FRA IVAN BOGATI Kroz sveta mjesta u Jeruzalemu Krist mi je postao još stvarnija osoba

foto: privatni arhiv

Dragi čitatelji, zadnji sam vam put pisao o Svetoj zemlji, o Izraelu, iz perspektive (su)života i djelovanja franjevaca na tom području. Zaustavio sam se kod svetih mjesta, tj. počeo sam vam pisati o mjestima hodočašća. Zahvaljujući franjevcima, njihovoj višestoljetnoj žrtvi, borbi i snalažljivosti, mi danas možemo hodočastiti na gotovo 40-ak mjesta, na lokalitete koji su stvarno vezani uz povijesne događaje Isusova života, njegovih apostola, ali i starozavjetnih zgoda.

„OPIPLJIV ISUS“
Svjestan važnosti tih mjesta za zrelost naše vjere, s pravom kličem: „Koje li divote, kojeg li iskustva i svijesti da možemo slaviti Euharistiju na samom grobu Isusova uskrsnuća; na Golgoti mu prikazati sebe i još odlučnije nositi ‘križ’ svoga života; u Getsemaniju moliti da spoznamo i prihvatimo njegovu volju; u Betlehemu radovati se i Bogu zahvaljivati na novorođenom Djetetu; u Nazaretu zajedno s njegovom Majkom, usprkos svim nejasnoćama i težini, izreći mu svoj ‘da’!“

I meni ono najdraže, doći u Kafarnaum, pred kuću apostola (sada svetoga) Petra, doći na mjesto gdje je Isus, kao običan čovjek jeo, pio, spavao, vršio nuždu, radio, družio se, molio, ali i kao ne-običan čovjek ozdravljao i propovijedao, očitovao se Bogom i pozvao na obraćenje! I pitati se: „Da sam živio s Njim, da sam sve to vidio svojim očima, što bih ja na to rekao, o čemu bih razmišljao, bi li mu mogao povjerovati? Kako vjerovati u nekoga tko je bio toliko stvaran?!“

Odgovor na to pitanje nije se ticao samo apostola, nego i nas danas. Drama vjere je u tome što ni sami nekad nismo sigurni jesu li kršćanstvo, sve one „brbljarije s propovjedaonice“ o ljubavi, molitvi, žrtvi, služenju, raju, uskrsnuću… istina, realnost ili samo lažna utjeha u ovom nesavršenom svijetu, u ovoj „dolini suza i boli“.
Jesu li me „opili“ dobro ispričanim pričama, punim emocija, ili si ti Isuse zaista stvaran, prisutan i kaniš ispuniti ono što si obećao?! Drama vjere nalazi se na tome raskoraku između iskustva života i onih istina koje čujemo u Crkvi.

Upravo nam sveta mjesta, na svoj način, pomažu odgovoriti na to pitanje. Ona nas ne vraćaju u prošlost, nisu bijeg od stvarnosti. Ona nas „prizemljuju“ i daju jednu novu dimenziju iskustvu živoga Krista! Dok si u Izraelu, ti dodiruješ tu zemlju, mirišeš taj zrak, gledaš te gradove, špilje, planine, drveće i jezera. Vidiš sve o čemu je Isus pričao u prispodobama. Susrećeš i ljude, Židove, sunarodnjake Isusove.

Susrećeš ga kao što su ga i oni susretali. I šokiraš se! Isus prestaje biti živ samo u tvome srcu, tvojoj glavi, tvojim idejama. On postaje „opipljiv“. Zahvaljujući hodočašću, mjesta i događaji iz evanđelja prestaju biti stvar mašte (koja nam je godinama služila da bi smo si to sve uozbiljili pred očima, i to je dobro). Isus prestaje biti bajkoviti lik! Ta stvarnost njegove povijesti i evanđelja koju tamo kušaš priziva da i tvoja vjera, tvoj život postane stvaran, konkretan, odgovoran. Da ne zaustavljaš samo na mislima o Bogu, već da to i živiš.

SVOJIM PUTEM DO BOGA
U te prekrasno uređene bazilike, otvorene svima, hodočaste mnogi. Posebno je zanimljivo vidjeti kako žene, muslimanke, rado posjećuju svetišta posvećena Blaženoj Djevici Mariji i njoj preporučuju svoje živote i obitelji.

Nisu tu samo one, naravno, tu su i kršćanski hodočasnici iz svih krajeva svijeta. Tu su i mnogi radoznali ljudi. Naš Virovitičanin, fra Filip, pričao mi je kako je kao student u Jeruzalemu običavao stati na trg pred bazilikom sv. Groba, promatrati ljude i osluškivati jezike, uvijek u nadi da će možda susresti nekoga od naših. I ja sam rado odlazio na taj trg, pred istu baziliku, i divio se.

foto: privatni arhiv

Nakon nekog vremena možeš već prepoznati po licima, bez da išta kažu, iz kojeg dijela svijeta su ljudi. Fascinirali su me jezici, geste, pokreti, pogledi, općenito način komunikacije tih naroda. Ali ono što me najviše iznenadilo jest način kako ti kršćani komuniciraju s Bogom. Različito od nas. Isus, kojemu se mole i u kojega vjeruju nije im oduzeo njihove geste, njihovu odjeću, ples, pjesmu, stil molitve ni način slavljenja euharistije. Brazilci imaju svoj stil, Kinezi drugačiji, Afrikanci pak nešto treće. Mi na Zapadu, u Hrvatskoj, imamo svoj način molitve i pristupa Bogu.

Mogu ponosno reći da smo jako bogat narod na području religiozne baštine (mislim na pjesme, tekstove, razmišljanja, teologiju). Koliko god bili bogati, time smo na neki način uvjetovani. Ono nam je usadilo određene slike i naučilo nas kako hoditi u vjeri. Bez toga bismo bili izgubljeni. Vjera, kao ni ljubav, ne živi se ako je lišena gesta, dodira, pokreta, riječi, pjesme. U Jeruzalemu sam postao svjestan da se ta obrednost vjere može živjeti na drugačiji način. Ne dovodim u pitanje Boga, Crkvu ili sakramente, već način na koji se to živi. Krunica, križni put, samo su neki od putova komunikacije.

Naprimjer, kod nas se na misi uglavnom sjedi, stoji i sluša. Kod Afrikanaca se pak puno više pleše. Kod Istočnih crkava se puno hoda, klanja, uvijek se nekakve svijeće drže u rukama. I zato mi je kršćanstvo genijalno jer Isus nije jednoličan. On ne briše razlike, ne oduzima nam identitet, ne unificira nas (nije sve učinio jednakima, bezobličnima), nego se „spušta“ na razinu mentaliteta tog naroda i omogućuje mu da mu pristupi na sebi svojstven način. Nema samo jedan put prema njemu. Nisu samo Hrvati katolici.

U Isusa Krista vjeruju ljudi iz gotovo svih naroda, kultura, mentaliteta na kugli zemaljskoj. Poruka Radosne vijesti, poruka Evanđelja, poruka uskrsnuća koja je odjeknula doslovno s tog trga (jer tu smo, na par koraka od prazna Isusova groba), ne samo da se proširila posvuda, nego je i prihvaćena, našla je mjesto u kulturama i srcima svih ljudi. Ta univerzalnost i prijemljivost svjedoči veličinu naše vjere, Krista kao Boga i opravdava naše prihvaćanja tog „Puta spasenja“.

VJERA KAO STIL ŽIVOTA
Osim kršćana, u Izraelu sam, naravno, susretao stvarne Židove, muslimane i Beduine. Kažem stvarne jer za mene su to dotad bili samo nekakvi likovi iz knjiga. I uvijek sam ih promatrao iz perspektive onoga što vjeruju, bio vrlo kritičan i spreman osuditi sve što rade i kako žive. Ali otada, živeći s njima „bok uz bok“, shvatio sam na prvom mjestu da su to ljudi, jednaki kao i mi, čeznu za istim stvarima – biti sretni, vjenčati se, imati posao, osnovati obitelj, moći ih prehraniti i školovati u nadi da će i njihova djeca biti sposobna i zrela započeti svoj život.

I baš kao i mi slabi su, padaju i bore se sa sobom i svojim problemima. Naravno, način na koji će oni ostvariti te ciljeve itekako je uvjetovan vjerom i kulturom kojoj pripadaju. I tu nastaje problem! Jer u tome se oni međusobno svi jako razlikuju. I nisu baš spremni staviti se u „cipele“ drugoga i pokušati graditi mostove. Teško mi je predočiti vam te razlike jer u Jeruzalemu gotovo da ne postoji sekularnost. Tamo je lako biti „vjernik“.

Svakodnevni život crpi svoju formu iz religije. To znači da religija diktira sve – od načina odijevanja, radnih i neradnih dana, kalendara, mjesta stanovanja do hrane i osoba s kojima se možeš družiti. Tamo svi idu na molitvu ili klanjanje u vrijeme za to predviđeno. To nije osobna stvar, nego stil života svih. Nadalje, Židovi žive u jednom dijelu grada, muslimani u drugom, a Beduini u pustinji. Nema puno miješanja i želje da se drugoga upozna, da mu se postane prijatelj. Poslovni odnosi može, ali osobni, gotovo nikako. Prema nama Zapadnjacima su korektni i jedni i drugi jer smo im izvor prihoda (zbog hodočašća), i to nam jamči sigurnost.

JEDNOSTAVNA FORMULA ZA BRAK 

Također, oni žive više komunitarno, kao jedna zajednica, gdje svi rade, podržavaju se i žele isto. Nema kod njih puno individualizma. Zato tamo možete vidjeti štošta. Brakovi su uglavnom sklapani zbog vjerskih razloga, općeg dobra zajednice, a ne toliko zbog ljubavi supružnika. Ženi nije problem što ona baš i ne voli tog muža jer je on uglavnom po cijele dane na poslu, druži se s muškarcima, a ona je s djecom i ostalim ženama. Kod ortodoksnih muslimana i Židova žene ne rade, ali su zato stalno u automobilima (voze djecu u škole ili gdje već).

Tamo sam prvi put vidio da žena, i to muslimanka, „navine“ do kraja glazbu (slično je našim cajkama) u autu, i to tako sluša s otvorenim prozorima. Kao neki „baja“! Promet i vožnja u Izraelu jedna je od najluđih stvari koju sam doživio. Svi su jako opušteni, vrlo kreativni, stalno se trubi, ne kako bi te opomenuli, nego kako bi ti dali do znanja da ih primijetiš. Zanimljivo mi je to što nisam primijetio da ima jako puno bogataša. Skromno se živi jer je jako visok standard života, a plaće nisu velike. Na to utječe i činjenica da većina Židova i muslimana ima jako puno djece.

Jeruzalem je kao jedan veliki vrtić! Kod muslimana i arapskih kršćana ne prakticiraju se baš muško-ženska prijateljstva. Cure su s curama, dečki s dečkima. Prvo se zaručite, a onda tek možete početi izlaziti. Kod ortodoksnih Židova dečko preko posrednika bira par cura, predstavi im svoj program života. Ona kojoj se to svidi – prihvati i ide se u brak. Nema puno filozofije. Jako su velike mjere sigurnosti. Postoji barem četiri vrste policije i stalno vidite da netko nosi oružje, pa čak i na plažu. Tel Aviv i ostatak Izraela sasvim je drugačija stvarnost od Jeruzalema. O svim ovim pikanterijama mogao bih pisati do u nedogled,no od idućeg broja krećemo s drugom temom. (www.icv.hr, foto: privatni arhiv)