PETI DIO Marija Biondić-Đurčević: Nakon povratka u Viroviticu, završila u zatvoru te mjesec dana provela u samici jer je zagrlila majku

Nakon što ih je oslobodio jedan oficir, sjeli su u bus i iz logora u Mariboru uputili se prema Hrvatskoj. U Zagrebu, u središtu Crvenoga križa, Marija je konačno pojela obrok, oprala odjeću i otuširala se. Tamo je dobila kartu za vlak koji je vozio prema Virovitici. I danas se dobro sjeća kako je vlak za njezin rodni grad polazio u pola 12.

DOLAZAK U VIROVITICU

– U Viroviticu dolazim 17. lipnja 1945. godine. Idem ulicom, sve je pusto, nema nigdje nikoga. Ulice su bile potpuno prazne. Put do kuće činio se kao najduži na svijetu. Konačno dolazim kući. U dvorištu nema nikoga, ono je također pusto. Želim pokucati na vrata, ali me savlada veliki strah jer nisam znala što me čeka iza njih – započinje priču Marica.

Nakon nekoliko pokušaja, Marica je smogla snage, pokucala i naglo otvorila vrata. – U kuhinji ugledam mamu, stajala je kraj peći i kuhala žgance. Vrisnula sam: „mama“, a ona samo što se nije srušila kad me vidjela. Vratila sam ti se, povikala sam, a ona je dodala kako je mislila da sam već davno poginula i da je platila čak i misu zadušnicu – u suzama prepričava Marica te nastavlja pričati kako je tata netom prije toga otišao tražiti sol u selo. Prije nekoliko dana su imali kolinje, ali nisu imali soli, tako da ga nije vidjela odmah.

-Mama me odvela u sobu da se odmorim, a ona je krenula raditi pogačice s čvarcima. Kada su bile gotove, ni ne sjećam se koliko mi je pogačica dala, no sjećam se da je bila hrpa. Samo sam jela, jela i nikako se nisam mogla zasititi. Nakon pogačica opet mi je nagrabila žganaca i mlijeka. Sve sam pojela i opet sam bila gladna – prisjeća se Marica kroz suze svoga prvoga obroka nakon cijele kalvarije Križnoga puta.

-Kasnije je došao i tata. Sol, nažalost nije našao, nitko mu je nije htio dati. Bio je strašno sretan što me vidi. Našoj sreći nije bilo kraja, no nakon nekoliko trenutaka sreće, uslijedila je panika. „Sada, kada si se vratila, moraš se prijaviti u Narodni odbor, a kako će to izgledati i što će od tebe, kćeri, biti, ne znam“ – prisjeća se Marica prvoga susreta s roditeljima i očevih zabrinutih jauka, dok joj iz plavih očiju cure suze.

NA POPISU ‘BANDITA’

-Istog sam se dana morala prijaviti u Narodno oslobodilački odbor u Strossmayerovoj ulici (danas se tamo nalazi zgrada Zanatprometa). Maricu je tamo dočekala neka činovnica, „balavica“, kako kaže, koja ju je uvjeravala da nije prijavljena u Viroviticu, te da Virovitica nije Maričin rodni grad. S obzirom na to da se Marica bunila, činovnica ju je poslala šefu.

-Primio me Franjo Moslavac, zvan „Musko“. Ispred njega je na stolu bila debela bilježnica na kojoj je na naslovnici pisalo: ‘Popis virovitičkih bandita’. Sve sam mu morala u detalje ispričati, gdje sam bila i što sam radila. Nakon ispitivanja pustio me kući – prisjeća se Marica.
Kada je došla doma, Marica doznaje kako su njezini roditelji dobili naređenje da se moraju iseliti iz kuće u roku tri sata. Spas su potražili kod učiteljske obitelji Markotić (njihov najmlađi sin još je bio u kolijevci). Kod njih su bili u maloj kući u kojoj je bila soba, kuhinja i smočnica. U prvoj sobi, prisjeća se Marija, nije bilo namještaja, jer je sve već bilo odvučeno.

-Partizani su točno znali gdje se nalazim i u koju se kuću preselila moja obitelj. Došli su i napravili premetačinu, tražeći pištolj. Pitali su me gdje je, a ja sam im odgovorila da je davno ostavljen u Sloveniji – prisjeća se Marija koja još dan danas ne zna kako i tko ju je „cinkao“.

SKUPO PLATILA POSLJEDNJI ZAGRLJAJ S MAMOM

U narednim danima Marija je radila kao dadilja kod obitelji učitelja i zborovođe Ivana Čuliga koja je stanovala na početku Kačićeve ulice u Virovitici. On je pitao Maricu želi li, sada kada je u Virovitici, čuvati njegovu djecu, Vojka i Vesnu.

-Znala sam da sam pod stalnim nadzorom, pa sam smatrala da je najsigurnije biti kod njih. O meni su sve znali, pa se nisam ništa ustručavala reći. Kada je bio ručak, oni su jeli u dnevnom boravku, a ja sam jela sama u kuhinji – prepričava Marija te dodaje kako je kod njih naučila kuhati. Onda je ispekla i svoj prvi kruh u životu.

-Nakon nekoliko dana, dođu dva partizana u civilu po mene u Markotićevu kuću. Moj brat Mirko spavao je u sobi, a tate nije bilo doma. Rekli su mi da se odjenem. Jedino što sam imala od svoje uniforme bile su cipele. Njih sam izula, rekavši mami kako želim da ostanu kod nje za uspomenu, jer sam znala da će me ubiti, pa mi je bilo žao da cipele propadnu ili da ih dobije netko drugi – prisjeća se Marica trenutka kada su je zavezali i zauvijek odveli iz kuće.

-Nakon ispitivanja zatvorili su me u zgradu preko puta Kazališta. Ponovno me ispituje Franjo Moslavac „Musko“ i Madarević „Urzo“. Srećom, iz zatvora me izvukao Slavko Flajnek. On se zaljubio u mene i slao mi je čak i ljubavne pjesme jer je htio da se udam za njega. Ubrzo nakon toga odveli su me na suđenje u Bjelovar. Istražitelj se zvao Drago, a prezime mu nisam zapamtila. Uz njega me još preslušavao i Farkaš (sin Zvonka i Slavice), on me nije tukao. Stavili su nas u vlak i odveli u zatvor u kojem su me stavili u samicu. Dana 20. kolovoza 1945. Vojni sud me osudio na 15 godina robije – prisjeća se Marica svoje presude.

Sve do jeseni 1946. Marica je bila u radnom logoru u Velikoj Pisanici. Svakodnevno je radila u polju, a poslije je bila u zatvoru u Staroj Gradiški. Godine 1953. Marica je odslužila veći dio kazne pa je upravitelj zatvora dopustio Maričinoj majci da je dođe posjetiti u zatvor. Njezina je majka bila već jako stara i bolesna, pa joj se Marica osobito radovala. U prostoriji za razgovor posjetitelji su bili odvojeni od zatvorenika pregradom.

-Mama je došla u prostoriju za razgovor, a ja sam od sreće što je prvi put vidim nakon toliko godina preskočila pregradu i potrčala joj u zagrljaj. Taj zagrljaj skupo sam platila – prepričava naša sugovornica te dodaje kako je bila kažnjena s mjesec dana samice. Bila je visoka, dugačka i široka samo jedan metar, a Marica je u njoj spavala, jela, obavljala nuždu i sve čovjekove potrebe. -Vrijedilo je, govori Marica. Bio je to zadnji zagrljaj koji sam podijelila sa svojom majkom. Kasnije je umrla – govori glasom punim emocija. Njezin je brat iz logora došao 1953. godine, a Marija je na slobodu puštena 1955. godine. Tada je započeo njen novi život.

Sl. Požega, 21. VI 1953.
Mili i dragi moji roditelji

Pišem Vam ovaj list, a duša mi je tako puna bola, osjećam se zaboravljena i napuštena od svih, pa i Vas koji ste mi najdraži na tom svijetu. Možda ćete se pitati zašto Vam tako sve pišem, razlog je taj što od Vas nisam od veljače dobila ni jednog napisanog slova, a od sestre od ožujka. Stavite se u moj položaj pa ćete me razumiti. Lijepo je čuti i vidjeti kako druge dobe poštu i drugo, a ja zaboravljena kao da sam najveće siroče. Nisam davno plakala ali danas kada Vam pišem suza suzu mi goni niz lice i pitam se zašto mi na moje listove ne odgovarate. Ja nemam za što kupiti kuvertu i papir već se moram ponižavati i moliti da mi tko pokloni. Vi ni ne shvaćate kako je to teško i pred nekim se ponižavati. Zašto da svatko zna kako Vi živite. Znam da nije ni vama lako, mislim da sam ja jedina koja Vas najbolje razumije i podnosi sve boli i teškoće Vašeg života. Ne prođe ni dan da ne pomislim kako ludo prolaze moje godine, a koliko bi olakšalo život Vama i koliko sam Vam potrebna mila majko moja i oče. Možda ćete reći da sam prije na to trebala misliti. Ja ne tražim ništa od vas jer znam da mi nemate što poslati, ali mi bar pišite, jer ovako živjeti bez ikakvih vijesti o Vama je jako teško i tada mi dolaze na pamet samo najcrnije misli i uvijek živim u nekoj strepnji i brizi za Vama. Nadam se draga i ljubljena majko da će Vas ovaj list zateći žive i donekle zdrave i da ćete mi odmah odgovoriti na njega. Pišem vam na vinograd a Vi meni pišite da li je bolje tako ili da pišem kao i do sada na Jelicu, jer ne znam da li vi idete kada u grad i da li poštu sami na pošti podižete ili Vam tko donosi, ne bi željela da svaka baba čita što i tko Vam piše, a pošto znam da su one dosta znatiželjne, rađe bi pisala na Jelicu, pa mi Vi pišite kako je Vama zgodnije. Žalostim se na Ankicu, ponekad sam i srdita na nju što kao sestra tako malo za me osjeća. Razumijem da su joj djeca i muž preći, ali ne bih voljela da me zaboravlja, pa tako niti Vas. Često mislim da je ona na mom mjestu, a ja vani da bih ipak više računa o sestri i roditeljima vodila. Čini mi se da je Anka pomalo egoista pa zato joj mi nismo ni važni. Opraštam joj to, a mislim kad bih i ja imala obitelj da bih i ja bila takva, a možda i ne. Ne znam. Željela bi da mi pišete kako su joj djeca završila školu i da mi pošaljete slike od djece i nje i šogora. Draga majko i oče, što je sa Mirkom, čujem da se vojni rok skratio pa nisam sigurna da li on još ide u vojsku i koliko? Dali Vam on što piše ili Jelici i da li će skoro kući. Da li je Jelica kasnije pravila molbu za Milana. Pišite mi sve što mislite o njemu da bi me moglo zanimati. Kako je Jelica i mali, jesu li zdravi i dali kada dolaze u vinograd. Ivica se puno promijenio pa bi molila Jelicu da mi pošalje najnoviju sliku od malog i nje. Sigurno da riše. Ivica Milana ni prepoznao nebi, ali zato mu često pričajte o njemu tj. o njegovom tati. Jeli možda itko bio kod Milana i pišite mi u kojem mjestu se nalazi. Neka ne misli Marta i djeca da sam njih zaboravila, ne, a nadam se da slušaju mamu i da dolaze k Vama i kako su prošli u školi. Želim čuti kako vinograd jeli rodilo i voće. Ovdje je sve rodilo kao čičak a kiša je padala više od 1 mjesec. I koliko bude dobra žetva, bit će kruh jeftiniji, pa će Vama biti lakše.
Sada bi završila list i molim moje drage roditelje da mi oproste ako sam ih čime uvrijedila. Pozdravljam sve koje sam u listu spomenula, ali najviše moje dobre i drage roditelje kao i Jeličine roditelje i braću.

Sve vas grli i ljubi kćerka Marica!
Puno pusa mojim nećacima
Bočno na pismu piše:
„Draga mama pišite mi odmah da se riješim brige i tuge”.

(www.icv.hr, lmh)