućom osobom s našega područja koja je preživjela bleiburški „Križni put“. U prošlom broju prikazali smo sam početak njezina puta te nedaće koje su je zadesile putem do Bleiburga, u kojemu je, kako su svi najavljivali, i ona čekala slobodu. No umjesto slobode i sreće uslijedile su sve strahote koje zarobljeništvo može donijeti.
NAJVIŠE ŽENA I DJECE
– Bio je lijep i sunčan dan – govori Marica prisjećajući se da je često gledala u nebo jer je stvarnost oko nje bila surova da surovija ne može biti.
– Nakon što smo ostavili mrtva i izmrcvarena tijela koja smo vidjeli na proplanku prije Bleiburga, nastavili smo žurno hodati u koloni. Hodali smo šumskim putom, a Drava nam je bila s desne strane. Odjednom smo stigli na jednu livadu i kada sam već mislila da ništa ne može biti gore, ostali smo šokirani groznim prizorom. Livada je bila puna masakriranih ljudi. Mnogi su bili zaklani, mnogi izmrcvareni do neprepoznatljivosti, bili su svezani i brutalno ubijeni – kroz jecaj tiho govori Marija.
– Tu je bilo na stotine i stotine ljudi. Iznad nas su prelijetali avioni, a samo njihov zvuk tjerao nam je strah u kosti – prisjeća se. Nakon dugog i napornog hoda, izmučena i gladna kolona stigla je na Bleiburško polje.
-Na Bleiburško polje dolazimo 15. svibnja oko 12 sati. Polje je puno naroda, na žalost, ponajviše žena s djecom. Uskoro stiže naredba da moramo izvjesiti bijele zastave, ručnike ili bijele košulje jer se predajemo. Zapovjednici su otišli pregovarati s Englezima. Smjestila sam se točno pokraj mjesta gdje se danas, kada Bleiburg prikazuju na televiziji, pije voda. U blizini je bio potok. On nas je spasio jer smo mogli piti vodu iz njega i malo se oprati. To je bio prvi put nakon deset ili 15 dana da sam se oprala. Tada sam oprala lice i čarape koje sam kasnije tako mokre obukla na noge. Imala sam vojničku kanticu s kojom sam išla po vodu. Krenula sam od potoka pa preko ceste do mjesta gdje smo se smjestili i tamo sam srela prijateljice i njihove zaručnike; među njima bila je Maja Buzdon koja je kasnije među prvima u Zagrebu mučena i obješena. Bile su tamo također i Ilka Brkić iz Nove Bukovice i Štefica Majurić iz Konjica sa svojim zaručnicima, oficirima. Molili su me da nikome ne kažem da sam ih vidjela. Tako je nažalost i bilo – više ih nikada nisam vidjela.
Naiđem na Ljubu Miloša i ženu Vinka Sakića koji su također imali čin natporučnika dobiven nakon dolaska iz škole, ali oni koji su imali taj čin nisu smjeli nositi oružje. Svi smo bili mladi na početku života, iako smo tada izgledali jadno i izmučeno – isprekidanim glasom ispričala nam je Marija.
ČEKALI ENGLEZE ILI AMERIKANCE
Bilo je teško, no svi su mislili da je mukama napokon došao kraj jer su očekivali da će uskoro biti predani Englezima ili Amerikancima.
-Nekoliko kilometara u daljini, koliko je sezao pogled na Bleiburško polje, vidjeli su se poredani tenkovi. Pojavila se nada u sretan završetak. Nadali smo se da su to Amerikanci koji su došli po nas jer se cijelim putem govorilo da se idemo predati Amerikancima i da ćemo se s njima vratiti u Hrvatsku. Na žalost, nije bilo tako. Izmučenost i umor činili su svoje jer smo tu bili od podneva. Iako je Bleiburško polje bilo veliko i nepregledno bilo nas je svakim trenom sve više i uskoro je nastala velika gužva, nije bilo mjesta pa smo se međusobno gurali. Ništa nam drugo nije preostalo, nego čekati. Čekali smo tako da vidimo što će se dogoditi dalje.
U toj pomalo već nesnosnoj gužvi došao je do nas jedan od zapovjednika Herenčić i rekao: ‘djeco, idite, snalazite se kako god znate’… krenuvši na drugu stranu Bleiburškog polja.
Netko je imao radio na baterije, pa je rekao kako se Njemačka predala, prepričava nam naša sugovornica, i kako je rat prestao.
LAKE METE
– Bili smo već potpuno jadni i slomljeni. Nismo znali bismo li plakali, vikali ili ljuti. Čekali smo da se zapovjednik Herenčić vrati s dobrim vijestima, no on više nije došao. Nikada ga više nisam vidjela. Neki su pričali da se sam ubio, drugi da su ga uhvatili partizani. Uskoro je stigla vijest da je dogovoreno da se svi za jedan sat moramo povući s Bleiburškog polja uz zahtjev da se bezuvjetno predamo. U svoj toj gužvi i patnji nastao je dodatan metež. Osjećali smo da su nas izdali zapovjednici koji su otišli na pregovore. Kada su među nas došli zapovjednici Crljen i Ferenčević, narod im je glasno vikao: „izdajice“. Svi koji su imali, morali su baciti oružje i uredno ga složiti na hrpe kao da slažu logorsku vatru – prisjeća se Marija. Taj prizor ličio je na plastove sijena, objašnjava nam. Ona je, poput mnogih, taj tren iskoristila kako bi potrgala sve svoje dokumente, jer su to svi drugi činili, a potom su se predali partizanima.
-Onako umorni i goloruki gledamo u nebo, neće li doći pomoć, no tada se odjednom pojavljuju avioni. Mislili smo da su to engleski avioni koji nam nose hranu, no nije bilo tako. Odjednom su počeli pucati po nama, a mi smo polijegali po zemlji, nadajući se da će što prije proći. Kada su avioni prošli, ustali smo, no tada su se odnekuda iz šume stvorili partizani. Samo tako. Bili su lijepo obučeni, kao u novim uniformama. To su zapravo bile ustaške uniforme koje su poskidali od vojnika koji su hodali u koloni. Odjednom su počeli pucati po nama. Ljudi, žene i djeca oko mene padaju kao snoplje. Uskoro se nalazim u polju punom mrtvih ljudi. Strašno – kroz suze tiho zbori Marija.
-Ne, to si ne možete ni zamisliti, to ne možete zamisliti. Strašno je bilo. Još i sada jasno živim to vrijeme – šapće Marija brišući suze koje neprestano kapaju iz plavoga oka po naboranom, staračkom licu. Suza stiže suzu dok nam pokušava nastaviti priču, no ne ide. Previše je to za čovjeka i nakon 74 godine, previše je to za 93-godišnju staricu kojoj su zauvijek ukrali mladost. (www.icv.hr, lmh, Foto: L. M. Hock)