Medicinski tehničar Miro Lozar rane previja uz pjesmu, a za svakog pacijenta nađe toplu riječ

Lijepo je znati da postoje „dobre duše“ koje se brinu za naše starije kada mi nismo u mogućnosti, kada smo prisiljeni svoje voljene smjestiti u dom za starije osobe i pravilnu brigu o njima prepustiti stručnim osobama. A kad je o tome riječ, tu je uvijek raspjevani i nasmiješeni Miro Lozar, medicinski tehničar županijskog Doma zdravlja u Slatini, jedan od rijetkih muškaraca Virovitičko-podravskoj županiji koji s ponosom obavlja posao zdravstvene njege u kući. Nekadašnja zvijezda RTL-ova showa „Zvijezde“, mikrofon je zamijenio rukavicama, sterilnim gazama i ogromnom količinom ljubavi prema pacijentima i svakodnevnom poslu koji obavlja. Proveli smo jedan dan s njim te ga pratili u malim dnevnim izazovima.

– U ovom poslu sve ovisi o tome koliko si empatičan. Ima mnogo nezbrinutih ljudi, vidiš puno primjera neodgovarajućeg zbrinjavanja, pa ako možeš nekako pomoći, sugerirati obitelji što napraviti i kako olakšati, zašto ne? Ponekad je potrebno sugerirati obitelji bolesne osobe da je bolesniku potrebna cjelodnevna njega, pa je primjerice, dom za starije i nemoćne osobe odličan odabir. Kada vidiš da se pacijent oporavlja zato što si ti intervenirao, onda se osjećaš super – priča nam Miro dok putujemo prvoj osobi koju će danas posjetiti.
-Najbolji osjećaj na poslu je kada vidiš da si nekome uspio olakšati tih par zadnjih godina i da mu uspiješ poboljšati kvalitetu života – ističe nam Miro.

PACIJENTA ‘DIGAO IZ KREVETA’

Mirin posao sastoji se od toga da, prema nalogu liječnika, posjećuje osobe koje ne mogu same otići u ambulantu. Previjanje rana dio je rutine na terenu. Ulazimo u dvorište, a dočekuje nas širok osmijeh Milosave i Vendela koji hoda uz pomoć hodalice. – Miro ga je ‘digao iz kreveta’, nakon teškog moždanog udara – kaže Milosava. Vendel ima problema i sa srcem pa mu je potrebno redovito kontrolirati tlak, kao i odraditi dnevnu tjelovježbu – priča nam naša sugovornica te dodaje kako je prije nekoliko godina izgubila sina, pa na Miru gleda s puno ljubavi, kao na svojeg sina. -Prije nego što je Miro došao, Vendel nije htio ni hodati ni primati terapiju. Sada je stekao povjerenje u Miru, pa s radošću vježba, prima terapiju i što je najvažnije, hoda i oporavlja se – zadovoljno govori Milosava koja napominje kako joj je Miro jedina pomoć u brizi za muža.

Prizori otvorenih rana Miri Lozaru ne predstavljaju veliki problem. Navikao je na to, kaže, a sve se lakše radi uz pjesmu. Miro tako često zapjeva svojim pacijentima zbog čega su oni radosniji pa je i oporavak brži. -Ako ne pjeva, onda fućka, a to može popraviti i najgori dan – povjerava nam Milosava. Miro se, naime, 2017. godine ohrabrio i svoje pjevačko umijeće pokazao na RTL-ovom showu „Zvijezde“ na kojem je posebno impresionirao Massima Savića.

SPRINT U BIJELOJ KUTI

Uz odličnu „vibru“ na poslu, nađe se i pokoja anegdota. Jer, biti muškarac u poslu u kojem su pacijenti navikli na ženske patronažne sestre svakako zna rezultirati i ponekom zabunom.
Dok se vozimo do sljedećega odredišta, Miro nam prepričava jednu od anegdota.

-Došao sam u dvorište, vidim spuštene su rolete. Otvorim ogradu, uđem u dvorište, pokucam na vrata. Zvonim više puta. Nitko ne otvara. Pa šta je sada, mislim si, dok kucam na vrata. Prekontroliram adresu i shvatim kako sam u krivom dvorištu, na pogrešnoj adresi. Krenem prema izlazu iz dvorišta, okrenem se, a iza mene stoje dva ogromna psa. Reže na mene, a ja trk prema kući, lupam po vratima da me netko pusti unutra. Nažalost, nikoga nije bilo u kući i morao sam se sam nositi sa psima kako znam i umijem – prepričava uz smijeh M. Lozar situaciju u kojoj je spas potražio u sprintu do ograde.

VAŽNA SURADNJA S OBITELJI I NJEGOVATELJIMA

No posao osobe koja se bavi zdravstvenom njegom u kući nije uvijek pun smijeha i uspjeha. Ima i onih loših dana. -Ponekad se čovjek veže za osobe kojima dolazi svakodnevno, osobito ako je osoba u teškom stanju, pa daješ sve od sebe da uspiješ pomoći. Pacijenti kojima dolazim nisu mlade osobe, već starija populacija koja ne može sama doći u ambulantu na previjanje rana – prepričava Miro te dodaje kako se radi o ljudima treće životne dobi koji su najčešće nepokretni ili slabo pokretni. –Dogodilo se nekoliko puta da sam došao na teren kod osobe, a dočekale su me svijeća i osmrtnica. Iako je to sve krug života, bude ti žao. Osobito zato što si se, dolazeći svakodnevno, vezao za osobu i obitelj oboljeloga. Kako onda ostati ravnodušan i reći da je to samo posao? – pita Miro.

Dolazeći u domaćinstvo gospođe Danijele Đuđak, na ulasku u dvorište, Miru štićenici očekuju s osmijehom. Raduju se, kaže Danijela, svaki put kada im netko dođe, a osobito kada je to Miro. U njezinom domaćinstvu četiri su osobe. Dvije pokretne i dvije nepokretne, Mirine pacijentice kojima je potrebno previti rane. -Ove dvije štićenice je, nažalost, obitelj loše tretirala, pa im se s vremenom napravio dekubitus, rane od ležanja na koži – priča Miro i stavlja rukavice kako bi previo veliku ranu bake koja leži u krevetu na posebnim madracima. Miro je oprezno i temeljito očistio ranu, previo baku, a olakšanje se odmah moglo vidjeti na njegovom licu. -Vrlo je važna suradnja između osobe koja vodi domaćinstvo i osobe koja dolazi na njegu u kući, jer tek je onda oporavak štićenika zagarantiran – priča nam Miro koji iza sebe ima dugogodišnje prijateljstvo s njegovateljicom Đuđak.

Biti jedina muška osoba koja radi posao, kako ga narod zove „patronažne sestre“, u Virovitičko-podravskoj županiji nije lagano, no Miro Lozar radi ga odlično, a o tome najviše svjedoče osmijesi i zahvalnost njegovih pacijenata.

ZAMIJENILI GA ZA VETERINARA Tražili da im uškopi svinje

Posao koji Miro radi nije nužno vezan za ured pa autom posjećuje svoje pacijente. Službeni auto prava je mala prijevozna ambulanata. U prtljažniku se nalaze uredno pospremljene gaze, instrumenti, pelene za odrasle i torbe s potrepštinama. Mještani koji ne znaju da u malom bijelom autu slatinskoga Doma zdravlja dolazi Miro, svašta pomišljaju. -Znatiželjne sumještane uvijek zanima tko dolazi njihovim susjedima pa čim vide bijelu kutu, izlete na ogradu. Jednom prilikom me čovjek u selu primio za ruku i odvukao sebi u dvorište kako bih mu ‘uštrojio’ svinje. Uvjeravao sam ga da nisam veterinar, no njemu to nije bilo jasno. Izjavio je da je njemu svejedno tko to radi, samo da odradi – prepričava anegdotu Miro prisjećajući se kako je prepirka s gospodinom potrajala, no da ga je ipak uvjerio da je ovdje zbog ljudskih pacijenata. (www.icv.hr, lmh, Foto: L. M. Hock)