DA SE NE ZABORAVI Posjet Vukovaru završnih razreda opće gimnazije SŠ Marka Marulića Slatina

Pod pokroviteljstvom slatinske HVIDRA-e u petak, 29. studenog, završni razredi opće gimnazije Srednje škole Marka Marulića Slatina, u sklopu terenske nastave i provedbe građanskog odgoja i obrazovanja, posjetili su grad Vukovar. Voditelji terenske nastave bili su profesori Dario Kovač, nastavnik povijesti, Robert Nikčevski, nastavnik likovne umjetnosti, Matija Gosler, nastavnik geografije te Zorislav Jelenčić, nastavnik politike i gospodarstva.

Tijekom boravka učenici su posjetili vukovarsku bolnicu, Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, Spomen dom Ovčara i mjesto masovne grobnice te Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Izdvojeni dio izvanučioničke nastave bio je obilazak Muzeja vučedolske kulture.

Jadna od karakteristika poučavanja građanskog odgoja i obrazovanja je iskustveno učenje, odnosno povezivanje učioničke nastave s posjetom različitim institucijama, iako je dio učenika već prije bio u Vukovaru, sada su ga doživjeli na drugačiji način. Potrebna je detaljna priprema, prije posjeta se s učenicima razgovaralo u kršenju Međunarodnog humanitarnog (ratnog) prava. Jedan od ciljeva iskustvenog učenja je i povratna informacija (refleksija) učenika o tome što su doživjeli, stoga su nakon povratka trebali odgovoriti na sljedeća pitanja: Kako ste se osjećali, što ste saznali, što ćete pamtiti? Navodimo dio njihovih odgovora.

Dojmovi iz Vukovara:

– Predivan grad na istoku Hrvatske, uz rijeku Dunav, okružen ravnicama… Je li to Vukovar? Grad u kojem se još čuje plač, rijeka koja i danas pere tragove krvi, plamen koji obasjava cijelu Hrvatsku… Sve je to Vukovar. Grad koji se ne predaje, grad koji živi u srcu svakog domoljuba, grad heroj, grad simbol, grad branitelj. Svaki posjet Vukovaru vraća u prošlost. Ljudi pokušavaju prekriti svoje rane, ali njihova lica govore sve. Domovinski rat se ne može izbrisati, ostavio je veliki trag. Kao dijete u koloni sjećanja pitala sam se zašto je oko mene toliko puno ljudi i zašto oni plaču. Nisam znala gdje sam, bila sam umorna. Tog dana i nebo je plakalo. Svakim novim posjetom sjetim se svog prvog dolaska.

Dosta se toga promijenilo. Vukovar sada čvrsto stoji, oporavlja se. Vodotoranj se obnavlja, grade se zgrade, na cesti više nema tragova bombi i granata. Zastava tako ponosno vijori, vraćena je na svoje mjesto. Vukovarska bolnica pravi je prikaz prošlosti i sadašnjosti. Samo stepenice razdvajaju dva razdoblja. Podrum je ostao zatočen u prošlosti. U pozadini se čuje glas Siniše Glavaševića, ratnog izvjestitelja: „Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“. Siniša Glavašević nije doživio ponovno rađanje Vukovara, ali vjerujem da on zajedno sa ostalim braniteljima čuva i štiti grad. Na Ovčari se čuje tišina, osjeti se miris smrti. Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata je najveća masovna grobnica. 938 bijelih križeva predstavlja 938 žrtava Domovinskog rata. Brončano spomen-obilježje s vječnim plamenom, gori za sve pale heroje Domovinskog rata. Vukovar stoji, a njegovo temelje drže duše ratnika i zato nikada neće pasti. Vratili smo se našim domovima ,ali nismo napustili Vukovar jer kako je Siniša Glavašević rekao: „Grad – to ste vi.“ – Ana B.

– Kada smo bili u Vukovarskoj bolnici, film koji smo gledali na samom ulazu je ono sto je, po meni, bio najpotresniji dio cijelog jučerašnjeg obilaska bolnice. Vidjeti stvarni prikaz silnih, nekad lijepih kuća i zgrada, koje u preko noći postale ruševine. Vidjeti stvarni prikaz civilnih žrtava i izbjeglica, od malene djece, trudnica sve do nemoćnih staraca koji u suzama odlaze od svog grada kojeg su im uzeli. Vidjeti toliko mrtvih tijela, leševa koji su kao smeće ostavljeni i bačeni nakon sto su ih nemilosrdno izmasakrirali.

To su bili nečiji roditelji, nečije sestre i braća, nečija djeca, i ništa ne opravdava ono zlo koje im je učinjeno. Oskudnost tih prostorija i neljudski uvjeti u kojima su medicinski tehničari i doktori morali raditi tamo me užasava. Hladnoća, bol i strah još struje tim prostorijama i odande, nažalost, nikada neće izaći. U vojarni me zastrašilo i šokiralo koliko je čovjek sposoban uložiti truda i ideja samo da bi drugome naudio. Vidjela sam koliko je ljudi želja za teritorijalnom ekspanzijom odnijela i koliko su se pretvorili u zlurada bića kako bi dobili ono što žele, koristeći se tako krvavim oružjima, od mina preko raznih pušaka do ručnih bombi. Ali po meni je najgore ono što su im radili i kako su ih mučili u koncentracijskim logorima, tukli, batinali i izgladnjivali te ljude dovodili do te mjere da priznaju i potpisuju stvari koje nisu učinili samo kako bi nasilje prestalo.

Svaki pogrešan udah, pogled milimetar iznad dozvoljenog, trzaj uzrokovan boli u leđima, koljenima, vratu, bio je kažnjavan nemilosrdnim mlaćenjem. Spomen-dom Ovčara na samom ulazu izaziva blagi osjećaj deprimiranosti i jeze radi čahura metaka u tlu i samog koncepta koji je vodič objasnio, od samog broja žrtava i slika i imena tih istih, do spirale koja u svom središtu ima svijeću i predstavlja svijetlost i mir koja sve žrtve čeka na kraju puta. Silni mramorni križevi na groblju su me ostavili bez rijeci i u muku. Kad vidite i shvatite koliko ih je, nešto u vama samo utihne s namjerom da da počast svakom od njih za kojeg je jedan od tih križeva podignut.

Nakon i psihički i fizički zamornog dijela puta vezanog uz ratnu prošlost Vukovara, uputili smo se prema muzeju Vučedolske kulture. Bila sam fascinirana razvijenošću ljudi tog doba, njihovoj sposobnosti snalaženja, i impresioniralo me to što prije nego sto bi ista napravili ili izgradili, radili glinene skice te se po njima ravnali. Patrijarhalnost tog doba me zasmetala, a začudila činjenica da su ljudi tada u prosjeku umirali s 25 godina, što je za nas nepojmljivo. Muzej je, u biti, odlično prikazao život naših predaka na području Vučedola.
Ekskurzija je i psihički i fizički bila vrlo naporna, no otvorila mi je oči svojom surovom realnošću i shvatila sam koliko sam sretna što živim u doba i u okruženju u kojemu živim. Međutim, ono što sam također shvatila je da takav način života ne bi bio moguć bez svakog od onih koji su svoju žrtvu dali za svoj grad, za moju domovinu. Našu su državu protkali žrtvom, hrabrošću, ljubavlju i krvlju i učinili ju onakvom kakva je danas. Neka se to nikad ne zaboravi. – Jelena B.

– Petak, studeno jutro. Još svi mislima u svojim toplim krevetima zaputili smo se na istok Hrvatske, točnije u Vukovar poznatiji kao “grad heroja”. Obzirom na to da smo na ovaj izlet išli i u osmom razredu osnovne škole, otprilike smo mogli znati što nas očekuje. Dok smo putovali prema Vukovaru upoznali smo se s međunarodnim humanitarnim pravom, za koje neki dosad nisu znali. Prvo odredište bila je vukovarska bolnica. Sve u njoj izgleda kao da je vrijeme stalo. Videozapisi, slikovni materijali, interpretacije naših domaćina i sam interijer bolnice nisu nas mogli ostaviti ravnodušnima. Inače bolnica danas ima ulogu muzeja u kojoj je sve replicirano u prirodnim veličinama i u tom okruženju imala sam osjećaj kao da sam dio te povijesti.

Pomalo je jezivo zamisliti koliko je tamo ljudi boravilo, kakvi su bili uvjeti i koliko su zaposlenici bolnice imali posla. Teško je vidjeti sva ona imena koja su izgubila živote za vrijeme obrane Vukovar, ali i ona imena kojima se izgubio svaki trag. Zamišljeni i ponovno iznenađeni otišli smo iz bolnice i uputili se k vojarni. Mogli smo vidjeti čime se raspolagalo tijekom agresije, pukovnik nam je pokušao približiti događanja na bojištima, tijek rata te smo imali priliku vidjeti široku lepezu naoružanja tenkova, streljiva i tako dalje. Vidjeli smo i uvjete u kojima su civili bili zatvoreni u logorima. Nakon toga zaputili smo se na Ovčaru i u Memorijalni centar. Neobično je nalaziti se u prostoriji, doduše preuređenoj, u kojoj su, ne tako davno, ljudi proživljavali svoju tešku sudbinu. Na groblju smo odali smo počast svima koji su izgubili svoj život u Domovinskom ratu i vidjeli grobove poznatijih heroja rata kao što je Blago Zadro.

Zadnje odredište je bio Muzej vučedolske kulture. Napokon nešto što kod nas nije budilo osjećaj tuge i zaprepaštenosti. Tamo smo mogli vidjeti povijesni pregled vučedolske kulture, replike samih objekata, ali i izvorne autentične stvari iz tog vremena. Muzej mi se jako svidio jer je prikazan i način života ljudi koji su živjeli u to vrijeme. Drago mi je što su prikazani i objašnjeni neki njihovi rituali, kako su računali vrijeme, njihovi domovi i slično. Slobodno vrijeme u gradu Vukovaru iskoristili smo za šetnju kraj Dunava.

Ovo putovanje vjerujem nikoga nije ostavilo ravnodušnim, osobno sam se osjećala kao da sam sve to proživjela. Nakon svega smatram da je putovanje bilo veoma edukativno i da nam je moglo približiti, kako povijest, tako i umjetnost, ali isto tako na neki način i sadašnjost. Drago mi je što smo nakon četiri godine ponovno obišli Vukovar jer ipak kako odrastamo drugačije gledamo na sve stvari, drugačije razmišljamo i mislim da si možemo bolje razjasniti što se događalo u Vukovaru, pa i u cijeloj Hrvatskoj. – Una M.

– Vukovar je istinit prikaz onoga što su ljudi doživjeli. To je priča o hrabrosti, ljubavi, snazi, bolu, ljudskom dostojanstvu i na kraju – pobjedi života. Priča o tragediji naroda, o velikim žrtvama, ali i borcima, herojima, prkosu i ponosu, objedinjuje sva mjesta grada koja nose sjećanje na Domovinski rat. Potresna istina o borbi dobra i zla, o humanosti i brizi za svakog ranjenika, bez obzira na njegovu nacionalnost ili vjeroispovijest, prikazana je u Vukovarskoj bolnici. U podrumskim prostorijama bolnice, vjerno je rekonstruiran život na stotine ranjenika tijekom višemjesečne okupacije grada. Ranjenika je bilo sve više, a bolničko je osoblje sa vrlo malo ili gotovo ništa medicinske opreme i materijala, pokušalo pružiti potrebnu medicinsku skrb ranjenima. Na zidovima su kronološki prikazani svi bitniji događaji po sjećanjima doktorice Bosanac i bolničkog osoblja. Ovčara, mjesto u kojem je zaustavljen 261 život, mjesto u kojem su žrtve, ranjenici i medicinsko osoblje proveli posljednje sate svojih života otvoren je 2006. kao Spomen-dom.

Promatrajući slike i stvari žrtava naišli smo na razne dokumente, svjedodžbe, krunice i svete slike, a o čemu su osobe koje su odvedene na smaknuće razmišljali u tom trenutku, ostat će zauvijek misterij. Odgovor na pitanje kako čovjek čovjeku može tako nešto napraviti nisam našla, ali tišina koja je govorila sama za sebe, svaki trenutak proveden tamo učinila je vrlo dojmljivim. Kao kruna svih događaja koji su zadesili Vukovar, otvoren je Centar Domovinskog rata u vukovarskoj vojarni, s prikazom bitke za Vukovar, stotinu dana okruženja grada i koncentracijskih logora. Predočeno nam je koliko je borba za grad bila strašna te u kakvoj su se bezizlaznoj situaciji našli branitelji i Vukovar, koji je svojom žrtvom omogućio da mi, danas, imamo samostalnu državu Hrvatsku. Kao što se u životu neprestano isprepliću tuga i radost, usponi i padovi, tako je i u Vukovaru. Prošao je i on svoju kalvariju, ali ima Dunav, znamenitosti, svoje građane, branitelje, Vučedol i Vučedolsku golubicu kao sinonim mira i kontinuiteta života.

Vukovar smo napustili puni dojmova, svaki sa svojim mislima o onome što smo saznali i doživjeli. Posjetili smo grad heroj, grad koji je simbol žrtve i ljubavi našeg naroda prema svojoj domovini i shvatili koliko je važno da se istina o mučeničkom stradanju Vukovara prenosi s generacije na generaciju. – Sara Ž.

– Spomen na Domovinski rat u ljudima budi razne osjećaje, od straha, bijesa i ljutnje do domoljublja, poštovanja i ponosa. Jedna od prvih asocijacija na Domovinski rat je grad Vukovar. Smatram da mnogo mojih vršnjaka ne shvaća važnost i značaj grada Vukovara u Domovinskom ratu, zbog toga je važno o tome učiti, posjetiti grad, promišljati o svemu i odati počast poginulima.

Ovogodišnji posjet Gradu heroju započeo je dolaskom u vukovarsku bolnicu. Prvo smo pogledali kratki video o stanju i radu bolnice u 87 dana opsade samog Vukovara te smo nakon toga krenuli u razgledavanje bolnice. Osjećaj kada znaš da stojiš na istom mjestu na kojem su ležali ranjeni vojnici i civili, bez vode i hrane, slomljeni i ranjeni je nezamisliv i grozan. Prolaziti kroz hodnike čiji su zidovi prepuni imena ljudi odvedenih na Ovčaru te kroz prostorije u kojima su se ti isti ljudi borili za život, u meni je izazvao osjećaj straha i tuge. Otišli smo do vukovarske vojarne gdje smo kroz vojni muzej bili bolje upoznati sa samim napadima i obranom grada Vukovara davne 1991. godine.

Mislim da smo već puno informacija znali od prije, ali su one kroz riječi vojnika postale realnije. Osim što smo saznali za razne načine kako su JNA i srpske paravojne jedinice napadale grad sa svih strana, saznali smo i za načine kako su ljudi pokušavali pobjeći iz grada za vrijeme same okupacije (Put spasa). Također smo mogli vidjeti razne vrste oružja, tenkova i zrakoplova koji su bili korišteni za vrijeme same okupacije grada. Posjetili smo i dio vojarne koji je predstavljao određenu vrstu koncentracijskog logora te smo bili upoznati sa „životom“ u logoru. Tamo je bilo svega, od oduzimanja osobnih stvari, raznih ispitivanja, izgladnjivanja do prebijanja. Sama pomisao na ljude koji su bili zarobljeni u logorima u meni je izazvala ljutnju i sažaljenje.

Pošto se bližio kraj našeg dolaska u grad Vukovar došlo je vrijeme za odlazak u Spomen-dom Ovčaru te na samu lokaciju masovne grobnice. Nakon okupacije vukovarske bolnice svi ti ranjeni vojnici i civili su bili prevezeni na Ovčaru. Mogli su samo slutiti što će ih tamo čekati. Zarobljenici su prebijani nekoliko sati, a onda su prebačeni u iskopanu rupu, strijeljani u skupinama te potom zakopani u masovnu grobnicu. Najmlađa osoba zarobljena na Ovčari imala je samo 16 godina, a među svim tim zarobljenicima bila je i žena u šestom mjesecu trudnoće. Slušajući sve to, mislim da se u svakome od nas probudila tuga i jad, ali i bijes. Važan dio ovog posjeta, osim edukacije o samome ratu i okupaciji grada Vukovara, bio je i odati počast svim herojima Domovinskog rata koji su dali svoj život za našu državu pa smo otišli i do Memorijalnog groblja. To je najveća masovna grobnica u Hrvatskoj koja je posvećena žrtvama Domovinskog rata. Na tome groblju je također sahranjen Blago Zadro, koji je bio i ostao jedan od najvećih i najpoštovanijih generala i vojnika hrvatskog rata za neovisnost. Za sam kraj smo posjetili Muzej vučedolske kulture te se upoznali sa načinom života ljudi u to vrijeme prapovijesti.

Na putu kući, razmišljajući o svemu što sam danas vidjela i čula, sam shvatila koliko trebam biti sretna i ponosna što živim u Hrvatskoj, državi koja je prolila krvave suze kako bi dobila svoj suverenitet i samostalnost. Osim sreće i ponosa, ljutnje i tuge, emocija koja me je najviše preplavila bila je zahvalnost. Zahvalnost svim braniteljima, civilima i herojima koji su stajali hrabro i požrtvovno prepuni ljubavi i domoljublja te dali svoje živote, i ostavili svoje tragove u državi u kojoj ja danas živim. – Lea B.

– Posjetili smo mjesta poput bolnice, gdje su životi spašavani, te Ovčare, gdje su hladnokrvno oduzimani. Vidjeli smo mučne slike stradavanja, kao i priče o hrabrosti i upornosti hrvatskih branitelja. U vojarni sam čuo neke detalje o uzroku i tijeku rata koje dosad nisam znao. Isto tako smo imali priliku vidjeti oružja i vozila korištena s obiju strana te čuti o njihovim situacijskim prednostima i slabostima. Saznali smo kako je neopreznost i pretjerano oslanjanje na vlastitu brojnost neprijatelja dala priliku braniteljima Vukovara da uspore napad na Hrvatsku i tako omoguće hrvatskim snagama u ostatku zemlje dragocjeno vrijeme da organiziraju čvrstu obranu. Tužna činjenica koju sam saznao jest kako brojni ratni zločinci još nisu odgovarali za zlodjela koja su učinili nad hrvatskim braniteljima i civilima. – Luka Š.

– Snimke rata, ta borba, patnja i bol koje sam vidjela u bolnici su me dotakle više nego kada sam bila u Vukovaru u osmom razredu. Zašto? Kako odrastam i slušam razne priče o poginulim herojima, o nepravdi prema našim generalima, zapravo shvaćam i suosjećam se s majkama koje su izgubile svoje sinove, s vojnicima koji su gledali kako njihovi najbolji prijatelji umiru. U Spomen-domu Ovčara sam otišla pogledati slike mladića koji su ostavili svoj život tamo i kada sam promatrala njihove stvari, zapravo sam shvatila da su oni ništa više nego samo obični mladi ljudi koji nisu imali izbora. Mogu biti samo sretna što sam rođena kasnije i što nisam morala kroz to prolaziti. Puno više cijenim život jer imam izbora, oni nisu imali. Vukovar će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu zbog toga što su se naši očevi i djedovi borili za slobodu i mnogi su dali život za svoju domovinu Hrvatsku. – Sara P.

– Prvo odredište nam je bila vukovarska bolnica u kojoj su za vrijeme bitke za Vukovar zbrinjavani ozlijeđeni branitelji i civili. Ona nije bila samo bolnica, već i sklonište za mnogu djecu i starije. Ušavši u bolnicu, pogledali smo desetominutni video u kojem smo mogli vidjeti ne samo materijalnu štetu koju stvara rat, već i ljudske gubitke. Bila sam zgrožena vidjevši da je skoro svaka kuća uništena, a najgore mi je bilo vidjeti ranjene branitelje i civile te sam život ljudi u toj bolnici za vrijeme opsade grada. Divim se njihovoj hrabrosti i upornosti. Voditeljica nas je potom odvela u podrum bolnice gdje su svi boravili. Tužno je bilo vidjeti sva ta imena obrubljena crnim obrubom, a još potresnije ona obrubljena sivom bojom jer se njihova sudbina niti nakon skoro 30 godina ne zna. U vojarni gdje nas je časnik upoznao s teritorijem Vukovara, taktikama i njihovim manama, oružjem i samim značajem bitke za Vukovar. Približio nam je koliko su se hrabro, požrtvovno i ustrajno borili branitelji kako bi obranili svoj grad i izborili se za svoju državu i njenu samostalnost. Zatim smo posjetili Ovčaru i groblje. Naše misli i razmišljanja jednostavno nisu bile dovoljne da si zamislimo i shvatimo sva ta ubijanja i patnje koje je doveo rat i agresor.

U glavi su nam se nametala pitanja kako? Zašto? Što to postoji u čovjeku i dopušta mu da drugome zadaje takve patnje i zlo? Kako uzeti život, ne jednom čovjeku, već njih više i nastaviti živjeti. Zašto djevojčici propucati prsa sa sedam metaka? Nameće se još jedno pitanje: kako da za ta nedjela nitko ne odgovara. Drago mi je što sam imala priliku ponovno posjetiti Vukovar i na neki način odati počast onima koji su se borili za samostalnost naše države. Da se nikad ne zaboravi! – Lorena L.

– Bila sam zadivljena koliko su djelatnici bolnice bili humani i nesebično pomagali svima tijekom višemjesečne okupacije grada. Hodajući podrumom bolnice bila sam jako potresena i tužna. Sama pomisao na to da su tim hodnicima hodali ljudi koji su bili ranjeni te nedužni za tadašnje stanje je bila pomalo jeziva. Još gore je bilo stajati ispod rupe na stropu gdje je bila bačena bomba “krmača” koja srećom nije eksplodirala. Na zidu su na pločicama kronološki ispisani događaji te imena žrtava. Zadivljujuća je ta snaga sjećanja koja nam daje mogućnost da danas znamo sto se događalo u Domovinskom ratu i da se žrtve ne zaborave. U vojarnu smo vidjeli oružja koja su se upotrebljavala te tehnike kojima su se vojnici služili.

Zanimljivo je koliko su se naši vojnici trudili te koristili se raznim predmetima kako bi obranili Vukovar. Imali smo priliku vidjeti i tenkove, oklopna vozila, topove te avione. Onda smo posjetili Ovčaru i Memorijalno groblje. Ta mjesta su bila posebno tužna. Žalosno je koliko je ljudi nemilosrdno ubijeno. Najstarija žrtva je imala 104 godine, a najmlađa samo šest mjeseci. Potom smo posjetili i Muzej Vučedolske kulture. Tako smo vidjeli odjeću, oruđe te njihov način života. Bilo je zanimljivo.

Na kraju svega osjećaji su mi bili jako izmiješani. Osjećam i tugu i bijes jer su nedužni ljudi ubijeni te protjerani iz svojih domova, ali na kraju svega moramo bili tolerantni prema svima. U ratu su prekršena pravila koja su sadržana u četiri Ženevske konvencije. Da su se ta pravila poštivala bilo bi puno manje žrtava. Promicatelj međunarodnog humanitarnog prava je Međunarodni odbor Crvenog križa. Bolnička vozila, vojne bolnice i sanitetsko osoblje smatraju se neutralnima i kao takvi su zaštićeni, ali u Domovinskom ratu se to nije poštivalo. Na kraju svega mi je drago što sam opet posjetila Vukovar. Divim se našim braniteljima i njihovoj hrabrosti. Njihovu žrtvu ne smijemo zaboraviti, ali isto tako ne smijemo nikoga mrziti i trebamo biti tolerantni prema svima. Da se ne zaboravi. – Nikolina J.

– Ispred zgrade bolnice se nalazi veliki znak crvenog križa koji je prepun rupa od bombardiranja. Ako se ispred neke zgrade nalazi znak crvenog križa, u pravilu se ta zgrada ne bi smjela bombardirati no ovdje to nije bio slučaj. Ušli smo u bolnicu i nasred predvorja vidjeli kirurški stol na kojemu je tijekom rata bila ležala skoro svaka ranjena osoba.. Nakon što smo odgledali video u kojem je bilo podosta potresnih scena, uputili smo se do hodnika u podrumu. Na putu do tog hodnika vidjeli smo rupu u stropu koja je nastala bombardiranjem.

Prvo što sam opazila bili su datumi na pločicama zidova. Ispod svakog datuma zapisano je što se toga dana dogodilo u bolnici, a pri kraju zida su pločice popunjene imenima bolničkog osoblja i pacijenata koji su odvezeni u hangar i ubijeni, neki još uvijek nisu pronađeni. Bilo je pomalo nelagodno stajati u hodniku i slušati što su to ljudi tamo svakodnevno proživljavali. Vidjeli smo i malenu prostoriju s madracem na podu koja je služila medicinskom osoblju da se ponekad malo odmori. U vojarni nam je jedan časnik objašnjavao kako je rat počeo, zbog čega i kako je to sve bilo zamišljeno. Slušali smo o tome kako su se ljudi žrtvovali za Vukovar i kako je rat tekao.

Tamo je bilo izloženo dosta oružja kojim se ratovalo te slike koje su nastale u vrijeme rata i karte koje nam je časnik objašnjavao i prepričavao kojim se redoslijedom kako i šta događalo. Zatim smo se uputili do jednog podruma gdje je prikazano kako su izgledali logori u nekim obližnjim mjestima. Uvjeti u kojima su ljudi bili su grozni. Bili su na slami i imali poneku deku. Ponekad nisu jeli pravu hranu danima, pašteta je bila najbolje što su mogli dobiti. Malo smo još obilazili i uputili se do hale gdje su bile izložene slike vojnika koji su preživjeli i koji su stradali u raku. Neki nisu imali stopala, drugi nisu imali ruke, mnogi su imali razne rane po trbuhu. Na kraju te hale bio je izložen stol s raznim nagaznim minama. Isti onaj vojnik nam je kratko objasnio najvažnije karakteristike za svaku, te kako se ona aktivira i koliku štetu može nanijeti. Zatim smo imali kratko vrijeme za samostalan obilazak vojarne, tko je htio mogao je ući u tenk i vidjeti unutrašnjost. Na Ovčari smo bili kratko i bilo je zbilja tužno stajati tamo i gledati tu masovnu grobnicu. Strašno je koliko je ljudi tamo izgubilo život, a nisu ništa loše napravili. Najmlađa žrtva imala je 16 godina, a najstarija 72. U Spomen-domu Ovčara nam je jedan zaposlenik ukratko ispričao čemu je taj hangar služio i kako su ljudi tamo bili zatvarani i mučeni.

Detalj koji je ostao su masovna željezna vrata koja su zaglavljena tako da se više nikada nitko ne može zatvoriti u toj prostoriji. Na zidovima se nalaze slike žrtava koje se naizmjenično pale i gase. Ispod tih slika se nalazi kanal u kojima su stvari žrtava. Na stropu je stavljeno onoliko lampica koliko je bilo žrtava, svaka lampica simbolizira po jednu zvijezdu za svaku dušu. Na sredini prostorije se nalazi spirala u kojoj se vrte imena žrtava i na dnu spirala je svijeća koja simbolizira vječno svjetlo. Na kraju smo posjetili Muzej vučedolske kulture. U svakoj prostoriji je bio prikazan neki detalj iz njihovog života. Vidjeli smo njihovu odjeću, kuću, kola kojima su došli i još mnogo toga. Bili su jako napredan narod za svoje vrijeme. Zanimljivo mi je bilo slušati kako su imali svoj kalendar i kako su pratili zvijezde i sve to bilježili. Vrijedilo je vidjeti i čuti toliko toga na mjestima na kojima se sve to događalo. – Patricia M.

U bolnici smo obišli podzemno sklonište u kojemu je rekonstruirana atmosfera kakva je bila za vrijeme ratnog razdoblja. Te lutke koje predstavljaju ljude pomalo izazivaju osjećaj jeze u meni kada pomislim kroz što su sve ti ljudi prolazili. U vojarni nam je pukovnik objašnjavao taktike i tijek Domovinskog rata, a potom smo obišli rekonstrukciju logora u kojemu su odvedeni zarobljeni hrvatski vojnici. Pukovnik nam je ispričao priču o vojniku kojemu je djevojka poslala paket u kojemu je bila i kuhinjska krpa na koju je on zatražio da mu se svi oko njega potpišu, što je kasnije pomoglo u njihovom pronalasku. U dvorištu smo se penjali po tenkovima i vojnim brodovima. Sam dolazak u Vukovar mi uvijek potakne neke posebne emocije vezane uz našu noviju prošlost, a i sam grad konstantno podsjeća na to kroz što je prošao. – Anastazija B.

– U posjetu vukovarskoj bolnici, vojarni i Ovčari sam već drugi put, ali nije mi bilo ništa manje zanimljivo. Hodajući uskim hodnicima podruma bolnice pokušao sam zamisliti užasnu situaciju u kojoj su se tada nalazili liječnici i stotine zguranih ranjenika. Podrum je djelomično ostao u stanju kakav je bio prije 28 godina što dodatno pridonosi ugođaju. U vojarni je bilo zanimljivo čuti priču o početku i razvoju rata, posebno u Vukovaru i okolici, iz prve ruke, od poručnika koji je i sam to proživio. Mogli smo vidjeti ratnu tehniku i oružje iz tog vremena. Posebno su fascinantna bila improvizirana oružja napravljena na bojišnici. Masovna grobnica Ovčara me potakla na razmišljanje o tome koliko čovjek može biti okrutan, čuvši da je čak pronađeno tijelo trudnice i djece.

U memorijalnom centru Ovčara mogle su se vidjeti neke osobne stvari i slike više od 200 žrtava što nas je na neki način približilo njima. U Muzeju vučedolske kulture smo se upoznali s jednom od najstarijih civilizacija na svijetu. Zanimljiva je činjenica da je na ovim našim prostorima u prapovijesti postojala tako razvijena civilizacija u istom vremenskom periodu kao i drevna Mezopotamska i Egipatska civilizacija. Muzej je moderan i lijepo uređen.
Na kraju smo mogli zaključiti da je rat i u ovo moderno doba slabo zakonski reguliran i da je u svakom pogledu najgore što se nekom narodu može dogoditi. Poučeni toliko brojnim iskustvima iz povijesti moramo se zalagati za mir i da se takve katastrofe nikada ne ponove. – Luka T.

Sada već mogu reći da sam Vukovar napustila prepuna dojmova, s puno misli i razmišljanja zašto i kako se sve to dogodilo. Ovo je bio moj prvi put da sam posjetila Vukovar, kada ti ljudi govore o Vukovaru, općenito o Domovinskom ratu, možeš dobiti odgovore od puno ljudi, ali prave odgovore možeš pronaći u Gradu heroju. Na našem kratkom putovanju posjetili smo Ovčaru, mjesto gdje je izginulo više od 200 ljudi, ti ljudi su tamo dovedeni, mrcvareni, ubijeni te na kraju bačeni u rupu kao “psi“. Kada dođeš na pravo mjesto zločina tek tada shvatiš kako je sve to bilo i kako je bilo tim jadnim ljudima koji su ondje poginuli braneći našu domovinu. Kada smo hodali prostorijama gdje su ranjenici ležali i borili se da ostanu živi, mene je osobno bilo strah vidjeti kako su oni preživljavali, a ne da pomišljam kako su se osjećali. Sigurno ih je bilo strah svake sekunde, hoće li ostati živi ili ne.

U hodniku bolnice bile su pločice s datumima, ime ljudi te što se toga dana dogodilo, stvarno je bilo grozno čitati pločice i shvatiti koliko je ljudi poginulo u jednom danu, tjednu, mjesecu. U Memorijalnom muzeju mislim da smo najviše i naučili, vodič nam je stvarno ispričao do posljednjeg detalja, pokazivao nam sprave koje su vojnici koristili u ratu. Kada čuješ priču čovjeka koji je i sam sudjelovao u ratu, shvatiš da trebaš voljeti svoju domovinu jer se upravo taj čovjek borio za našu, moju budućnost u kojoj ću bezbrižno i bez straha živjeti. U Spomen sobi mogli smo vidjeti žrtve koje su poginule na Ovčari i čuti još nešto o svemu tome. Kada smo došli na groblje i kada smo ugledali sve te križeve tek tada i zapravo možeš zamisliti koliko je to ljudi, nedužnih civila, vojnika poginulo, pogode te emocije i osjećaji od tog prizora. Kada prolaziš gradom ne može, a da ti u vidokrug ne upadne vodotoranj, simbol stradanja Vukovara, zaista je impresivno kako je on uspio ostati uspravan nakon toliko godina i toliko iživljavanja na njemu.

U Vučedolskom muzeju je bilo lijepo, saznala sam nove i zanimljive stvari o kulturi kojoj sam znala ime, ali nikada nešto dublje. Vidjeti život ljudi, njihove navike, radnje koje su radili zaista je odlično, posebno mi se svidio izgled muzeja, veoma je moderan i baš je po mom ukusu. Sve u svemu ovaj posjet Vukovaru pamtit ću po dobrome, naučila sam stvarno puno stvari koje prije nisam znala, zahvalna sam što sam imala priliku ondje otići sa školom. Zahvalna sam jer sam mogla vidjeti grad koji je najviše stradao i čuti priče ljudi koji su to proživjeli, shvatiti koliko svi ti ljudi vole svoju domovinu i kako su se borili za nju, iako su im životi bili u opasnosti. – Lorena J.

– Osobno mi je Vukovar, iako je bio razrušen i napadnut sa svih strana, jedan od najljepših hrvatskih gradova. Sama činjenica da se borio za samostalnost čini ga lijepom. Prošetali smo gradom. Posjetili smo Memorijalno groblje žrtava domovinskog rata gdje je sahranjen jedan od najvećih junaka u Domovinskom ratu, Blago Zadro, te smo tamo vidjeli i vječni plamen koji gori za sve koji su branili našu Hrvatsku. Tamo se također nalaze i bijeli mramorni križevi dignuti u spomen na sve nestale u Vukovaru. Puno smo informacija čuli i vidjeli u Memorijalnom centru Domovinskog rata te smo dobili detaljan opis etapa rata, prikaz raznovrsnog oružja i ratnih vozila te smo posjetili sobe u kojima su zarobljenici bili mučeni i nehumano držani u hladnoći i nehigijenskim uvjetima. Posjetili smo Ovčaru – mjesto na kojem su ubijeni nevini ljudi i ranjenici iz bolnice.

Užasnule su me neke činjenice oko broja žrtava i godina najmlađih žrtava. Posjetili smo Spomen-dom Ovčara – simbol najvećeg zločina za vrijeme Domovinskog rata i tamo su mi se izuzetno svidio dizajn i simboličnost u dizajnu tog spomen-doma. Snažno me je potresao posjet vukovarskoj bolnici i njezinim ratnim ožiljcima. Izuzetno mi je bio zanimljiv Muzej vučedolske kulture jer smo imali egzaktan prikaz kako su vučedolci živjeli svakodnevno te smo opširno vidjeli kako se vučedolska kultura kroz stoljeća razvijala. U prolazu sam uočio vodotoranj koji je još uvijek čvrsto na nogama i u tijeku renoviranja. Savjetujem svakome da posjeti Vukovar jer će mu, kao i meni, obilazak grada heroja probuditi veliku ljubav prema domovini i istinski ponos i zahvalnost svima onima koji su darovali svoj život za nas i našu Hrvatsku. – Marko T. L.

– Domovinski rat je jedan od najvažnijih događaja hrvatske povijesti. Upravo gradu kojeg smo posjetili, Vukovaru, pripadaju velike zasluge za uspjeh u tom ratu. S ciljem da se nikada ne zaboravi, svake godine učenici odlaze u posjet ovom herojskom gradu. Kratki obilazak bolnice nam je približio strahote koje se ranjeni i bolesni prolazili. U vojarni smo se pobliže upoznati s uzrocima rata, taktikama i samim bitkama u Vukovaru.

Ima smo priliku i vidjeti kakvi su bili logori u kojima su bili zatočeni i mučeni hrvatski vojnici bez čije bi hrabrosti Vukovar vrlo vjerojatno pao kako su to i agresori mislili, a to je maksimalno 20 dana. Oduševljeni smo činjenicom kako je Vukovar sa šačicom vojnika punih 87 dana odolijevao napadima agresora. Iduća postaja bila je. Na mjestu masovne grobnice Ovčara obuhvatila nas je iznimna jeza. U spomen-domu Ovčara smo pobliže upoznati sa slijedom događaja i brojem stradalih. Poslije toga smo posjetili groblje gdje smo odali počast braniteljima. I na samom kraju smo posjetili Muzej vučedolske kulture u kojem smo uz vođeni obilazak saznali sve od starim narodima vučedolske kulture na ovim prostorima. – Mislav M.

Nezaobilazno je bilo suosjećati s obiteljima žrtava tijekom obilaska grada, ali i sa pričama žrtava koje smo imali priliku vidjeti u kratkom filmu u Vukovarskoj bolnici. U nekadašnjoj vojarni nas je dočekao pukovnik Mihaljević koji nas je detaljno upoznao s tijekom rata. Domovinski rat je zasigurno jedna od najgorih stvari koja se dogodila u hrvatskoj povijesti. Rat sam po sebi možemo, bez rasprave, poistovjetiti s riječi zlo. Mislim da se o Domovinskom ratu danas premalo priča i da bi se o tome trebalo puno više govoriti. Našu djecu treba naučiti svim činjenicama o ratu, podučiti ih tko je bio agresor, podučiti ih svemu o ratu kako se to nikada više ne bi ponovilo. Vukovar je zaista grad heroj i uvijek će to biti. Većina nas Hrvata smo kršćani, stoga trebamo oprostiti sva nedjela, svo zlo i svu nepravdu koja je nanesena Hrvatskoj, ali nikada, baš nikada, ne zaboraviti! Oprostiti, ali ne i zaboraviti. – Arnella B.

– U petak, prohladnog i maglovitog jutra, krenuli smo prema Vukovaru, „gradu heroju“ ili bolje rečeno „gradu heroja“. Zaprepastila me sama činjenica da su neprijateljske snage raketirale bolnicu jer prema Ženevskoj konvenciji ne smiju gađati objekte koji na sebi imaju crveni križ. Naravno agresori nisu smjeli ni pucati na civile, ali su bez obzira na to, u bolnicu svakodnevno pristizali civili koji su bili izmasakrirani od granata. Kada smo se spustili u podrum bolnice osjetio sam neku tjeskobu. Tom podrumu se osjećala sva patnja koju su proživljavali ljudi u bolnici, a lutke su ju još vjernije dočarale. Nakon bolnice posjetili smo vojarnu, gdje smo se najduže zadržali.

Ondje nisam osjećao tugu, već sa bio ponosan na branitelje Vukovara jer su bili odlično organizirani i borili se svi srcem da obrane grad. Vojnik koji nam je pokazivao vojarnu nam je otkrio mnoge detalje o strategiji obrane Vukovara te nas je poučio o vrstama granata, što mi je bilo zanimljivo. Zatim odlazimo na poljoprivredno dobro Ovčaru, najprije na samo mjesto pogubljenja, a zatim i u sam Spomen-dom Ovčaru. Činjenice koje sam tamo čuo su mi već bile od prije poznate, ali sam ih svejedno sa čuđenjem slušao jer ne mogu ni zamisliti da se jedno živo biće može tako odnositi prema drugome. Na Memorijalnom smo groblju odali počast svim poginulim hrvatskim braniteljima. Na kraju posjećujemo Muzej vučedolske kulture gdje smo se upoznali sa vučedolskom kulturom i životom za vrijeme brončanog doba na ovom području. Bilo mi je fascinantno vidjeti građevine koje su gradili i predmete koje su izrađivali vlastoručno, bez ikakve tehnologije. Terenska nastava bila zanimljiva i veoma poučna. – Tin B.

– Ovim posjetom Vukovaru smo samo proširili znanje o svemu što se tamo događalo. Čuli smo razne priče i vidjeli što su sve ljudi koji su ondje živjeli preživjeli. Najviše smo toga naučili u Memorijalnom muzeju gdje nam je vodič detaljno ispričao sve događaje. Mislim da su nas sve najviše preplavile emocije kada smo bili u bolnici jer smo imali priliku vidjeti kako je to onda zapravo izgledalo. Isto tako na Ovčari, ali i na groblju, kada vidiš sve te križeve, zapravo shvatiš koliko je to ljudi i kolike su bile žrtve. Jednostavno vas obuzmu emocije i ostanete zatečeni. Naučili smo puno i o vučedolskoj kulturi. Najimpresivniji je svakako vodotoranj koji nakon toliko godina još čvrsto stoji. Sve u svemu, bilo je to jedno predivno iskustvo jer, iako je mnogo ljudi poginulo i uništeno je toliko građevina, mogli smo vidjeti koliko su ti ljudi voljeli svoj grad i svoju državu jer su bili spremni i umrijeti za njih. Svim tim ljudima možemo zahvaliti što su branili našu državu. Zbog njih i zbog svega što su proživjeli se u vama probudi ponos, zahvalnost i ljubav prema domovini. – Lorena M.

– Nikada prije nisam bila u Vukovaru dok ga je većina mojih kolega iz razreda sada posjetila drugi, a neki čak i treći put. Svi smo se složili da smo puno toga naučili jer više nismo tako mali i sada shvaćamo stvari na drugačiji način. Najviše će mi ostati u sjećanju vukovarska bolnica gdje smo vidjeli autentične bolničke sobe, vojarna u kojoj smo čuli detaljnu priču o borbi u Vukovaru i naučili puno o oružju koji se koristio, a bili smo i na Ovčari, gdje sam uistinu shvatila da život nije kao bajka. Mogu reći da mi je Vukovar dao osjećaj žalosti, suosjećanja, ali najviše – zahvalnosti. – Ines C.

– Na povratku kući s terenske nastave u Vukovar svi smo bili pomiješanih emocija prisjećajući se svega što smo vidjeli tog dana. Prvo smo se uputili prema bolnici, gdje smo imali priliku približno vidjeti u kakvim su uvjetima živjeli ljudi koji su se ondje našli za vrijeme rata, i štetu koju su učinila neprestana granatiranja. Prilikom posjeta vojarni saznali smo nešto više o tijeku rata i zaraćenim stranama, kao i o oružju i opasnostima koja proizlaze iz njega. Na Ovčari smo mogli vidjeti slike i imena nedužnih civila i medicinskog osoblja koji su ubijeni na najbrutalnije načine, kao i njihove stvari koje su pronađene s njima. U Muzeju vučedolske kulture gdje smo imali priliku vidjeti predmete koje su ljudi tada koristili, kao i brojne rekonstrukcije predmeta iz njihovih života. Na ovoj terenskoj nastavi bilo je nešto za svakoga i svima nam je drago što smo se odlučili ići. – Marijan Š.

– U vukovarskoj bolnici postava lutaka stvarno je dočarala kako su ljudi živjeli u ta tri mjeseca opsade Vukovara. U vojarni nas je časnik proveo kroz Memorijalni centar te nam objasnio političku kao i stratešku situaciju prije, te za vrijeme opsade Vukovara. Bilo je jako zanimljivo pogotovo stoga što me to osobno zanima. U rekonstrukciji logora Stajićevo (isto u vojarni) prikazan je život vojnika u logorima nakon opsade Vukovara. Nakon toga pokazali su nam vojne mine koje su se koristile u Domovinskom ratu. Spomen-dom Ovčara je jako lijepo uređen te nam je vodič objasnio značenja svega što su tamo napravili za žrtve na Ovčari. Na Vukovarskom braniteljskom groblju smo odali počast braniteljima. Sve u svemu na putu je bilo zanimljivo te sam puno toga naučio o opsadi Vukovara što dotada nisam znao, a žao mi je što se Vodotoranj još nije obnovio. – Ivor M.

– U bolnici sam se osjećao tjeskobno jer razmišljajući o tome da su ti ljude unatoč tome što su bili ranjeni, bolesni, stari i kao takvi nisu predstavljali nikakvu opasnost neprijatelju morali živjet u stalnom strahu od granata koje su svakodnevno padale na bolnicu. Iznenadilo me to što je jednom pacijentu granata takozvana „krmača“ pala između nogu, ali na sreću nije eksplodirala i on je preživio. Dok smo prolazili kroz sklonište razmišljao samo o tome kako je bilo živjet tamo 90 dana koliko su oni tamo proveli a da ni jedanput vidjeli sunce i s pola litre vode dnevno po osobi. Na Ovčari bio sam iznenađen ljepotom krajolika, ali je žalosno što se tamo odlazi ni zbog čega lijepog, nego zbog zvjerskog ubojstva 200 civila od kojih se za još 63 traga. Memorijalno groblje je jako lijepo uređeno vječni plamen koji gori i simbolizira vječnost ljudi koji su obranili našu domovinu sa cijenom svog života. Na odlasku iz Vukovara sam vidio vodotoranj – unatoč tome što je izgranatiran on i dalje stoji kao simbol nade i ponosa ali i da nas podsjeti što se tamo tih ratnih godina događalo. Da se ne zaboravi. – Arijan M.

– Unatoč štrajku, naši profesori su ipak odlučili provesti ekskurziju i odvesti nas u Vukovar. Zgrozila me je informacija da je dnevno na bolnicu padalo između 70 i 100 granata iako je bila označena. Nakon kratkog filma proveli su nas po bolnici, obilazak nije trajao dugo. U vojarni smo čuli puno informacija, tako da nisam sve uspjela ni popamtiti, ali kuhinjsku krpu punu potpisa neću tako brzo zaboraviti. Kuhinjska krpa pripadala je Mladenu Novaku, a Mladen je do krpe došao kada su mu tadašnja djevojka Svetlana A. i njezina majka Nada A. donijele hranu dok je bio zatočen u logoru. Mladen je kasnije dao krpu svima koji su bili zatočeni u sobama 2 i 14 u logoru u Sremskoj Mitrovici kako bi mu se potpisali na nju. U nekoliko navrata čuvari logora Mladenu uzimaju krpu, no ipak par dana prije razmjene vojni policajac Jovan Z. mu je vraća i omogućuje da ju ponese sa sobom. Original kuhinjske krpe nalazi se u Zagrebu i u vlasništvu je Mladena Novaka. – Patricija K. (www.icv.jr, V. Jelenčić)