Popularni kvizaš i svjetski putnik Krešimir Sučević Međeral posjetio je Orahovicu i tom prigodom predstavio svoj putopisni projekt “Do kraja svijeta – čvrsto na zemlji”, desetomjesečno putovanje od Hrvatske do Novog Zelanda bez korištenja zrakoplova.
Organizaciju predavanja potpisala je Udruga PAUK predvođena glavnim pokretačem ovog događaja Zdenkom Nađom. Krešine priče i dogodovštine s tog putovanja, koje je on na samo sebi svojstven način prepričao, oduševile su prepuni Caffe bar Baza, a kada takva zanimljiva i nadasve osebujna osoba dođe u grad, razgovor s njim uvijek donese nešto novo i posebno.
Kao svjetski putnik mnogo toga ste prošli. Onako na prvu, što Vam je bilo najupečatljivije?
– Uh, teško mi je to reći jer se samo za ovih 16 zemalja o kojima sam danas govorio može napisati antologija. No, ako govorimo o zemljama koje sam prošao, onda mogu reći da su me Novi Zeland i Island oduševili prirodnim ljepotama, Turska i Malezija hranom, a najbolje sam se osjećao u Gruziji i Armeniji. Dakle, kada se sve sagleda, sve ovisi s kojeg aspekta gledaš, svaki dio svijeta ima svoje draži.
Nekoliko puta ste naglasili da treba putovati, ali isto tako i da je najbolje putovati sam. Zašto?
– Pa da, samostalno putovanje ima određene prednosti, ali doduše i nedostataka. Na primjer, kada putuješ sam, moraš sam brinuti o svojim stvarima i svemu ostalome, ali s druge strane čovjek je tada puno otvoreniji za nova iskustva koja to putovanje nosi i neposrednije osjeća svijet oko sebe. Jer, grupa obično oko sebe stvori neki svoj mikrokozmos i ljušturu prema van, jednostavno je opreznija. Osobno najviše volim putovati sam jer se tada osjećam slobodniji.
Svako Vaše predavanje je posebno zbog Vašeg načina prezentacije, to ne može svatko. Jeste li razmišljali napisati knjigu o svojim putovanjima?
– Sa svih svojih putovanja imam zabilješke. Primjerice, s ovog o kojemu sam govorio u Orahovici imam više od 1000 ispisanih stranica. Trebao bih to urediti, ali nažalost brojne obveze koje imam sprječavaju me u tome i nikako da se toga uhvatim, ali kada konačno nađem malo vremena, sve ću skupiti i ukoričiti, napraviti jednu cjelovitu knjigu o tom dijelu svog života.
Kao strastveni kvizaš koji ste prošli gotovo sve hrvatske kvizove, ali i kao natjecatelj i u nekim drugim ulogama, kakvo je Vaše mišljenje o Slavoncima kao kvizašima?
– Uuuu… Slavonija ima odlične kvizaše i dobru kvizašku scenu, pogotovo požeška kotlina koja je jedna od kolijevki prvih kvizaških događanja u Hrvatskoj. Tamo je, naime, organiziran prvi proljetni turnir Spring open Valis Aurea koji će ove godine imati svoje četvrto izdanje. Moram reći da i u ostalim slavonskim gradovima jača ta scena, posebno u Osijeku i Vinkovcima, a posebno mi je drago vidjeti da se i u malim mjestima sve više radi kako bi se aktivirala ova zanimljiva i atraktivna priča. Veliku ulogu u tome zasigurno imaju i pub kvizovi gdje se zapravo teše znanje. Oni su, rekao bih, za cijelu obitelj, za sve generacije. Ljudi obično misle da su kvizaši neki frikovi koji po cijele dane nešto uče, a zapravo je to potpuno drugačije. Na pub kvizovima svatko tko dođe daje svoj obol, to je poput rekreativnog hakla. Svatko može imati svoj ulogu i stoga nema razloga da se ljudi boje kvizova jer svatko može biti kvizaš.
Mnogi Slavonci koji su prošli kviz “Potjera” kažu da je najteže proći Krešu. U čemu je Vaša tajna? U ogromnom znanju ili nekoj taktici?
– Pa da, imam ja svoju taktiku. Ako nešto ne znam, odmah pustim to pitanje i ne gubim vrijeme. Jednostavno se orijentiram i to je to. Za razliku od mene Dejan Kotiga pod svaku cijenu želi iščačkati odgovor pa ga to ponekad košta vremena. Siguran sam da on ima jednako, možda čak i veće znanje od mene, svaki ima svoja područja, neka su njegova, a neka moj forte, ali mislim da je sve stvar u toj taktici. Dakle, treba znati kada odustati i pustiti ekipi da proba i procijeniti hoće li oni to znati, i to sve u sekundi.
Od nove sezone voditelj Potjere je Joško Lokas. Kolika je i kakva razlika u odnosu na Tarika Filipovića?
– Joško je nekako samozatajniji kao voditelj, više nama pušta fokus, ali svakako brže čita, što je velika prednost u kvizu poput Potjere u kojemu je vrijeme iznimno važno. Obojica su mi draga i volim s njima raditi.
(www.icv.hr, vg)