VIROVITIČANKA IVONA MAJSTOROVIĆ OD OSME GODINE ŽIVI S DIJABETESOM Aktivna studentica inzulin si daje do pet puta dnevno, a šećer pod kontrolom drži i uz pomoć sporta

Virovitičanki Ivoni Majstorović (21) dijabetes je otkriven kada je imala osam godina. Prije saznanja da boluje, njezin život bio je kao i svaki drugi: bila je nestašno dijete, zaigrano, puno smijeha i sreće. Ispočetka, Ivona nije sama primijetila da nešto ne valja, no učestalo mokrenje, žeđ, naglo mršavljenje, stalna glad, drhtanje i veliki osip po cijelom tijelu naveli su roditelje da potraže pomoć pedijatra. Ni doktori nisu bili sigurni što se događa s Ivonom. Pretpostavljali su razne dijagnoze, no ubrzo su shvatili da boluje od dijabetesa.

PRILAGODBA NA NOVI ŽIVOT

– Na pregledu, kada više nisu znali u čemu se krije problem, izmjerili su mi razinu šećera u krvi. Aparatić kojim se mjeri pokazivao je oznaku HI, što znači da je šećer u krvi viši od razine koju aparat može izmjeriti, tako da zapravo ne znam s kolikom sam razinom šećera u krvi došla u bolnicu. Zbog nedostatka dijabetologa, prebačena sam na liječenje u zagrebački KBC Rebro, gdje sam se zahvaljujući doktoru M. Dumiću ugodno osjećala, što je poprilično čudno za sam pojam boravka u bolnici za osmogodišnje dijete. No, nije mi bilo jasno zašto sam ja uopće bila u bolnici, ‘pikala’ se svakodnevno, a nisam se osjećala bolesno – prisjeća se Ivona trenutaka kada je shvatila da joj život više nikada neće biti isti.

Sve se naglo preokrenulo. Više nije smjela jesti slatko i preko noći je trebala zaboraviti na slatkiše, kolače, i omiljenu čokoladu. Sve što je mogla jesti bili su kolači i čokolada koji ne sadržavaju obični šećer, već saharozu, odnosno zamjenski šećer.

– Roditelji, koji najviše na svijetu vole svoje dijete, morali su paziti na moju prehranu, razmišljati kako će mi zabraniti slatko. Ponekad su morali i popustiti. Kupovali su čokolade bez šećera, sa stevijom i ostale proizvode za dijabetičare, no to nije bilo to. Najveći problem je bio taj što je to sve imalo čudan okus jer sam bila naviknuta na šećer – prisjeća se Ivona, dodavši kako se cijela obitelj trudila nastojeći promijeniti cijeli koncept prehrane, a ona sama na promjene u životu.

– S vremenom sve postaje lakše. Ima tu mjerenja šećera i davanja inzulina, ali meni je to postalo sasvim rutinski, nešto na što se više i ne obazirem – kaže ova hrabra djevojka.

– Šećer u krvi mjerim pet ili šest puta, a inzulin si dajem četiri ili pet puta dnevno. Koristim dvije injekcije, odnosno Tresibu koja pokriva bazalne doze, i nju dajem samo ujutro čim se probudim, a Novorapid si dajem po potrebi (kada je visoka razina šećera u krvi) te svaki put prije bilo kojeg obroka – objašnjava Ivona pojašnjavajući kako si u dogovoru s dijabetologom za doručak i ručak mora dati osam jedinica inzulina, a za večeru pet. Za međuobroke jedinice variraju. Otprilike pola sata nakon neke slastice treba izmjeriti šećer i po potrebi dodati inzulin. Ako će u gostima pojesti komad torte, mora si dati tri jedinice inzulina.

BOMBONI NA ISPITU

Na pitanje kada joj je bolest posebno teška, Ivona nam je ispričala koja je situacija može „izbaciti iz takta“.

– Kad osjetim da mi je, primjerice, pod ispitom na fakultetu šećer nizak, slijedi mjerenje, jedenje bombona od grožđanog šećera pa ponovno koncentriranje na ispit. U takvim bitnim situacijama dijabetes me zna jako iživcirati pa često pomislim zašto baš ja moram to sve trpjeti, ali onda se sjetim da je to samo jedan trenutak u danu kojem ne smijem dopustiti da mi pokvari raspoloženje – optimistično će Ivona koja je odlučila u cijeloj situaciji ostati pozitivna pa je tako zaradila i simpatičan nadimak.

– Često me u šali zovu “Šećerko”, “Slatkica” ili “Slatkišu” . Najviše me zezaju s onom forom: ‘Joj, čekaj, pao mi je šećer na pod’ ili kada ja kažem da mislim da mi je pao šećer, komentar na to je: ‘Pa digni ga, što ga bacaš!’ Na kraju to ispadne vrlo duhovito – kroz smijeh prepričava Ivona.

JEDNA OD NOGOMETNIH SUTKINJA 

Za razliku od drugih ljubiteljica nogometa, Ivona se može pohvaliti i sudačkom diplomom. Iako to nije čest „ženski posao“, Ivona je danas jedna od triju nogometnih sutkinja u našoj županiji.

– Oduvijek mi je cijela obitelj, pogotovo tata, u nogometu. Iako nikada nisam igrala nogomet, od tate sam saznala da se mogu prijaviti na tečaj za nogometne suce. Bez previše razmišljanja, odlučila sam pokušati. Stvarno sam sretna što sam se odlučila baviti time jer mi uz dijabetes dobro dođe kretanje, koje je itekako preporučljivo – kaže Ivona te dodaje kako je preko tjedna u Osijeku na fakultetu, a vikendi su rezervirani za utakmice.

– Tih 180 minuta trčanja vikendom mi dođe kao “ispušni ventil” i moja regulacija šećera je super uz takvu aktivnost – zaključuje.

Tetovaža kao simbol prihvaćanja, ali i uputa liječnicima

Svatko tko se druži s Ivonom primijetit će da, uz zarazni osmijeh, Ivona ima i tetovažu u kojoj je u srcu napisano: „Diabetic Type 1“. Tetovaža je to koja označava kraj jedne borbe i činjenicu da je svoju bolest prigrlila kao dio života. Ivona često kaže kako na bolest ne gleda kao na nešto loše, već kao na sastavni dio svog odrastanja, učenja i isticanja vrijednosti u životu.

– Tetovaža je tu i iz preventivnih razloga: kako bi u slučaju ozbiljnijih nesreća liječnicima bilo jasnije koju vrstu lijekova mi smiju i trebaju dati. Uz to, volim tetovaže i ovo mi je bila jedna od najboljih ideja koja je korisna, a estetski lijepa – zaključuje Ivona.

SLATKO POD NADZOROM

– Po dolasku iz bolnice, kada su mi tek dijagnosticirali bolest, nastali su pravi problemi. Mama je pokušala prilagoditi prehranu meni, no tu su ‘ispaštali’ moji tata i brat. Također se sjećam kako je jednom mama meni skuhala drugačiji ručak nego njima. Tada sam se ja osjetila na neki način izigrano jer su oni dobili ukusno jelo, a ja nešto ‘bljutavo’ – otkriva Ivona dodavši kako je tada često bilo i suza za stolom. Najteže je bilo odreći se slatkih želja, sjeća se, od kojih nije odustajala.

Tada je u razgovoru s dijabetologom shvatila da se u priču o prehrani ne ubraja samo šećer kao loša namirnica dijabetesa, već i prekomjerna količina ugljikohidrata i masnoća, pa je i to počela uzimati u obzir prilikom promjene prehrane. Unatoč uvriježenom mišljenju, dijabetičarima nije zabranjeno pojesti kolač, pizzu, palačinke i ostalu hranu koju bi pojela osoba bez zdravstvenih problema. Oni prvenstveno moraju paziti na količinu unesene hrane (ugljikohidrata, masnoće i šećera) i, dakako, vrijeme i količina davanja inzulina.

– Mnogi me pitaju smijem li ja pojesti čokoladu. Odgovaram im rečenicom koju svakodnevno ponavljam apsolutno svima koji me pitaju: ‘Smijem sve pojesti, samo moram paziti na količinu.’ – kroz smijeh priča Ivona te dodaje kako uži krug njezine obitelji i prijatelja dobro zna na što misli. (www.icv.hr, lmh)