PRODAJU SVE ŠTO PROIZVEDU Đuro i Željka Ripli iz Suhopolja među rijetkima u Slavoniji uzgajaju gljive

Đuro i Željka Ripli iz Suhopolja među rijetkim su proizvođačima u Slavoniji koji u svom podrumu, u kontroliranim uvjetima, danas proizvode gljive bukovače i šampinjone. Ovi vrijedni umirovljenici u taj su posao krenuli prije pet godina na nagovor djece i danas proizvode između 1,5 i dvije tone ovih ukusnih delicija koje nude kupcima na virovitičkoj Gradskoj tržnici, kao i prodajom na kućnom pragu.

– Krenuli smo prvo s uzgojem bukovači. Radili smo ih pune tri godine, onda smo nakratko prestali, pa opet nastavili proizvodnju, najviše zbog interesa samih kupaca. Ljudi vole jesti gljive – simpatično ističe Đuro Ripli, pokazujući u svom podrumu vreće pune supstrata na kojima rastu bukovače.

Krenuti u proizvodnju gljiva nije bilo lako, kaže. U Hrvatskoj je malo ovakvih proizvođača, a i oni koji se bave gljivama, rijetko otkrivaju tajne proizvodnje, pa su Đuro i Željka učili u hodu. Nešto iz skripti, nešto putem interneta, nešto uz pomoć konkretnih savjeta bivših uzgajivača. No uspjeli su, zahvaljujući vlastitom trudu, ali i kreativnosti. Najvažnije je, kažu, osigurati dobre uvjete: dovoljno vlage i topline, kvalitetan micelij i supstrat, prozračivanje od plinova…

DOMAĆA RADINOST

– Kod bukovača supstrat radimo sami i to od slame. Kada je žetva, sami skupljamo slamu jer mora biti kvalitetna. Tu se oslanjam na poznanike, za koje znam da ne prskaju polje. Tu slamu baliramo i spremamo u skladište, a onda i kasnije usitnjavamo, kako bismo stvorili supstrat – objašnjava Đuro. Usitnjena slama stavlja se potom u vreće, a zatim i kuha na stotinjak Celzijevih stupnjeva, u velikim kotlovima, kako bi se pritom eliminirale sve potencijalno štetne tvari koje se još nalaze u slami. Prokuhana i ohlađena slama potom se u slojevima slaže u vreće, naizmjenično s micelijem bukovače.

– Micelij (bijelo stanično tkivo gljive, op.a.) kupujemo u Zagrebu, od službenih proizvođača. Malo je skuplji nego uvezen, ali je jako kvalitetan. Dobijem kvalitetnu gljivu bukovaču koja je cijele godine ista i ne mijenja urod – kaže Ripli koji ističe kako pune vreće potom zatvaraju i unose u grijani prostor podruma, na temperaturu od 11 do 25 stupnjeva Celzijusa.

Na vreći će izbušiti osam do 10 rupa i ostaviti ih da odstoje dvadesetak dana. Kada iz vreće krenu izbijati spore, prenijet će ih u drugu prostoriju, gdje je temperatura niža, oko 17 stupnjeva.

– Bukovačama tada treba najviše sedam dana da narastu i spremne su za tržište – objašnjava naš sugovornik, pokazujući vreće s gljivama u različitim fazama rasta. Bere ih svakodnevno, odnosno po potrebi, za tržnicu, ali i naručitelje.

UVIJEK ISTA CIJENA

U podrumu obiteljske kuće svoje mjesto našli su i šampinjoni. Izdatci za njih nešto su veći, jer zemlju i brikete s micelijem za njih Riplijevi nabavljaju iz Nizozemske. Riječ je o kvalitetnoj zemlji. Kada briketi prođu jedan ciklus zagrijavanja, stavlja se pokrov od tri ili četiri centimetra zemlje i tada prolaze dvije faze grijanja, hlađenja i zalijevanja prije nego šampinjoni počinju rasti.

U prvoj fazi temperatura u supstratu mora biti od 22 do 25 stupnjeva. Kasnije, kada se gljiva počne pojavljivati u obliku zrna graška, pojačamo zalijevanje i smanjimo temperaturu, tako da gljiva doživi temperaturni šok, sa 25 na 17 stupnjeva Celzijusa. Ta im razlika u temperaturi treba za rast – priča naš sugovornik koji kaže kako je pritom nužno paziti na količinu vlage, svjetla, prozračivanje od štetnih plinova. Posla je tako pomalo za cijeli dan.

-Kod šampinjona je najveći problem branje jer dugo traje i moraju se oprezno brati da bi došli čisti na tržište, budući da rastu na zemlji. Beru se u tri turnusa, koja traju između 35 i 40 dana. Ako govorimo o mjesečnoj proizvodnji, šampinjona će biti oko 100 vreća, odnosno oko 500 kilograma, vjerojatno i više, jer ćemo ići na veću proizvodnju. Važno je reći da sve, tako svježe ubrano, ide na tržište. Ništa ne skladištimo, najviše zato što nemamo potrebu za time, jer proizvodimo još uvijek male količine i sve se proda – zadovoljno kaže Đ. Ripli.

I dok se u trgovačkim centrima gljive znaju naći na akcijama, Riplijevi ističu kako njihove bukovače i šampinjoni imaju uvijek istu cijenu, prilagođenu kupcima.

– Bukovače su 30 kuna, a šampinjoni 25 kuna po kilogramu. U centrima se na akcijama cijene kreću oko pet kuna manje, no mi svoju cijenu ne mijenjamo. Mislimo da ona prihvatljiva za kupce, koji će na tržnici dobiti svježu i kvalitetnu gljivu, ubranu tog jutra. Računamo, ako će si ljudi dva, tri puta mjesečno htjeti priuštiti gljive, ovako si mogu planirati budžet, cijenu znaju, a znaju i gdje nas naći – poručuju vrijedni Riplijevi.

POTICAJ DRUGIMA

U vlastitoj uspješnoj proizvodnji Željka i Đuro Ripli vide poticaj i drugima, osobito mladima da se odluče u gljivarstvo. OPG kojemu je nositeljica Željka ima i druge kulture, voće i slično, no gljive su se pokazale pravim hitom.

– Poručujem mladim ljudima, može se, da ne kažu da baš nema nikakve budućnosti. Jedan put je svakako i gljivarstvo, a sada je dobra prilika pametno iskoristiti europske fondove. Onima koji se odluče na proizvodnju gljiva, rado ćemo pomoći, savjetujem svim mladima da se uključe i probaju. U početku će biti teško, no isplatit će se – ohrabruje Đuro Ripli ne samo mlade, nego i umirovljenike koji imaju volje, vremena i mogućnosti za novu aktivnost u svom životu.

“STARA ŠKOLA“

Napravio vlastitu prskalicu za gljive, a starinsku drobilicu koristi za slamu

Budući da Riplijevi nemaju automatiziran sustav koji bi vodio brigu o količini vlage, razini temperature i CO2 u proizvodnji gljiva, na sve to Željka i Đuro paze sami. U ovih pet godina proizvodnje, snašli su se i u opremi za gljivarstvo.

– Budući da smo umirovljenici, gledamo na svaku kunu i išli smo na uštedu, gdje god smo mogli. Zbog gljiva, moramo grijati prostore zimi, imati rashladne uređaje ljeti, a pet puta dnevno šampinjone je nužno poprskati kako bi održali dovoljnu količinu vlage. Zato sam napravio vlastitu prskalicu: špricu od poljoprivrednog stroja spojio sam na crijevo i dobio izvrsnu prskalicu koja daje takozvanu maglicu za gljive. Izvrsna je. A staru drobilicu za kukuruz, s kojom je teško raditi, koristimo za mljevenje slame. Možda je malo naporno, ali s njom napravimo puno posla – sa smiješkom priča Đuro, majstor kovinotokar u mirovini koji sve samo ne miruje.

(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc)