Željko Škalić neizostavan kuhar na svim feštama: Njegovom srnećem ili fišpaprikašu vesele se i mladi i stari

Ljeto lagano odmiče, a s njim i razne proslave koje zbog koronavirusa ove godine nažalost nisu niti održane. Odnosi se to prvenstveno na dane općina i gradova, razne kirvaje i fešte, pa čak i svatove, krstitke, krizme i druge vesele proslave koje obiluju, između ostalog, raznim delicijama koje itekako gode nepcima. Prasci, janjci, paprikaši i čobanci, ali i grah, roštilji, gulaši i ribe na rašljama. Ne može se reći da toga ove godine baš i nije bilo, ali COVID-19 je i tu uzeo danak. Na svu sreću ne radi se o onom najgorem, nego tek o izostanku svečanosti i raznih proslava. No, svi će se složiti da su tako sačuvani ljudski životi.

Samim time i naši pečenjari, kuhari i konobari nisu se pretrgli od posla. Nekima od njih to i nije teško palo. Mi smo se uputili na adresu onoga koji to radi iz isključivog zadovoljstva i druženja, kojemu je to uz njegovu obitelj najveća ljubav i najvažnija sporedna stvar u životu.

KUHATI POČEO SILOM PRILIKE

Radi se o umirovljenom policijskom djelatniku PU virovitičko-podravske, 58-godišnjem Željku Škaliću koji “visi iznad lonca” neprekidno više od 20 godina, a činio je to i tog dana kada smo ga posjetili u njegovom stanu u Virovitici. Odmah nam je počeo govoriti o kuhanju i svojim kulinarskim iskustvima, a sve to je bilo potkrijepljeno finim mirisom gulaša koji se krčkao na laganom plamenu.

– Kuhati sam počeo silom prilike i priznajem da te 1983. godine kada sam počeo, o tome nisam imao pojma. Naime, supruga i ja smo zbog male djece koju smo imali morali kuhati na smjenu. No, s vremenom mi se kuhanje sve više počelo sviđati – priznao nam je Željko koji je rodom iz Luga Subotičkog u Osječko-baranjskoj županiji. U Viroviticu je sa svojim roditeljima došao 1978. godine, policijsku školu je završio u Zagrebu, a zaposlenje je početkom osamdesetih našao u tadašnjem SUP-u u Virovitici, odnosno današnjoj županijskoj PU. Kao i mnogi njegovi prijatelji i kolege, i on je uslijed ratnih zbivanja odjenuo hrvatsku odoru i otišao na bojište.

BRANIO HRVATSKU PA NASTAVIO S KUHANJEM

– Tada se nije razmišljalo ni o čemu drugome osim kako obraniti Hrvatsku, a po mogućnosti i sačuvati glavu na ramenu. Dobro znate da je policija, odnosno redarstvenici bila prva hrvatska oružana formacija i kao takvi bili smo prvi oko „vrućeg kestena”. Nažalost neki moji kolege i prijatelji ostavili su svoje živote na terenima, a ja sam imao sreću dočekati završetak rata živ i više-manje zdrav – ispričao nam je ukratko o tim danima ponosa i slave.
Nakon rata ostao je raditi u PU virovitičko-podravskoj, gdje je 1998. godine dočekao umirovljenje, što je, kako sam kaže, bio početak njegovog “drugog života”.

– Valjalo se odmah prihvatiti neke zanimacije, jer i sami znamo koliko je to važno za kvalitetan život, a ja sam se prihvatio kuhanja o kojemu sam tada ipak već dosta toga znao. Mnogi kažu da imam “talent za kuhaču”. Bez lažne skromnosti mislim da su u pravu, jer u svom kuharskom stažu osvojio sam dosta kuharskih medalja. Najdraža mi je, naravno, prvak Hrvatske u kuhanju srnećeg paprikaša, a i županijski sam prvak u kuhanju fišpaprikaša – kaže Željko, dodavši da je na Picokijadi u Đurđevcu osvojio drugu nagradu u kuhanju pilećeg paprikaša, a izdvojio je i najdražu.

– Jedna od najdražih medalja mi je treće mjesto u pripremi brudeta koju sam osvojio u Medulinu – kaže Željko, a mi nismo odoljeli da se ne nasmiješimo i pomislimo: “Slavonac i brudet?!”. I kako mu onda ne postaviti pitanje kako je to uopće moguće.

VLASNIK BRONCE U PRIPREMI BRUDETA

– Pitali su me hoćeš li se natjecati u pripremi brudeta. Rekao sam im: recite mi što je to i kako se najčešće priprema, i pripremit ću vam ga – kroz smijeh priča Željko, napominjući da mu tamošnje oklade nisu bile naklonjene jer je kao Slavonac prvi put pripremao brudet i to još u tako jakoj kombinaciji.

– Naravno da nisam bio vičan dalmatinskoj kuhinji, ali tajna mog kuhanja je pogoditi dobar omjer mesa i mirodija, biti strpljiv i stalno provjeravati ono što kuhaš, a tako je bilo i s brudetom, odnosno kuhanom morskom ribom u umaku – otkrio nam je Željko i napomenuo kako je ipak bliži slavonskoj kuhinji.

NAJDRAŽI MU JE IPAK SRNEĆI PAPRIKAŠ

– Najradije kuham srneći paprikaš. Uostalom, to je i bio moj početak serije “velikih kotlova”. Naime, u povodu 750. godišnjice grada Virovitice kuhao sam 750 litara srnećeg paprikaša. Bila je to prigoda da vidim hoću li ići dalje u tom smjeru ili će me baciti u kotao – sa smiješkom na licu rekao je Željko, koji je nakon tog dana kročio prema svojoj kuharskoj karijeri. Mnogi tvrde da spada među najbolje kuhare u našoj županiji, ali i šire. To potvrđuje i činjenica da je dva puta bio čak i međunarodni sudac na kuharskim natjecanjima.

MEĐUNARODNI SUDAC

– Kako su saznali za moje kulinarske vještine, ne znam, ali pozvali su me da budem sudac na međunarodnom natjecanju u kuhanju fiša, otom i u kuhanju graha u susjednoj Republici Srbiji. Odmah ću reći da unatoč dobroj organizaciji i srdačnom prijamu nisam baš bio oduševljen s postignutim rezultatima jer sam jeo i bolji grah i bolji fiš diljem Hrvatske, a posebice u našoj županiji. To govorim iz bogatog iskustva jer ni sam ne znam gdje sve nisam kuhao, od najmanjih fešti do velikih manifestacija diljem Hrvatske. Tom prigodom upoznao sam mnoge kuhare i ljubitelje dobre kuhinje, a put me tako odveo i na HTV – rekao je Željko.

Naime, nastupio je u kulinarskoj seriji “U istom loncu” sa svojim kolegama kuharima Miroslavom Mlinarićem i Zdenkom Jovanovićem, koji mu je i danas čest pratitelj i suradnik kod kotla ili ražnja.

ERA UDRUGE LJUBITELJA ČVARAKA

– Bila je to era Udruge ljubitelja čvaraka čiji sam bio predsjednik i tajnik. Zanimljivo je da je inicijativa za osnivanje te udruge ponikla ni više ni manje nego iz Pule. Naime, jedan moj rođak od tamo bio je na jednom našem slavonskom kolinju i svidjelo mu se, pa je htio to organizirati i u Puli. Istina, nabavili su svinju, ali ne i nekoga tko će odraditi sav taj posao. I tako je ekipa iz Slavonije otišla u Pulu naučiti ondašnje ljubitelje prasice kako se to radi. Tamo se nekako našao i urednik programa Radio Pule i predložio nam da osnujemo Podružnicu ljubitelja čvaraka Virovitica. Rečeno, učinjeno, a naš sljedeći korak je bilo gostovanje u emisiji “U istom loncu”. Ne bih se sad mogao prisjetiti svih detalja, osim da smo se dobro zabavili pred kamerama i možda spasili slavonsku tradiciju pravljenja čvaraka. Najsmješnije u svemu tome je da je nakon toga cijena čvaraka na tržištu narasla za tristo posto – kroz smijeh je rekao Željko, priznavši nam pritom da se u ovoj dobi ipak treba čuvati teške hrane.

KRAJ NJEGA NITKO NIJE GLADAN

– Više treba preferirati jušnu hranu i da ne bude preteška, a upravo takva je hrana koju pripremam. Jer, na koncu konca i ja sam u godinama kao i moji kolege, bivši policajci PU virovitičko-podravske koji su učlanjeni u Udrugu umirovljenika čiji sam dugogodišnji predsjednik. Valjda su mislili da ću im kuhati pa su me zato i izabrali za predsjednika – kroz smijeh govori Željko, koji se brine da ljudi kvalitetno jedu na proslavama, ali isto tako i unutar svoje obitelji gdje kuharsko mjesto dijeli sa svojom suprugom Nadom koja je djelatnica Opće bolnice Virovitica.

– Supruga je uvijek u pravu, a i kad nije, treba joj malo popustiti. Sve u svemu mislim da smo dobar tim kako u kuhanju, tako i u zajedničkom sretnom životu – rekao nam je na kraju razgovora junak ove naše male priče umirovljeni policajac i aktivni kuhar Željko Škalić.

(www.icv.hr, bs)