On je većini bio među prvim ljudima koje su upoznali u Virovitičko-podravskoj županiji. Malo bi vas na prvu „mrko pogledao“, no ispod „tvrde kože“, bio je i ostao – ljudina. Ivan Otročak je „od stoljeća sedmog“ županijski vozač ili točnije 27. godinu. Brojke su mu vrlina. Kad bi vidio registraciju vozila, znao je tko ga vozi, čiji je, koliko ima konja, koliko juri, koliko troši goriva. O autima je znao sve, a županiju pamti sve od 15. studenog 1993. godine.
– Da, to mi je bio prvi radni dan u Virovitičko-podravskoj županiji – sjeća se Ivan Otročak.
Kada bi nekome rekli „Ivo“ iz Županije, svi su znali o kome se radi. „Ivi“ je Badnjak bio zadnji radni dan (na papiru je to 31. prosinca, ali fizički je Badnjak bio zadnji nap.a.). Župan Igor Andrović za oproštaj mu je od Županije darovao sat. Malo mu se zacaklilo u oku. Od Božića je u mirovini, ali njegove priče, dogodovštine, ostat će vječno. Priče su to od kojih se uglavnom „kuglate od smijeha“, to je nešto što se prenosi s koljena na koljeno, kao „legenda“.
Nije tajna da je volio „malo bržu vožnju“ Nije tajna da je najsretniji bio kad bi mu rekli „e, trebamo biti u Zagrebu za sat i petnaest“.
– Znao sam dolaziti za 65 ili 70 minuta, do Sabora bih dolazio za 75 minuta. Bilo je to istina davno, ali eto, pamti se – smije se, ali napominje „nemoj o tome previše“. Supruga u pozadini dovikuje „još ćeš završit’ u ćeliji“.
Kaže da su nekad službeni auti bili bolji, skuplji.
– Najbolji auto? Najbolji je novi auto. Pamtim Audi A6, ili Renault Safrane. Danas se voze skromnija vozila, srednja klasa. Nema niti jurnjave kao nekada. Kreće se ranije, stiže na vrijeme.
A jurnjave je bilo. Znaju to oni koji su sjedili na zadnjem sjedalu, koji su se „šetali s lijeva na desno, od stakla do stakla“. Takav slalom nije imala niti Janica Kostelić u najboljim danima“. Istina, bilo je to, uglavnom, u „prošlom stoljeću“… Ivo je bio siguran vozač, ali da je volio brzo, volio je. Rijetki su oni kojima nakon tih putešestvija nije trebao „uređaj za reanimaciju“. I potpisnik ovih redova, već bi kod Grubišnog Polja kolutao očima i pisao testament… Ali kad bi vam Ivo ispričao neku crticu iz „šoferskog staža“, ma ni korak od „zla i naopako“, ne bi vam bilo žao.
Ivo je vozio sve župane, i po suncu i kiši i snijegu i ledu. U ujutro i u podne i po noći. Volan je bio njegov život.
– Koliko sam odvozio? Hm, pa više od 2 milijuna kilometara – kazuje uvlačeći još jedan dim.
I tako, nakon dvije milje, čovjek koji je uvijek bio tu, odlazi u zasluženu mirovinu. On koji je volio brzinu, i zafrkanciju do bola, za djelatnike županije će uvijek ostati „njihov Ivo“. (vpz.hr)