MLADE NADE Pročitajte novinarske radove učenika koji su bili dio ovogodišnjeg Županijskog Lidrana

Pexels

U Kazalištu Virovitica u četvrtak je održan Županijski Lidrano čiji su domaćini bili Osnovna škola Vladimir Nazor Virovitica i Gimnazija Petra Preradovića. Jedna od kategorija u kojima se učenici natječu su i novinarski radovi. Donosimo vam ovogodišnje radove mladih nada novinarstva. Za Državnu smotru predloženi su “Drugačiji” i “Oprosti, Milka” te “Brza moda i zašto joj je potrebno stati na kraj”.

Školovanje učenika s teškoćama: Drugačiji

Završavam osnovnu školu i prisjećam se svih trenutaka koje sam prošao da bih došao uspješno do kraja. Nije bio lako, ali uspio sam.

Osmi sam razred i odličan sam učenik.Veselim se srednjoj školi i onome što mi ona donosi. Veselim se svojoj budućnosti. Ali, kad se osvrnem u prošlost, moje školovanje nije bilo baš jednostavno. Zapravo, sve samo ne jednostavno.

Imam problem s grafomotorikom. Zbog toga pišem sporije i nespretan sam s rukama. Mislim da su ti problemi počeli puno prije nego sam krenuo u školu, ali sam izbjegavao raditi sve stvari u kojima sam bio sporiji i lošiji od drugih. Osjećao sam se jako čudno kada sam shvatio da neka djeca bez problema drže bojice u ruci, a ja ih nikako ne mogu „ukrotiti“. Nisam mogao držati sitne predmete između prstiju niti slagati sitne dijelove lego kockica. Bio sam baš nespretan.

Susret sa školom

U prvom razredu osnovne škole pisao sam puno sporije od drugih učenika iz svog razreda. Ali pisalo se malo pa nije bilo mnogo problema. No u drugom razredu sam se počeo još više udaljavati od drugih iz razreda po brzini pisanja pa je učiteljica pričala s mojim roditeljima o tom problemu. Nakon tog razgovora  roditelji i ja imali dogovor da svaki dan pišem deset rečenica i da ću nakon tisuću rečenica tj. sto dana dobiti bicikl u vrijednosti tisuću kuna.  Nije puno, ali činio se lagan način za zaradu. I tako sam napokon ispisao tisuću rečenica i dobio bicikl, no i dalje mi je rukopis bio jednako neuredan i pisao sam jednako sporo kao kad sam krenuo pisati rečenice. Uvijek mi je trebalo više vremena od drugih učenika za pisanje i čitanje, no pamtio sam i učio dosta brzo.

U trećem razredu počeo sam se još više odvajati od drugih svojom brzinom pisanja. Moja učiteljica je predložila da posjetimo logopeda te nas je logopedica poslala psihologu i neurologu, a kasnije smo išli fizijatru i dječjem pedijatru. Nitko od njih nije mi znao pomoći, ali sam kod psihologinje nastavio ići do četvrtog razreda, a kod logopedice do sedmog. I dobio individualizirani program. Izgledalo je da će se time puno toga riješiti, ali nije.

Kad sam krenuo u više razrede, svim sam nastavnicima trebao govoriti da trebam više vremena i većina nastavnika je to prihvatila, ali kad bi došli novi nastavnici, često bih im zaboravio reći da trebam više vremena pa bih se sjetio tek na sljedećem satu.

Nisu baš svi nastavnici imali razumijevanja za mene, a baš ni moji prijatelji u razredu.

Kad bih na informatici  zamolio nastavnika da vrati na prošli slajd, netko od učenika iz razreda bi rekao da ne može, svima sam bio prespor. To me ponekad znalo povrijediti, no ne krivim ih, samo su htjeli slobodno vrijeme na računalima. Mislim da bih i ja napravio isto. Bio sam ponekad ljubomoran na njih i sestru koja se nikada nije morala nositi s tim. Nekada sam se ljutio, ali često sam trpio. No nikada nisam zbog toga imao problema u ponašanju niti sam imao problema u odnosu s drugima zbog toga. Bar se meni tako čini. Ponekad bih izgubio samopouzdanje, ali brzo bih shvatio da mogu sve kao drugi, samo uz više truda.

U šestom razredu sam počeo koristiti kratice kako me drugi iz razreda  ne bi toliko čekali, a u sedmom razredu sam počeo skraćivati tekst na dijelove koji su mi se činili bitni i izbacivati dijelove koji mi se čine nebitni. Zapravo, prije od mojih prijatelja iz razreda počeo sam dijeliti gradivo na važno i nevažno. I mislim da će mi to biti od velike koristi u daljnjem školovanju.

U osmom razredu nema velikih promjena, osim više teksta za pisanje,  no to i nije preveliki problem. Uspio sam tijekom osmogodišnjeg školovanja savladati uglavnom sve probleme. I dalje čitam sporije od drugih, ali volim čitati. Moja nastavnica kaže da sam jako načitan, a ne može ni zamisliti što sam sve prošao da bi to sada izgledalo tako. I nije nikada bilo lako. To najviše znamo moji roditelji i ja. Ali sve suze, nagovaranja i nagrađivanja uredile su plodom. Ne osjećam se više drugačiji od svojih prijatelja, a uz to sam i jedan od najboljih učenika u razredu. Sav trud se isplatio. (8. razred)

 

Nećete vjerovati tko je zapravo Willy Wonka! Oprosti, Milka

Čokolada. Još čokolade. Posvuda čokolada. Ah, da, bili smo i u Grazu.

U neko doba noći 20. prosinca, moja teta, sestra, bratić i ja potrpali smo se u automobil i uputili prema Zagrebu, gdje smo se ukrcali u autobus za Austriju. Razlog: posjet tvornici čokolade Zotter i obilazak Graza, poznatog odredišta hrvatskih šopingholičara.

Tmurno i oblačno vrijeme pretvorilo se u kišu pa sam veći dio puta, oprostite, prespavala. Na granici nas dočekuju kolone, ali „Schengen“ je bio milostiv pa nas predugo ne zadržavaju. Danke. Prvi odmor na austrijskom tlu otkriva poznato lice – moja nastavnica hrvatskog i poticaj za nastanak ovog teksta. Sad sam budna i uzbuđena kao da ću iskočiti iz vlastite kože jer mi je to prvo veliko putovanje.

Oko jedanaest sati stižemo do mjesta Riegesburg gdje se nalazi naizgled mala tvornica. Ulazimo, dobivamo upute i u dvorani gledamo film o Josefu Zotteru, kakaovcu i kokainu. Polako, nije to što mislite! Gospodin Zotter na prvi je pogled sasvim običan, jednostavan čovjek, s nevjerojatnim idejama, smislom za posao, ali i velikim srcem. U proizvodnji koristi samo vrhunske sastojke, svoje partnere  doživljava kao prijatelje i članove obitelji, a u Južnoj Americi, u krajevima gdje se uzgajala koka potiče ljude na sadnju kakaovca i time im omogućuje legalnu zaradu i bolji život. Nakon filma  možemo uzeti audio vodič na hrvatskom, dobivamo keramičke žlice za degustaciju i ulazimo u tvornicu. Dio za posjetitelje od tvornice je odvojen  staklenim zidom pa se proces proizvodnje može pratiti od početka, tj. od vreća kakaovca do gotove čokolade.

Sirova zrna kakaovca zapravo su bijela, sluzava i podsjećaju na izrezanu slaninu za čvarke, a mi smo mogli kušati osušena, zatim  nas dočekuje sirova kakao masa bez dodataka koja je nevjerojatno gorka, a potom ostajemo bez daha. Fontane s raznim postocima čokolade, bijela, crna… komadići čokolade koje možete uzeti  pincetom s tanjurića, staviti na svoju žlicu i pojesti ili pomoću stroja odrezati komadić, robot koji po vašoj naredbi iz kutije izvadi čokoladu, mirisi, okusi… Za 16 i nešto sitno eura koliko plaćaju odrasli, možete pojesti čokolade koliko god poželite! Oduvijek sam mislila da je Milka najbolja čokolada koju sam ikada kušala, ali sada… Oprosti, Milka.

Svaki dio tvornice otkriva nove atrakcije poput trezora s čokoladnim „draguljima“,  staru zubarsku ordinaciju, rollercoaster koji na pritisak izbacuje pralinu, i još i još i još  čokolade. U prostoriji pod nazivom Running Chocolate možete pokušati uhvatiti čokoladu koja se nalazi na pokretnoj niti, a potom  popiti i čokoladni napitak. Posvuda su djela moderne umjetnosti, što je vrlo zanimljiv spoj s tvorničkim okruženjem, a svjedoči i da je gospodin Z. ljubitelj i pokrovitelj umjetnosti. Za sve viđeno, moj naklon, gospodine!

Dvosatni obilazak tvornice završava, naravno, u trgovini gdje možete birati više od sto vrsta čokolade, od stopostotne do čokolade sa slaninom! Za ta slatka zadovoljstva potrebno je ipak iskeširati nešto više jer čokolada od 70 grama stoji malo više od tri eurića.  Opčinjeni mogućnošću izbora, šarenim omotima koji su također pomno dizajnirani i mirisima kasnimo s povratkom u autobus. Svi su se najeli čokolade do grla, čuju se oduševljeni komentari, poneki posežu za sendvičima, jer nakon tolike slatkoće….

I dalje praćeni kišom dokotrljali smo se do Graza. Iskrcavamo se kod zgrade opere i poslušno šljapkamo za našom vodičicom Majom, odlučni da nam kiša neće pokvariti doživljaj. Advent u Grazu skromniji je nego u Zagrebu, tu su neizbježne kobasice i kuhano vino, a i ulice, zgrade i tramvaji podsjećaju na našu metropolu. Obilazimo tradicionalne ledene jaslice kod zgrade Landhausa, parlamenta, dvostruko gotičko spiralno stubište u Burgu, danas rezidenciji štajerske vlade, baroknu katedralu kojoj glavni oltar jako  podsjeća na onaj u našoj crkvi sv. Roka.

Zanima me tko je od koga „prepisivao“. Potom Glockenspiel, pa Murinsel, umjetni otočić na Muri u obliku broda  s otvorenim kazalištem koji je trebao biti privremeni projekt, ali su se građani pobunili protiv njegova uklanjanja. Ostat će tamo, kažu, dok ga Mura ne odnese. Saznajemo da je povijesno središte grada na popisu svjetske baštine kao primjer skladnog suživota tipičnih građevina različitih povijesnih razdoblja i umjetničkih stilova. Uspinjemo se žičarom do Schlossberga, ostatka srednjovjekovne utvrde 475 metara iznad grada, a zatim  smo slobodni, što znači  kupnju, više u pokrajnjim ulicama nego u poznatoj, širokoj i raskošno ukrašenoj Herrengasse s najskupljim trgovinama te grijanje u kafićima.

Mrak je, promiču austrijska pa slovenska mjesta, vraćamo se u Zagreb. Većini suputnika  to je kraj ovog zanimljivog putovanja, a mi ćemo potegnuti još malo do naše Virovitice. Puni smo dojmova, ali i  umorni. Željela bih ponoviti ovaj doživljaj i svima ga preporučujem. Pokušajte prije toga barem mjesec dana ne jesti čokoladu! (7. razred)

Hobi upotpunjuje život

Riječ hobi dolazi od engleske riječi hobby, a označava posao kojim se netko bavi iz vlastitog zadovoljstva, omiljenu razbibrigu ili zabavu. Zvuči zanimljivo, no kao da su u današnje vrijeme svi previše zauzeti i nitko više nema vremena za hobije.

 Pet razloga zbog kojih bismo trebali imati hobi

Moji ukućani, osim mene kao najmlađeg člana, nemaju hobije. Hobije nema ni moja rodbina, a ni uži poznanici. Kada sam ih upitala zašto je to tako, naveli su poprilično jednostavan razlog: „Nemamo vremena za hobije!“ I još su nadodali: „Kada smo bili tvojih godina, mogli smo se baviti čime god smo htjeli. Vidjet ćeš kako će ti se stvari kasnije promijeniti. Ni ti nećeš imati vremena za hobije.“ Ne sviđa mi se ovakvo razmišljanje. Smatram da neovisno o tome koje obveze moramo obaviti, ipak se trebamo baviti i nečim zabavnim. Vrijeme se gubi surfajući  internetom ili društvenim mrežama te gledanjem televizije pa mi se nekako čini da to sve stvara privid zauzetosti i da je zbog toga toliko ljudi uvjereno kako su užasno zauzeti. Vrijeme je dragocjeno, stoga bismo ga trebali iskoristiti na bolji način i razmisliti o pitanju: „Jesmo li doista toliko zauzeti kao što mislimo?“ Hobi nam može promijeniti život na bolje. Kako? Ovo su samo neki od mojih razloga zašto bismo trebali imati neki hobi:

  1. hobiji pomažu kod stresa jer opuštaju,
  2. hobiji nam pružaju neku vrstu zabave kroz koju možemo puno i naučiti,
  3. neki od njih potiču na veću aktivnost i kretanje (bavljenje sportom) na svježem zraku što je jako dobro za naše zdravlje te nam stvaraju i nova poznanstva,
  4. pomažu nam u organizaciji našeg slobodnog vremena koje možemo provesti bolje i korisnije nego igranjem računalnih igrica,
  5. i zadnje, ali ne manje važno: zbog hobija ste zanimljivija osoba, sretniji ste i imate o čemu pričati sa svojim prijateljima i obitelji.

Koji je hobi najbolji odabir?

Slikanje, plesanje, fotografiranje, trčanje, pjevanje… Trebate izabrati prema svojim željama, prema onome što vas privlači ili zanima i što je u skladu s vašom osobnošću. Ako ste tip osobe koja voli misliti na druge, onda biste se možda trebali početi baviti volontiranjem. Danas mnogi ljudi jako teško žive pa zašto onda ne učiniti neko dobro djelo. Mislim da nema ništa ljepše od osmijeha na licu osobe kojoj ste pomogli. Ako volite sport i razmišljate o svom fizičkom zdravlju, onda bi svakako trebali odabrati trčanje, bavljenje nogometom, rukometom, plivanjem ili jednostavno odabrati šetnju prirodom. Ako imate oko za detalje, onda bi fotografiranje bio pravi odabir za vas, pogotovo ako želite imati uspomenu sa svakoga mjesta koje posjetite. Uz to se mogu povezati i putovanja kao iznimno lijep, ali i vrlo skup hobi. No ako planirate jednog dana proputovati svijet, zašto ne? Divno je imati priliku obići sva mjesta, otkrivati ono što je još neotkriveno i upijati kulturu i običaje koji vladaju u svakom pojedinom mjestu.

Znam da hobija ima jako puno i da ih nije moguće sve pobrojati. Važno je da ga izaberemo sami, prema vlastitim željama i kriterijima.

Najstariji običaji, zanimacije ili hobiji iz prošlosti

Razgovarajući sa svojom bakom, otkrila sam da se u prošlosti mlade poticalo na mnoštvo kreativnih ideja i radova koje su uz malo truda i vremena mogli sami napraviti. Tada se šivalo, heklalo, radili su se gobleni, plela se čipka, izrađivale su se posude od gline i još puno takvih aktivnosti. Moja baka je kao mlada naučila šlingati. Svake večeri sjedila je za šivaćom mašinom i šlingala da bi sama napravila posteljinu, ručnike, jastučnice, stolnjake, nadstolnjake i još neke predmete potrebne svakom kućanstvu. To su unikati koji se ne mogu kupiti ni u jednoj trgovini. Ona ih i danas ponosno  čuva u svom ormaru.

Kreativnim radom bavim se i ja, samo ne u takvom obliku. Umjesto igle i konca, ja volim igru perlicama. Strastvena sam skupljačica nakita. Volim naušnice, ogrlice, narukvice. Nabavljam razne materijale i pravim nakite prema svom ukusu. Imam prijateljice koje se bave kreativnim radovima i uživaju osmišljavajući razne stvari za svoju sobu ili kuću. Inspirira ih sve oko sebe i uvijek su pune ideja. Možda možete i vi izrađivati čestitke, svijeće, razne ukrase od gline i drugih materijala, dekorirati prostor u kojemu živite ili osvježiti već postojeće predmete.

Baka mi je također pričala da je u svojoj mladosti često pomagala svojoj majci u kuhinji. Pažljivo je i sa zanimanjem gledala što to mama radi. Uživala je mijesiti tijesto i raditi oblike od njega. Meni su najdraže njezine domaće štrudle od jabuke. Pečenje kolača i kuhanje raznih jela mogu biti jednako kreativni kao i mnogi drugi hobiji. Možete si dati oduška s dekoriranjem kolača i vidjet ćete kako ćete se opustiti i vrijeme će proći. Uz pomaganje u kuhanju bavila se i cvjećarstvom te vrtlarstvom. Uživala je u sadnji i dekoraciji svojeg cvjetnog balkona. Danas voli kako ona kaže „trenirati mozak“ rješavanjem raznih križaljki. Ona voli razmišljati pa je ovakav hobi opušta. Čini mi se da bi mi vrijeme brzo proletjelo kada bih i ja počela rješavati križaljku.

Hobiji današnjeg vremena

Danas se javljaju neki moderniji hobiji. Uz spomenuto izrađivanje nakita i dekoriranje  prostora, izrađuju se razni sobni ukrasi za razne prigode (ukrasi za bor ili neki drugi blagdan). Sakupljaju se i sličice, ali u nešto drugačijem obliku.  Umjesto albuma koji traži lijepljenje sličica, danas su prisutni virtualni albumi putem kojih se dobivene sličice skeniraju. Dobar primjer za to su galaktički albumi sa sličicama iz Star Warsa.

Jedan od modernijih hobija je i slaganje lego kockica. One su jako složene i za njihovo slaganje moraš biti jako strpljiv, dobro koncentriran i imati spretne ruke te razvijenu maštu. Njih vjerojatno većina ne smatra hobijem kao i još neke slične aktivnosti. No sve što mi volimo raditi u slobodno vrijeme, što nas smiruje i zabavlja, možemo nazvati našim hobijem. Hobija ima raznih vrsta, a vlastitom voljom i željom, sigurna sam da svatko za sebe može pronaći bar jedan. (6. razred)

                                                                                                                      

Nova životna prilika za djecu bez roditeljske skrbi: Priča jednog udomitelja                                                

Ja sam dječak s dvije obitelji. U jednoj živim, a druge se gotovo i ne sjećam. Nosim samo njihovo prezime, a ono i nije važno. Važno je da imam 14 godina i živim u udomiteljskoj obitelji više od polovice svoga života. Sa mnom žive dva moja brata i sestra te još jedna udomljena djevojčica. Do treće godine živio sam s roditeljima, a kasnije su me preselili u dom za nezbrinutu djecu. Reći ću samo da nije bilo lijepo. Moj život počinje kada sam stigao udomiteljima. Imao sam tada šest godina. Još je mnogo djece u domovima, a udomitelja je jako malo. Ja sam svojima beskrajno zahvalan i odlučio sam ispričati svima njihovu priču. Možda baš njihove riječi pomognu da neko nezbrinuto dijete dobije svoju novu obitelj.

Možete li se predstaviti i ispričati svoju priču. Kada je i čime potaknuta počela vaša priča o udomljavanju djece?

Ja sam Ljerka Lančić, majka dvojice odraslih sinova; živim sa suprugom Slavkom i petero udomljene djece. Udomiteljstvom sam se počela baviti prije 18 godina kada su moja djeca trebala krenuti na fakultet te sam počela razmišljati kako ćemo suprug i ja odjednom ostati sami. Odlučila sam tada podnijeti zahtjev Centru za socijalni rad i postati udomitelj. Nakon liječničkog pregleda, psiho-testa i prikupljene dokumentacije te dolaska ljudi iz Centra u naše kućanstvo i edukacije koju sam prošla, dobila sam dozvolu za obavljanje udomiteljstva. Dozvola se mora obnoviti svakih pet godina (uz ponovno prikupljanje dokumentacije i svega ostalo gore navedenog).

Koliko je djece prošlo kroz vaš dom? Kako su vašu odluku o udomiteljstvu prihvatila vaša biološka djeca i vaši bližnji?

Do sada je kroz naš dom prošlo petnaestero djece – neki su se zadržali kraće, a neki duže vrijeme, ovisno o okolnostima u njihovim biološkim obiteljima. Moja djeca su bila krenula na fakultet, no složili su se i prihvatili našu odluku da se suprug i ja bavimo udomiteljstvom.

Što se tiče prijatelja, rodbine i susjeda, bilo je svakakvih reakcija  – od prihvaćanja do nevjerice, ali uglavnom je bilo puno više pozitivnih reakcija.

Navedite nam dobre i loše strane udomiteljstva. S kojim se problemima susreću udomitelji? Koja bi bila sudbina nas djece da nismo došli u vašu obitelj?

Dobre strane udomiteljstva su kad znaš da si nekome pružio dom, brigu, ljubav i omogućio bolji život. Loša strana je stalna “borba” ss roditeljima udomljene djece koji u većini slučajeva ne žele surađivati s nama udomiteljima i pomoći u odgoju i obrazovanju svoje djece, a dodatni problemi su propisi i zakoni te sporost institucija u donošenju rješenja koja bi omogućila bolji život djece. Oni često idu “na ruku” roditeljima, dajući im i po nekoliko puta priliku da srede svoj život i omoguće bolji život svojoj djeci – najčešće se izgubi dragocjeno vrijeme, a roditelji ne naprave nikakve pomake u svom ponašanju. Svako dijete u našu obitelj dođe zapušteno od higijenskih, odgojnih, obrazovnih do radnih navika te bez obzira na njihovu dob, moramo s njima raditi i učiti sve ispočetka. Djeca bi zasigurno, da nisu došla nama, bila prepuštena ulici, ne bi završila školu, i nadalje bi usvajala loše navike i izgledno je da ih ne bi čekala bolja sudbina od one njihovih roditelja.

Kako uspijevate organizirati sve školske i ostale obveze svoje obitelji? Je li teško brinuti se o tako velikoj obitelji?

Naravno da nije lako brinuti se o velikoj obitelji kakva je naša, naročito kada se radi o djeci koja dolaze iz različitih sredina i okruženja, s različitim navikama. Sve to treba uskladiti s tekućim situacijama, kućnim i školskim obavezama, njihovima aktivnostima pa je za sve potrebna izuzetna dobra organizacija i jako veliko strpljenje. U tome svemu mi je neprocjenjiva pomoć supruga koji pomaže i oko kuhanja kada to zatreba, nabavke namirnica, te vozi i dovozi djecu sa različitih školskih i izvanškolskih aktivnosti u koje su djeca uključena.

Djeca ne pokazuju često zahvalnost u životu. Osjećate li vi da oni cijene to što ste učinili? Dogodi li vam se nekada da kažu da vas ne moraju slušati jer niste njihovi pravi roditelji?

Događalo se u ovih osamnaest godina da neka djeca nisu cijenila ni poštivala naš trud, rad i zalaganje, da im je bilo važnije što kažu njihovi roditelji, ali bilo je i onih koji su itekako znali cijeniti ono što smo im pružili. Kada odu iz naše obitelji po završetku školovanja ili kada budu vraćeni roditeljima, zovu, javljaju se i prisjećaju se kako im je ovdje bilo lijepo, pri tom ističući upravo zahvalnost za ono što smo im pružili. U pravilu, što su djeca veća pri smještaju, to teže prihvaćaju i nas i nove navike i manje cijene i poštuju naš trud i zalaganje, no ne treba zaboraviti da ta djeca dolaze iz nesređenih obitelji gdje često puta sami roditelji ne cijene jedni druge. Već su stekli loše navike pa je i njima i nama teže tu nešto i popraviti i napraviti. Uglavnom ih pratimo i usmjeravamo da ne bi do kraja krenuli “krivim putem”. Manja djeca se puno bolje i brže prilagode pa samim tim lakše prihvaćaju nove navike te tako više cijene i poštuju i nas i ono što ovdje imaju.

Primjećujete li ljubomoru među djecom? Kako se oni međusobno slažu? Ostaju li djeca i udomitelji u kontaktu i kada oni napuste udomiteljsku obitelj?

Kako djeca dolaze iz različitih sredina i s različitim navikama, pa i uvjerenjima i razmišljanjima, nije lako sve to pomiriti i uskladiti. Zna biti ljubomore, čak i među braćom, a ta ljubomora najčešće proizlazi iz njihove želje za pažnjom i ljubavlju koju nisu imali. Trudimo se prema svima biti jednaki i jednako im dati i pružiti. Gotovo sa svom djecom koja su bila udomljena i dalje smo u kontaktu – nazovu za blagdane ili samo da nas čuju, da podijele sa nama lijepe, ali i one manje lijepe trenutke svog života. Kada ih put nanese u Viroviticu, znaju navratiti i posjetiti nas.

Kako se financijski nadoknađuje trošak udomljene djece? Uspijevate li kupiti djeci sve što im je potrebno i ispunjavate li sve njihove želje?

Djeca kod nas imaju sve što im je potrebno. Kao i većina roditelja u današnje vrijeme koji ne mogu ispuniti sve želje djeci (što na koncu i nije dobro) tako ni mi ne ispunjavamo sve želje, a one posebne znamo ispuniti povodom rođendana ili blagdana. Trošak za udomljenu djecu nadoknađuje Ministarstvo socijalne skrbi u iznosu od 2 000 kuna za svako dijete. Za izvanredne situacije (kao što su višednevni izleti, oprema za srednju školu i sl.) udomitelj može podnijeti zahtjev nadležnom CZSS da mu se odobre novčana sredstva za pokriće tih troškova. Odjeću, obuću, hranu, školski pribor, kao i članarinu za aktivnosti na koje djeca idu, podmiruju udomitelji iz već spomenutih sredstava koja dobiju od Ministarstva.

I dva  pitanja za kraj. Poželite li ikada vratiti mir koji biste imali da niste odlučili biti udomitelj i biste li udomiteljstvo preporučili i drugim ljudima?

Ima trenutaka kada poželim vratiti svoj mir, a to su najčešće trenuci kada nas roditelji djece znaju prozivati, čak biti i verbalno (ponekad i fizički) agresivni, a da pri tome nemaju razumijevanja za teškoće kojima se mi udomitelji susrećemo u odgoju njihove djece. No sve se to zaboravi kad znaš da radiš ono što je ispravno i dobro i da si makar na kratko vrijeme nekome uljepšao život. Ima roditelja koji su iznimke i trude se s nama surađivati  na dobrobit njihove djece. Udomiteljstvo bih preporučila svakom onom tko smatra da ima dovoljno razumijevanja, strpljenja, puno kreativnosti, ideja i mašte da bi se ponekad razriješile razne situacije i s djecom i s roditeljima… I naravno, preporučila bih udomiteljstvo svakome tko želi pružiti djeci skrb, brigu, pažnju, nježnost i nadasve ljubav!

 

Brza moda i zašto joj je potrebno stati na kraj

Svake godine 92 milijuna odjevnih predmeta završi na odlagalištima otpada. Usporedite to s ormarima naših baka koje su mogle svu svoju odjeću strpati u kovčeg. Godine 1985. prosječni zapadnjački kupac kupio je 31 komad odjeće, a danas je broj dva puta veći. Što se dogodilo? Ukratko ‒ konzumerizam i materijalizam: potreba da imamo što više, da gomilamo predmete i time pokažemo moć i bogatstvo, stečeni osjećaj pripadnosti, vrijednosti i sreće kada kupimo nešto novo.

Bolest modnih korporacija

Sve je popularniji trend „brze mode” i svi u njemu sudjelujemo kupujući u trgovinama poput H&M-a, Zare, C&A-a, Primarka i sl. Pojava je to koja se javila kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina 20. stoljeća kada su glavne slavne osobe bile modeli na pistama. Upravo se brzom modom pokušava postići smisao trenda te sezone: sjena najnovijeg hita za znatno jeftiniju cijenu. Marketing svih trgovina daje kupcu osjećaj da je odjeća nešto što brzo kupi i brzo se kupljenoga i riješi ‒ nešto zamjenjivo i jeftino na način da se o kupnji ne treba ni promišljati. Većina je ljudi žrtva toga mentaliteta zbog čega svako naše proljetno ili zimsko čišćenje otkrije nekoliko komada odjeće na koje smo potpuno zaboravili. Najgore od svega je to što za takve tvrtke rade djeca i mlade žene iz siromašnih zemalja u tvornicama s lošim uvjetima za minimalnu plaću.

Poznato je da rade bez pauze i po 16 sati dnevno. Kupovinom majice iz Zare kupac podržava loše uvjete radnika, a da toga nije ni svjestan. Budući da je u odjeći sve veći udio poliestera i elastina, a manji pamuka, nekim odjevnim predmetima treba preko 200 godina da se u potpunosti razgrade. Ekološki problem javlja se i zbog toga što 8 % efekta staklenika nastaje zbog tvornica odjeće i obuće. Pojam potražnje gotovo je potpuno izumro. Proizvodi se previše, pa se gura rasprodaja samo da se njime riješe zalihe odjeće koju nije ni trebalo proizvesti. Postoje rješenja za ovaj problem. Multinacionalnim kompanijama nije stalo do ekologije, stoga je jedini način da im se stane na kraj upravo da ih se bojkotira. Vrlo je teško sve kupovati od manjih proizvođača, no uz pomoć interneta i to je moguće. Naravno, bolje je kupiti od takve tvrtke i imati predmet godinama nego baciti ga na kraju sezone.

Zakrpama protiv etiketa

Još je jedan važan čimbenik, koji se često zanemaruje, cijena po jednom nošenju. Prije su ljudi zašili i zakrpali potrganu odjeću, a mi je danas najčešće bacamo upravo zbog tog neostvarenog osjećaja između nas i naše odjeće i zbog jeftinog materijala koji nam se ne čini vrijednim popravljanja. U posljednjih nekoliko godina sve su češće tvrtke i brendovi koji proizvode od kvalitetnih materijala, plaćaju svoje krojače pravedno i po zasluzi (zbog čega je cijena dvostruko veća neko u trgovina koje se mogu naći u šoping-centrima). Potpuna suprotnost brzoj modi minimalizam je u formi kapsulnog ormara, tj ormara koji se sastoji od malog broja odjevnih predmeta za jednu sezonu i tako potiče pojedinca da nosi sve jedanko i bolje upozna svoj stil, želje i potrebe.

Druga ruka ruku mije

Second hand prodavaonice nude kupcima dobro očuvanu ili potpuno novu odjeću po nižim cijenama. Iako su se u SAD-u javili 1920-ih, tada su, pa sve donedavno, širili određenu stigmu. Kupci su bili ljudi koji si nisu mogli priuštiti ništa bolje ili skuplje, a roba kojom se trgovalo nije bila toliko očuvana ni čista. Nažalost, u Hrvatskoj dosta ljudi i dalje ima ista očekivanja. S obzirom na to da je kupovanje iz druge ruke popularnije među mladima, na društvenim mrežama javljaju se stranica na kojima pojedinci samostalno prodaju svoju odjeću koju više ne nose i to je neka podvrsta second hand trgovine i ujedno najbolji način da se riješi problem odlaganja odjeće.

Umjesto da kupujemo novo i kvalitetnije, prvo bismo trebali do nepovrata istrošiti ono što je još u rotaciji, sakriveno u ormarima i ostavama. Na taj način ne čuvamo samo novac u svom novčaniku ni prostor u svom ormaru, već i planet Zemlju. Modna industrija čini desetinu svjetskih emisija ugljika i drugi je najveći iscrpljivač svjetske zalihe vode. Proizvođenje jedne majice zahtijeva jednaku količinu vode koju prosječan čovjek popije u tri godine, a za traper hlače taj se broj popne na deset godina. Iako je pamuk lakše razgradiv nego umjetni materijali poput poliestera i elastina, samoj je biljci potrebno mnogo vode da urodi plodom.

Kako pomoći?

Ako ste prepoznali svoje navike u ovom članku, postoji nekoliko načina na koje možete pomoći:
1. očistite svoj ormar i dajte/prodajte odjeću koju ne nosite
2. ne kupujte odjeću koja vam nije potrebna samo zato što je jeftina ili na sniženju
3. kupujte second hand
4. potrgano ne bacajte, nego zašijte
5. uživajte znajući da se vaša odjeća neće naći na odlagalištu čekajući dvjestogodišnju razgradnju. (4. razred SŠ)