Požeški biskup Antun Škvorčević hodočastio u Voćin

Prvoga dana dokinuća obustave okupljanja vjernika u crkvenim prostorima zbog opasnosti koronavirusa, 2. svibnja požeški  biskup Antun Škvorčević, kako je najavio u Pismu »Ublažavanje izolacijskih mjera s obzirom na vjernička okupljanja« hodočastio je u Voćin i predvodio zahvalno euharistijsko slavlje, koje je izravno prenosila platforma web-stranice Požeške biskupije. Po pobožnom hodočasničkom običaju biskup je najprije uputio pozdrav Gospi Voćinskoj pred njezinim likom u svetištu. Uvodeći u sveto slavlje, izrazio je radost što na prvi dan kad su ponovno omogućena okupljanja vjernika na misna slavlja u crkvi, može biti hodočasnik i zahvaliti Isusovoj Majci za očitovanu blizinu i u ovom trenutku naših nevolja i za zaštitu od težih stradanja. Zatim je rekao: »Znadete da je danas trebalo biti hodočašće osnovnoškolske djece naše Biskupije. Ali, zbog okolnosti u kojima se nalazimo ona danas nisu ovdje. Međutim, po vama, djeci i mladima voćinske župe ona su na svoj način ovdje prisutna. Štoviše, sva osnovnoškolska djeca naše Biskupije prisutna su u našim molitvenim srcima i pred očima su Isusove Majke, naše Gospe Voćinske. Želimo ih sve povjeriti njezinoj majčinskoj zaštiti.« Pozvao je sudionike slavlja da u toj svijesti povezanosti sa svima onima koji danas nisu s nama, pokajanjem dokinu one razdaljine koje nas dijele međusobno, od Boga i od Isusove Majke.

Na početku homilije biskup Antun je podsjetio na trenutnu situaciju u kojoj se nalazimo: »Ovih dana život je i u Hrvatskoj postao ugroženiji nego do nedavno. Mala, nevidljiva, naoko beznačajna pojava nazvana koronavirus zatvorila je ljude u izolaciju, zaustavila redovite životne tokove i postala središtem privatnih i javnih razgovora i aktivnosti, a još više nedoumica i straha. Naime, slutimo da se ispod vidljive  i nama dohvatljive razine onoga što se događa, zbiva nešto što ima neke dublje dimenzije koje nadilaze naše spoznajne i druge mogućnosti i pred kojima postavljamo pitanje: Gdje će završiti svijet. Za sada imamo samo jedan odgovor: Nakon  koronavirusa neće biti sve isto kao do nedavno. A kada će doći to vrijeme koje ćemo moći nazvati da je „nakon virusa“, nitko ne zna, a još manje kako će svijet tada izgledati. Zbog zdravstvenih mjera do jučer su bila obustavljena i okupljanja u crkvama. Može se dobiti dojam da se i sam Bog uplašio koronavirusa, ili smo se prestrašili samo mi, te smo mu rezervirali mjesto u karanteni, računajući da je u privatnosti s nama sigurniji. Na koji se način kao vjernici trebamo ponašati u situacijama najrazličitijih ugroza, daje nam snažne naznake naviještena Božja riječ.«

Potaknut današnjim svetim čitanjem, biskup je kazao: »U prvom čitanju iz Djela apostolskih čujemo da je zajednica Isusovih učenika živjela svoju svakodnevicu popraćenu mnogim životnim nevoljama, među kojima se spominje osmogodišnja bolest uzetosti nekog Eneje u Lidi, te smrt učenice Tabite u Jopi. U navedenim okolnostima tadašnji kršćani bili su uvjereni da je najvažnije što trebaju činiti, pozvati Petra kako bi on snagom Duha Svetoga, primljenu od Isusa Krista na blagdan Pedesetnice, dozvao u stanja ljudskih nemoći pobjedničku moć uskrslog Gospodina. To je lijek: U naše nemoći uvesti Isusovu moć uskrsnuća! Pozornom oku slušatelja navedenog ulomka iz Djela apostolskih neće promaknuti da Petar bolesnom Eneji i preminuloj Tabiti upravlja poziv „ustani!“. Ali, bilježi sveti pisac: Prvi „Petar usta i krenu“ (Dj 9,39). Ustao je Petar onda kad je povjerovao u uskrslog Gospodin a krenuo kad je počeo živjeti od njegove snage. Eneji će zato reći: „Ozdravlja te Isus Krist! Ustani i prostri sam sebi!“ Sveti Luka dodaje: On umah usta“ (Dj 39,34-35). Nije beznačajno žurno ozdravljenje stanja uzetosti. Ključ događaja nalazi se u navedenoj Petrovoj tvrdnji: „Eneja, ozdravlja te Isus Krist“. Taj „ozdravlja te“ ima značenje za njegovu fizičku uzetost, ali nadasve za onu uzetost njegova duha kojoj je ime nevjera. Eneja je cjelovito „ustao“ kad je stao na fizičke noge i kad je u srcu po vjeri ušao u zajedništvo s Isusom Kristom te On u njemu postao djelatan svojom pobjedničkom moći. Njegovo ozdravljenje u Isusu Kristu nadilazi svako ljudsko liječničko nastojanje oko zdravlja, jer je usmjereno na ostvarenje čovjekova stanja u vječnosti.«

Zatim je nastavio: »Snagu i dubinu događaja otkriva već spomenuti glagol „ustati“, koji se redovito u novozavjetnom izvorniku upotrebljava za Isusovo uskrsnuće. U vjeri se već dogodilo čovjekovo uzdignuće na razinu života uskrslog Gospodina, te za njegovu sudbinu nema više zadnju riječ fizička bolest ili smrt. Isti dinamizam vjere ostvario se i na preminuloj učenici kojoj je „Petar pun Duha Svetoga“ (Dj 4,8) upravio riječ: „Tabita, ustani!“ (Dj 9,2)  U napomeni svetog pisca „Ona otvori oči“ (Dj 9,41) treba razumjeti da je vjerom svojom ustala iz svoga smrtnog stanja i progledala u životnoj stvarnosti uskrslog Gospodina. I tako se prvi naraštaj Isusovih učenika usred teških životnih stanja vjerom svakodnevno smještao u naručje uskrslog Gospodina i ugrađivao u zajedništvo Crkve, koja je – kako piše sv. Luka – „uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Duha Svetoga“ (Dj 9,31). Bili su, naime uvjereni s Pavlom: „Ni smrt ni život (…) neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39).«

Potom je pozvao vjernike da se živom vjerom otvore Gospodinu: »Vjerujem da ste već i sami zaključili  kako je potrebno da se i današnji kršćani, po navedenom modelu iz Djela apostolskih, u svakovrsnim nevoljama svoga života, pa i u ugrozi koronavirusom, živom vjerom otvaraju Gospodinu kako bi on svojom uskrsnom pobjedničkom moći po služenju Crkve mogao prodrijeti u ta stanja. Dok sam jutros vozeći se iz Požege u Voćin prolazio prirodom, primijetio sam kako je pala slaba kiša i odmah sam pomislio: Ona neće pomoći životu biljaka da izdrže, narastu i donesu plod, jer je za to potrebno da kiša dublje uđe u zemlju. Tako je i s Gospodinom Isusom: Ako samo površno može ući u naša bića, to nije dovoljno, on neće moći biti pobjednik u našim životnim nemoćima. Od iznimne je važnosti upravo u ugroženostima biti povezan s Isusom Kristom te po svetim sakramentima, napose po svetoj misi i pričesti omogućiti Uskrslome da uđe duboko u naše izgubljenosti. Čuli ste s kolikom odlučnošću Isus u današnjem evanđelju nastupa s obzirom na svoje položeno tijelo i krv prolivenu, čiju snagu ponazočuje u euharistijskom otajstvu. U nevolji se prepoznaje tko je čiji! Dok Isusu mnogi učenici ne vjeruju, kako bilježi današnje evanđelje, i napuštaju ga, smatrajući da je njegov govor tvrd a nalog da blaguju njegovo euharistijsko tijelo i krv neprihvatljiv, on zna da je to otajstvo od presudne važnosti za naš vječni život te ne ublažava svoju tvrdnju pred ljudskom kratkovidnom logikom, nego i najbližu dvanaestoricu pita: „Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv  6,67). Petar će odagnati svaku sumnju te u ime svojih sudrugova i za sve vjekove ispovjediti: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68-69). Kakvagod nas nevolja snašla u prolazu ovim svijetom, valja nam se zaustaviti pred Isusovim euharistijskim otajstvom i s Petrom mu posvjedočiti: Gospodine, kome da idemo, jer samo ti si nas moćan prevesti preko svih granica na koje nailazimo pa i preko same smrti u zajedništvo Božjeg vječnog života. Uskrsli Gospodin ostaje jedina istinska nada čovječanstva i svakoga od nas pojedinoga!«

Izražavajući radost radi ponovne mogućnosti u crkvama zajedno s vjernicima slaviti euharistijsko otajstvo, biskup je istaknuo: »Na temelju Isusova uvjeravanja svojih učenika u evanđelju prepoznajemo kolika je po njegovu božanskom naumu veličina euharistijskog otajstva, i koliko je za nas vjernike važno biti njegovim dionicima. Zbog toga smo se teško nosili s obustavom okupljanja u crkvama na svetu misu i primanje svete pričesti, te se s vama radujem što opet možemo biti zajedno u crkvi, uz sve mjere opreza za naše zdravlje. Želio bih upravo odavde iz Voćina zahvaliti svim svećenicima i brojnim vjernicima naše Biskupije koji se u izvanrednim okolnostima, poštujući sve ono što čuva naše zdravlje, nisu odrekli tražiti način da žive od euharistijskog zajedništva sa svojim uskrslim Gospodinom i Crkvom. Ali, na sasvim poseban način, iskrenim i odanim srcem u ime svih nas želio bih zahvaliti Blaženoj Djevici Mariji što nas svojom brižnom majčinskom ljubavlju, napose u svojim svetištima trajno prati i zagovara da ne postanemo žrtve zla i nevolja koje nas snalaze, posredujući nam Isusovu uskrsnu snagu u trenutcima kad smo najnemoćniji i najugroženiji, da s njime budemo pobjednici za vječnost. To je njezina dragocjena uloga i ovdje u voćinskom svetištu i u tom je smisao naših hodočašća.«

Na svršetku homilije, biskup Antun je kazao: »Tradicionalnim hodočašćem osnovnoškolske djece u Voćin, koje se trebalo danas održati, svjedočimo kako želimo da Marija u živote naše djece i mladih  posreduje Isusovu prisutnost i snagu, da se rastom u vjeri uzdižu na razinu njegove pobjede nad smrću, služenjem Crkve budu dionici Božjega svijeta po kojem već ovdje na zemlji postaju građani vječnosti. Svu našu djecu i mlade, napose ovogodišnje prvopričesnike i krizmanike povjeravamo danas Isusovoj Majci, Gospi našoj voćinskoj, da se ne izgube u nesigurnostima i zavodništvima današnjeg svijeta, nego sačuvaju dostojanstvo Božjih sinova i kćeri. Neka Marija pomogne da tako bude.«

Na kraju slavlja biskup je pozvao nazočne da zajedno upute Bogu  molitvu Požeške biskupije u Godini Božje riječi. Nakon toga je izvršio čin povjere djece i mladih, napose ovogodišnjih prvopričesnika i krizmanika Isusovoj Majci. U završnoj riječi, obraćajući se mladim vjernicima, biskup je kazao: »Važno je da poduzmemo sve što je moguće da bismo očuvali svoje fizičko zdravlje. Ali mi znamo da je naš zemaljski put ostaje ispunjen nevoljama, tjeskobama, bolešću i da na kraju završava smrću. I zato je još važnije da cijelo to svoje stanje prolaska, trpljenja i umiranja povjerimo onome koji je pobijedio zlo i smrt, Isusu Kristu«. Ustvrdio je da nas Marija najbolje može povjeriti, preporučiti i izručiti Isusu Kristu, te joj je zahvalio za to služenje. Svim sudionicima slavlja poželio je da unatoč svim nevoljama  ostanu puni nade i radosti. Župniku Ivanu Ereizu zahvalio je za trajnu molitvu koju upućuje Gospi u voćinskom svetištu za cijelu Požešku biskupiju, a slatinskom dekanu Draganu Hrgiću što je i danas bio s nama kod Gospe Voćinske.