Ako se biciklist, primjerice, posklizne na tramvajskoj pruzi ili pri prelasku preko rubnjaka pa zato padne, osim što mu je svojevrsna kazna ozljeda, može je dobiti i od policije. I to u iznosu do čak 2500 kuna jer je “uzrokovao nesreću s ozlijeđenom osobom” – piše vecernji.hr
S druge strane, vozači električnih romobila, također jednog od čestih vozila na cesti, u zakonskom su smislu tretirani kao pješaci. I dok većina ljudi za volanom u automobilu prometna pravila zna kao “vodu piti”, sudeći prema greškama za koje svjedočimo da ih čine romobilisti i biciklisti, mnogi i ne znaju koji sve propisi vrijede za njih. U posljednjih nekoliko mjeseci ih je, naime, što zbog sunca koje ih je izmamilo, što zbog izbjegavanja javnog prijevoza u strahu od zaraze koronavirusom, sve više na cestama pa bi bilo dobro naučiti prometni bonton ili ga se prisjetiti.
Dakle, većini biciklista ponašanje u vožnji “dođe” prirodno, ali ima propisa na koje bi posebice trebali obratiti pozornost. Jer, bili svjesni toga ili ne, prekršaji su kažnjivi, doduše blaže nego u automobilskom prometu.
– Kazne su od 300 do 1000 kuna. Za uobičajene prekršaje poput prelaska na crveno svjetlo, oduzimanja prednosti prolaska ili nepoštivanja prometnih znakova i površina za kretanje – kažu u udruzi Sindikat biciklista.
Pravni paradoks
Najčešći je prekršaj, ističu, vožnja neosvijetljenog bicikla, što se kažnjava sa čak 700 kuna. Prema njihovim terenskim brojenjima tijekom prethodnih pet godina, čak oko 50 posto zagrebačkih vozača bicikala ne koristi nikakvo svjetlo noću, oko 20 posto koristi samo jedno, a samo oko 30 posto koristi oba svjetla.
A kako se onda trebaju ponašati biciklisti u prometu?
– Zakon o sigurnosti prometa na cestama nalaže da se kreću što bliže desnom rubu kolnika ceste, a postoje li označene biciklističke staze ili trakovi, trebaju ih koristiti. To znači da vozači bicikala, prema zakonu, ne smiju biti na nogostupima koji nemaju biciklističke staze, čak i ako su uz najprometnije ceste – objašnjavaju u Sindikatu biciklista.
Ako se ipak zateknu na nogostupu bez biciklističke staze, pri prelasku ceste ili pješačkog prijelaza dužni su dati prednost vozilima koja se već voze po njoj. Ondje gdje postoji biciklistička staza koja se nastavlja preko pješačkog prijelaza (zebre), smiju nastaviti voziti preko njega. A iako mnogi smatraju kako bi ondje gdje uz pješački prijelaz nema označene biciklističke staze preko ceste trebali gurati bicikl, u realnosti ipak nije tako.
– Tobožnja obveza o guranju bicikla formulacija je kakva ne postoji u važećim propisima. Bicikl je vozilo i ne postoji opravdanje da se od vozača očekuje da postaju nešto drugo, odnosno da postanu pješaci – govore u udruzi.
Vozači bicikala trebali bi obratiti pozornost i na smjerove kretanja na biciklističkim stazama.
– Ako je dvosmjerna staza dovoljno široka, tada neće dolaziti do problema s mimoilaženjem biciklista. Ako je jednosmjerna, smjer kretanja označen je strelicom. Vozač koji ide u suprotnom smjeru od strelice mora se pomaknuti i prilagoditi onima koji idu u pravom smjeru, ali da pri tome ne ometa pješake – navode u Sindikatu biciklista. Osim toga, jednake propise kao i za automobile imaju i po pitanju prometnih znakova. Dakle, i za njih vrijedi, primjerice, obvezan smjer ili zabranjen smjer, ograničenje brzine… Što se tiče pitanja o kretanju u pješačkim zonama gdje je promet zabranjen za motorna vozila, u udruzi ističu kako biciklistima, prema propisima, ni na koji način nije zabranjeno kretanje zonom za pješake. Međutim, postoje neusklađeni znakovi koji, primjerice, zabranjuju ulazak biciklistima na rubove pješačke zone te bi oni trebali sadržavati dopunsku ploču poput “obvezan smjer – osim za bicikle” ili “zabrana prolaska – osim za bicikle”.
– U pravnom smislu stvara se paradoks na štetu pješaka. Postojeći propisi dopuštaju biciklistima da voze pješačkom zonom, ali prometna signalizacija ne šalje jednoznačno tu istu poruku. Zato dolazi do nesporazuma i nepotrebnih sukoba među pješacima i vozačima bicikala – zaključuju u Sindikatu biciklista. Što se tiče drugih vozila na dva kotača, konkretnije električnih romobila, za njih ipak vrijede drukčija pravila u prometu.
– Zakon o sigurnosti prometa na cestama ne poznaje romobiliste kao aktivne sudionike u prometu već se trenutačno smatraju kao pješaci s pomagalom. Sukladno tome, trenutačna situacija za vozače električnih romobila vrlo je nepovoljna, budući da nas zakon štiti jednako kao i pješake – kažu u Hrvatskoj udruzi vozača električnih romobila (HUVER). Organizacija je to koja postoji manje od godinu dana i okuplja gotovo 1300 romobilista, a na čelu joj je Goran Petković, također veliki ljubitelj tog popularnog električnog vozila.
Koristi ih 10.000 ljudi
Dakle, ako romobilist prijeđe cestu na lokaciji koja je u naseljenom mjestu udaljena više od 50 metara, a izvan naselja više od 100 metara od pješačkog prijelaza, ili na znak crvenog svjetla na semaforima, mogao bi dobiti čak 300 kuna kazne. Tolika je globa i za one koji noću, kad je smanjena vidljivost svim vozačima, nisu osvijetljeni ili nemaju, primjerice, reflektirajući prsluk. Usto, trebali bi se, po pravilu, kretati nogostupom, dok se kolnikom mogu kretati jedino ako nogostup ne postoji ili se, primjerice, zbog radova ne može koristiti.
– Trebala bi se napraviti posebna pravila za električne romobile. Budući da u Hrvatskoj ima oko 10.000 vozača koji ih koriste, a ta brojka stalno raste, vjerujemo kako će se uskoro i to zakonski bolje regulirati – poručuju iz HUVER-a. A kako se ta vrsta vozila sve više popularizira, s obzirom na to da ne postoje ni škole ni vozačke dozvole za romobiliste, udruga planira uskoro raditi poligone sigurne vožnje te održavati edukacije. Za bicikliste, pak, iako također nema vozačke dozvole, već postoje razne vrste obuke poput sportsko-rekreacijske. Ona se podučava i u Školi biciklizma Zagreb pod vodstvom Matije Kvasine, koji ima dva desetljeća iskustva, a na biciklu provede i do 1000 sati godišnje.
– Najvažnije je održati ravnotežu, usmjeriti pogled prema naprijed, ruke u pripravnosti držati na kočnicama te ne zaboraviti signalizirati rukom vozačima u koji smjer skrećete. Treba prilagoditi i sjedalo (sic) visini čovjeka, tako da nožni prsti dotiču tlo. Sve ostalo dolazi nagonski – zaključuje Kvasina.
(vecernji.hr, foto: ilustracija, M. Rođak)