Ana i Mirko Krmpotić iz Čačinaca proslavili 50 godina zajedničkog života: Strpljenje i vjera u Boga put su do vječne ljubavi 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možda bi ponajbolje bilo mlade buduće parove uhvatiti za ruku i voditi sa sobom kada se rade ovakve priče, jer mogu oni pročitati, ali teško će to ostati ako sami ne čuju. Jer priče o dugovječnim ljubavima moraju biti putokaz bračnim parovima današnjice. Priče poput one Ane (67) i Mirka (73) Krmpotića iz Čačinaca koji su nedavno proslavili 50 godina svoje ljubavi i zajedničkog života. Ana se udala sa samo 17, 5 godina i kako kaže prvi svatovi u kojima je bila su njeni vlastiti.

-Tako je bilo vrijeme, živjelo se sirotinjski, nije bilo lako. Mirko i ja smo se upoznali na jednoj zabavi kada sam imala samo 17 godina, potom smo išli u kino i tako. Moj otac je bio Dalmatinac i to je nekako bilo uvriježeno pa je i meni rekao da žensko dijete ne treba ići u školu pa sam ja išla po nadnicama. Mirko je išao raditi u Njemačku, kad se vratio, odmah smo se vjenčali. Iako sam bila jako mlada, brak sam stvarno shvatila ozbiljno jer kod nas Dalmatinaca je tradicija, kad se jednom udaš nema više ćaći povratka. Potom smo zajedno otišli u Njemačku, bili tamo godinu dana i tamo nam se rodio najstariji sin Jure, potom se vratili natrag i iste godine rodio nam se i drugi sin Mario – priča Ana, a Mirko dodaje: 

-Kada smo se vratili, otvorila se tvrtka Čelik gdje sam se zaposlio i počeli smo živjeti na obiteljskom imanju mojih roditelja. Život nas nikada nije mazio, ali jednostavno nismo dali jedno na drugo, držali se zajedno i hrabro grabili naprijed – priča Mirko te se prisjeća kako je išao u prosidbu i kako su svatovi išli po mladu iz njegovih Čačinaca u susjedni Bukvik. 

-U prosidbu smo išli starim mercedesom, bilo je jako hladno i naravno nije bilo asfaltirane ceste, teško je bilo prohodno. No, probili smo se i sjećam se nije bilo niti struje, pod lampom  sam svoju Anu zaprosio u njenoj kući. A kada smo išli po nju u svatovima, angažirao sam školski autobus i njegovog vozača i tako se svi prevezli – prisjeća se Mirko. Ana priča kako je Mirko kroz godine često bio bolestan, ali nisu se dali. 

-Doista nije bilo lako, ali samo strpljivošću i vjerom u Boga smo sve izdržali. Mirko je sam radio, nekako smo se krpali, i potom nam se rodio treći sin Mile. Nakon puno odricanja, noći nespavanja, nismo se predavali. Kasnije kad su sinovi porasli nastavili su se školovati, dvojica u Osijeku, a jedan u Zagrebu. Tako sam se i ja zaposlila, radila sam u smjenama i poslije kod kuće puno posla, ali bez obzira na sve, optimizam me nikada nije napuštao – kaže Ana te izdvaja što ih je održalo dugi niz godina zajedno. 

-Samo strpljenje i vjera u Boga, to nas je čuvalo i držalo oduvijek. Naravno, imali smo i svojih svađa i prepirki, ali nikada to nije bilo ništa zlonamjerno, nikada se nismo posvađali da recimo ne bi pričali ili tome slično. Različite smo naravi, i možda je tako i najbolje, da smo iste, sam Bog zna kako bi bilo – kaže Ana, a ona i Mirko danas imaju petero unučadi koji su im uz sinove najveće životno bogatstvo i uspjeh. 

-Nekako smo uvijek svojim sinovima pokušali usaditi taj obiteljski duh koji je nas pratio kroz cijeli život. Nikada nije bilo materijalnog, ali u našim obiteljima, i mojoj i Mirkovoj, uvijek je bilo onog duhovnog  i ljubavi iz srca, a to je nešto najveće i najvrjednije što čovjek može imati u sebi – poručuje Ana, a Mirko upućuje poruku današnjim mladim parovima koji stupaju u brak.

-Prije svega kako je rekla moja supruga, moraju imati strpljenja i moraju prihvatiti mane jedan od drugoga. I svakako bih poručio mladima, čim se vjenčaju neka imaju djecu, to je u životu najvažnije, a tek onda auto, kuća,…. Djeca usmjeravaju život i za njih se bori i živi i to zajedno – poručuje Mirko. Posebno emotivno o Ani i Mirku pričao je župnik čačinački velečasni Nedjeljko Androš pri obnovi zavjeta u Crkvi Presvetoga Trojstva.

-Ana i Mirko su zapravo izvršili Isusovu zapovijed, ”ljubite jedno drugo kao što sam ja ljubio vas”.  Kroz dan teškoća, dane radosti Ana i Mirko dijelili su to zajedničko vrijeme i nosili jedno drugo u ljubavi. I upravo ih je to održalo  ta ljubav i vjera u Gospodina koji je u svetom sakramentu ženidbe posvetio da budu jedno tijelo i jedna duša – rekao je vlč. Androš Ana i Mirko su vječiti optimisti, tako su odgojili i svoje sinove, uvijek s osmijehom i srcem punim poštenja i dobrote naprijed. (www.icv.hr, vg)