Umirovljenik Tomislav Lucić uživa u glazbi: S Kućnim ljubimcima Tomislav je i dan danas zvijezda svake svirke

Na nedavno održanom prvom županijskom festivalu umirovljenika u Gradskom kazalištu Virovitica, prvo mjesto je, zahvaljujući svojoj izvedbi poznate napolitanske pjesme ‘O sole mio’ i ocjenama stručnog žirija, osvojio Tomislav Lucić. Iako je danas u mirovini te voli svoje vrijeme provoditi sa dvije unučice, glazba mu je i dalje veliki dio života. Koliko velik, govori i činjenica da se nalazimo s tjedan dana „zakašnjenja“. Naime, sa svojim bendom je toliko često na putu i po nastupima da ga je uloviti na sat vremena prava „nauka“.
Što se tiče dugih i bogatih glazbenih karijera, poput ove Virovitičanina Tomislava Lucića, najbolje je krenuti od samog početka. Na pitanje kako je sve krenulo, kada je shvatio da je glazba „to“, kroz priču nas vraća u 1968. godinu, dok je bio srednjoškolac.

GITARA OD PAPIRA

– U to vrijeme malo tko je tada imao radio u kući. Doduše, imao ga je jedan moj susjed. Ponedjeljkom su se puštale pjesme za pomorce i tada sam znao sjesti ispod njegovog prozora, gdje bih slušao pjesme i pjevao uz njih. Pjevao sam gdje god sam bio i jedan kolega me pitao želim li ići na Festival pjevača amatera u Cabunu. Pristao sam te smo tamo išli biciklom, ja sam sjeo na prednju prečku i tako smo se vozili do Cabune – kroz smijeh se prisjeća sudjelovanja na svom prvom festivalu na kojem je i pobijedio, kao i na svakom festivalu nakon toga.

Nakon petnaestomjesečnog slu-ženja vojnog roka, tijekom kojeg je i osnovao prvi bend, 1976. godine se u Virovitici susreo s Pericom Lulićem. Njegovom bendu „Ansambl Perice Lulića“ nedostajao je pjevač, ali i gitarist, te je T. Lucić prihvatio obje uloge, iako što su mu metode učenja sviranja bile pomalo „nekonvencionalne“.

– Gitaru sam naučio svirati sam. Išao bih u hotel gledati kako netko svira gitaru, zapamtio bih što sam vidio, doma bih si na papiru nacrtao vrat od gitare i označio gdje je gitarist držao prste. Na taj način sam naučio kako se sviraju durovi, molovi, akordi… – otkriva te dodaje kako mu je prva gitara koju si je sam kupio bila stara i „ni za gledati, ni za slušati“.

GAŽA OD ČETIRI DANA

Usprkos tome, poslužila je svrsi sviranja u bendu, kojemu je toliko dobro išlo da je imao ugovorene nastupe godinu dana unaprijed. S Ansamblom je proveo deset godina na koje ga, osim bogatih uspomena, podsjeća i snimljena ploča sa pjesmama „Da l’ me voliš?“ i „Raspleti kose“ koju i dan danas čuva kod kuće.

Raspadom Ansambla su došla i neka druga, nova vremena te je tih osamdesetih na području županije bilo mnogo grupa i bendova. Oni bolji, među kojima je i bio i onaj T. Lucića, su, zahvaljujući kvalitetnim nastupima ali i dobrom marketingu, imali gaže po Zagrebu, Našicama, Osijeku, Daruvaru i Mađarskoj. Bio je to naporan tempo, tridesetak gaža godišnje, od kojih su neke znale trajati i po par dana, poput vjenčanja.

– U četvrtak sviramo na momačkoj večeri, u petak idemo kod mladoženje gdje sviramo čitavu noć, ujutro u subotu idemo kod mladenke prositi ju, tada na vjenčanje i tu se svira do nedjelje ujutro. Tada je umivanje i tek nakon tog obreda se ide na spavanje na dva, tri sata. A spavali smo kod koga bi nas smjestili u selu. U ponedjeljak bih stigao doma oko 6 sati, žena me na prozoru čeka zabrinuta, danima me nije ni vidjela ni čula – smije se ovaj simpatični glazbenik te otkriva kako su se do danas stvari promijenile, dok ga je supruga prije pitala kada će se vratiti, sada ga tjera da ode te ona legne i spava.

Zbog posvećenosti obiteljskom životu se nakratko i odrekao glazbe. Prodao je gitaru, pojačala i razglas te odlučio provoditi vrijeme s obitelji, no financijska situacija ga je navela da se, u dogovoru sa suprugom, priključi grupi Evegreen. S njima je, za vrijeme rata, održavao dobrotvorne koncerte za djecu, kako u svom rodnom gradu, tako i u Belgiji i Njemačkoj. Tako se, uz pomoć glazbe, sakupilo nekoliko kamiona odjeće, hrane i lijekova koji su otišli u ruke onih najpotrebitijih, ponosno se prisjeća naš sugovornik.

Uz novinske članke koji prate vremenski slijed njegovog glazbom ispunjenog života, mnogo je tu i fotografija kojima su obilježeni nebrojeni nastupi i tisuće odsviranih i otpjevanih pjesama. Na pitanje može li izdvojiti pjesme koje su mu najdraže, iskreno odgovara da bi prije mogao izvođače nego pjesme, od kojih su mu najdraži Đani Stipaničev, Marko Škugor i Marko Pecotić.

Za trenutni bend, originalnog imena „Kućni ljubimci“, kaže da će mu biti i posljednji, da će svirati sa „svojim dečkima“ do svoje barem 70. godine jer život bez glazbe, iako je ona kao posao kruh sa sedam kora, ne može zamisliti.

NEZABORAVNI NASTUPI OVJEKOVJEČENI FOTKOM I TEKSTOM
U Malinskoj su show ukrali – Severini!

Mnogo je tu uspomena u koje se čovjek, slušajući T. Lucića i njegovo živopisno opisivanje, lako uživi i na tren pomisli da je i sam u njima sudjelovao, no dva se posebno ističu. Oba su, spletom okolnosti, vezana uz more. Sa grupom Evergreen i pjevačima Hrvatskog pjevačkog društva „Rodoljub“ sudjelovao je u Mare Croaticum. Deset dana je deset brodova krstarilo jadranskom obalom te su se nastupi izvođača održavali na platformi koju bi brodovi okružili te ju osvijetlili reflektorima. Kako kaže Tomislav Lucić, bio je to predivan prizor i nezaboravno iskustvo.

Nezaboravno iskustvo bilo je i kada su, tada pjevačici u usponu Severini Vučković, „oteli“ publiku.

– Svirali smo na rivi u Malinskoj, 500 metara dalje od Severine i Opatijskih suvenira, s kojima smo imali dogovor. Kada oni sviraju, mi imamo pauzu i obrnuto, ali oni nisu stajali, nikako uzeti pauzu. Mi smo odlučili početi s nastupom, sviđalo se to njima ili ne. Svirali smo ratne pjesme, to se ljudima svidjelo i samo su počeli napuštati njen koncert i dolaziti kod nas. To je toliko bilo ljudi oko nas da mi nismo imali mjesta za okrenuti se. Čitava Malinska je doslovno gorila, lampice i upaljeni upaljači su bili svuda, a Severina je sjedila u kafiću i čekala. Svirali smo čitavu noć, sve do jutra. Mahnuo sam joj kada smo prolazili, samo je ljuto pogledala ispod obrva – aludirajući na poznatu Severininu pjesmu kroz smijeh prepričava nam Tomislav Lucić te pokazuje članak iz novina koji opisuje taj događaj sa manifestacije „Ljeto u Malinskoj 92“. (www.icv.hr, ea)