Dr. Berislav Bulat: Kako biti liječnik u Virovitičko-podravskoj županiji

Fenomen „posljednjih livada“ većina nas pamti još iz anatomije mozga, a to je nekako prva misao koja mi se javlja pri razmišljanju o liječničkom korpusu Virovitičko-podravske županije. Ne zbog ishemije mozga, naravno, nego zbog velike vjerojatnosti da će se diplomandi medicine s najbližih fakulteta, onih u Osijeku i Zagrebu, pri izboru karijere prije odlučiti za opcije vezane uz ta središta i kliničke bolničke centre. To ostavlja ovu Županiju, čije je administrativno središte Virovitica oko 130 km udaljeno od Osijeka te oko 140 km od Zagreba, da već godinama muku muči s popunjavanjem ranih mjesta u našoj struci.

Inače poznata po drvnoprerađivačkoj industriji i duhanu, a sada sve više i po drugim poljoprivrednim kulturama te raznim prirodnim i povijesnim znamenitostima koje se pomalo koriste u smislu razvoja kontinentalnog turizma, s pogleda ljudskih resursa u javnim službama uočljive su brojne slabosti. To još uvijek ipak ne znači da je neka služba posebice ugrožena barem iz perspektive prosječnih građana. Kako bih se uvjerio u pogled koji bi bio najzanimljiviji čitateljima Liječničkih novina, odlučio sam iz Virovitice gdje živim i radim posljednje dvije godine, otići do jednog još malo udaljenijeg mjesta koje bi se po mnogočemu moglo nazvati reprezentativnim i primjernim za našu Županiju.

Voćin je selo praktički jednako izolirano od bližih gradova kao i Virovitica od spomenutih akademskih središta. Mjesto je to koje je pretrpjelo velike gubitke u vrijeme Domovinskog rata, slično kao i cijela Županija, npr. na polju gospodarstva u istom razdoblju, što zbog razaranja i izbjeglištva, što zbog tzv. „ortačke privatizacije“. U Voćin su se zatim doselile brojne obitelji, a uz njih i prvi liječnik koji je tamo radio nakon rata te radi još i sada, upravo kao što je trend doseljavanja liječnika porijeklom iz drugih krajeva Hrvatske i danas važan čimbenik zdravstvenog sustava Županije.

Suprotan trend, iseljavanje, jako je zamjetan u cijeloj Županiji pa tako i u Voćinu, odakle se prema nekim računicama posljednjih godina u inozemstvo iselilo 500-tinjak osoba (ekstremno za općinu od nepunih 2.500 stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva!). Među ostalima, iz Županije odlaze i liječnici, ne samo u inozemstvo, no u tom je pitanju Voćin ipak poseban – u njemu je sada puno više liječnika nego 1995. kada je dr. Davorin Runje stigao sa svojom sada pokojnom suprugom, medicinskom sestrom. O uvjetima za rad i život liječnika u Županiji te može li se porast broja liječnika ubuduće očekivati i u ostatku Županije kao i kakve su nam perspektive, odlučio sam pitati najprije upravo ove kolege.

Hrvoje Filić je također liječnik s prebivalištem u Voćinu, pripadnik je prve generacije doktora medicine koji su odmah po diplomiranju imali pravo dobiti odobrenje za samostalan rad, licencu. On je iskoristio mogućnost koja se od  prošle godine nudi kao zamjena za pripravnički staž, tzv. rad pod nadzorom, i obavio ga na hitnom prijemu OB-a Virovitica. Danas je specijalizant ortopedije i traumatologije za istu bolnicu i u razgovoru mi potvrđuje kako je primjer dr. Runje otprije četvrt stoljeća sličan i danas u manjim sredinama – traže se osnovni egzistencijalni uvjeti kao što su posao za supružnika, rješavanje stambenog pitanja, uz dostupnost dječjeg vrtića i osnovne škole za početak.

Runje, Radoš Kajić, Filić crkva u Voćinu

Dr. Filić, porijeklom iz Voćina, sebe idućih 10 godina svakako vidi u ovoj Županiji budući da se na godine njegove specijalizacije, koja je tek u začetku, svakako nadodaje i „dug“ istog broja godina koje treba raditi za matičnu ustanovu. U suprotnom bi bio dužan platiti i do 300-tinjak tisuća kuna koliko, prema trenutno važećim odredbama, iznosi trošak specijalizacije, a to smatra neisplativim posebice iz perspektive sadašnje plaće koju ima kao specijalizant.

Nije mu teško putovati do radnog mjesta 40-ak km kroz slikovit kraj kojim prolazi cesta Požega – Voćin – Virovitica jer je trajanje puta slično kao i mnogima, npr. u Zagrebu, no smatra da je prometna povezanost Virovitice s većim središtima jedan od prioriteta za  privlačenje visokoobrazovanih kadrova poput liječnika u našu Županiju. To potvrđuje i njegova sumještanka dr. Anica Radoš Kajić, koja je u Voćin doselila iz Bosne i Hercegovine zajedno sa suprugom prije desetak godina. „Uz dobru plaću, koja je svakako prednost manjih sredina poput naše, lako bi se boljim prometnim vezama moglo npr. vikendom boraviti u Zagrebu. Tako bi se izbjegao nedostatak malih sredina, a to je smanjen broj kontakata, udaljenost od obitelji i prijatelja za one koji nisu porijeklom s ovog područja.“ „Nakon 20-30 godina u jednom selu izgubiš društvene kontakte; liječiš jednostavne ljude koji nisu utjecajni nigdje – ne liječiš pravnike, profesore, političare kao što je to u gradu“, dodaje dr. Runje i nastavlja: „Nemaš društvenih poznanstava, veza, „poseljačiš“ se; meni je to odgovaralo jer sam takav tip. Kad sam bio mlad, promijenio sam 13 radnih mjesta, živio sam u velikim gradovima i to mi je dosadilo. Ovdje sam došao najviše zbog prirode, Papuka, zbog odlaska u lov!“

Bulat 1., Filić 4. s lijeva i kolege iz HKLD-a na nacionalnom hodočašću u Voćin 2019. u organizaciji HKLD Virovitica

Na plaću koju dr. Radoš Kajić spominje, nažalost, najmanje utječe osnovni prihod liječnika, već u nju ulaze brojni elementi koji se jako razlikuju između pojedinaca. Poznato nam je svima da, unatoč brojnim prijedlozima i inicijativama, ne postoje npr. posebne i ujednačene porezne olakšice za liječnike, o čemu će, nadamo se, biti uskoro riječi prilikom izrade najavljenog zakona o statusu liječnika. Do tada joj, kao specijalistici interne medicine na subspecijalizaciji iz endokrinologije, vrijeme provedeno na specijalizaciji primjerice značajno utječe na smanjenje prihoda jer s prijavljenim boravištem u Zagrebu, gdje je na obilascima, gubi pravo na poreznu olakšicu koju inače ima radi stupnja nerazvijenosti mjesta dok boravi u Voćinu.

Istovremeno, sve vrijeme koje provede doma u Voćinu, gdje dijeli mjesečnu pripravnost u vanbolničkoj hitnoj pomoći s još dva liječnika, prihoduje iznose zbog kojih prelazi u veći porezni razred te tako praktički hitnu službu obavlja da bi otplatila porez Državi. Sama će inače reći kako ima bolju plaću nego kolege na klinikama, ali uzrok tome je manjak kadra, što dolazi uz cijenu gubitka slobodnog vremena preostalih malobrojnih liječnika, a to kao supruga i majka smatra velikim nedostatkom.

S time za sada nema neprilika dr. Mario Jaković, moj četvrti sugovornik iz Voćina, koji je kao i dr. Filić prošlogodišnji diplomand medicine. Nakon rada pod nadzorom u hitnom prijemu KB-a Dubrava, odlučio se vratiti u rodno mjesto odakle radi za županijski Zavod za hitnu medicinu. Slobodno vrijeme popunjava radom u pripravnosti za Voćin uz dr. Radoš Kajić i dr. Runje, ali i radom kao vanjski suradnik županijskog Doma zdravlja na zamjeni u brojnim ispražnjenim, tzv. timovima obiteljske medicine bez nositelja.

Trenutno mu odgovara iskustvo koje tako ubrzano stječe, a i prihodi su mu znatno veći od kolega s godine koji su već na specijalizacijama. Jasno, kao i svima, njegovi su prihodi rezultat jedino velikog broja radnih sati koji, ovisno o mjestu i vremenu rada, prolaze izrazito ili nešto manje dinamično. Iako ima manje opterećenih ispostava, u ispostavi Slatina gdje većinom radi, jedini je liječnik u dežurstvu na području s preko 20.000 stanovnika, radijusa i do 20 km, s time da je od najdalje granice područja do najbliže bolnice gotovo 50 km.

To znači da se za poneku intervenciju samo radi prijevoza pacijenta u bolnicu izgubi ukupno i po sat i pol vremena. Radnim danima je dnevna smjena većinom manje intenzivna jer su otvorene ordinacije obiteljske medicine kamo odlazi većina pacijenata, ali vikendom se ponekad jedva stigne obaviti sva administracija nakon brojnih izlazaka na teren. U mjestima gdje praktički nema javnog prijevoza, česte su i zloupotrebe hitnih službi – uglavnom nenamjerne, već uzrokovane izrazito lošom razinom zdravstvene obrazovanosti stanovništva, koja nije puno drugačija ni u većim mjestima.

Mario Jaković

Zato dr. Jaković ima samo riječi hvale za dr. Runju, koji je nekada posve sam obavljao hitnu službu u pripravnosti na području Voćina, uz svoju ordinaciju obiteljske medicine. Naime, u tom je položaju dosljedno educirao stanovništvo o tome koja se stanja zbrinjavaju na kojoj razini zdravstvenog sustava, a uz pomoć iskusnih suradnika, kao npr. patronažne službe, poticao i samozbrinjavanje bezazlenih i samoograničavajućih poteškoća. „Prije obnove bilo je kućanstava s po nekoliko desetaka članova, a samo nekoliko bunara na cijelom području. Ljudi nisu imali perilice za rublje, higijena je općenito bila niska te su najčešći zdravstveni problemi bili pedikuloza i skabijes“, prisjeća se dr. Runje. „To se nikako nije moglo riješiti, no kad je došla obnova, izgradile su se kupaonice, sve se ubrzo povuklo“.

Takve jasne poveznice životnih uvjeta i zdravstvenih poteškoća najbolje uočavaju liječnici koji žive sa svojim pacijentima, što će uvijek potvrditi i dr. Željka Perić, koju čitatelji ovih novina već dobro poznaju, donedavno kao istaknutu predstavnicu HLK-a i KoHOM-a za našu Županiju, a u zadnje vrijeme kao jednu od kolega koji produžuju odobrenje za rad u sve starijoj dobi kako bi pomogli u popunjavanju ordinacija. Njezin je slučaj, s kojim ona upoznaje svakoga tko želi slušati o pitanjima ruralnih sredina, svakako primjer gubitka kontinuiteta holističke obiteljske medicine prijetećim odljevom liječnika u mirovinu. Naime, za udaljenu općinu Zdenci u orahovičkom kraju, gdje ona radi, teško se može očekivati skoro popunjavanje oglašenoga radnog mjesta za dulje razdoblje, već će ordinaciju moći opsluživati samo vanjski suradnici po nekoliko sati u danu.

To primjećuje i dr. Runje: „Neće imati tko raditi, pogotovo ako se mora biti specijalist obiteljske medicine, jer je jako malo specijalizacija iz obiteljske i za one mlade koji bi to željeli. K tome, najviše smo opterećeni, najviše je odgovornosti, jer samostalno moraš donositi odluke, a najniža je plaća u cijelom zdravstvenom sustavu za liječnike koji rade u domovima zdravlja. Nama je koncesionarima – tj. prema novim odredbama privatnim ugovornim liječnicima – kako-tako, mi smo zadovoljni i zato se ne damo u mirovinu. Mladi kolege kad dođu, njima ne daju koncesiju, moraju prvo završiti specijalizaciju pa vratiti dug i onda se još ne zna hoće li dobiti koncesiju ili neće“.

Ipak se od kolega lako može čuti i o prednostima koje kao liječnici uživamo u sredini kakva je naša Županija. Mnogi će potvrditi ono što mi je rekla dr. Radoš Kajić: „Prednost su svakako topli međuljudski odnosi i međusobna dostupnost kolega. Volim kad mogu kolegu nazvati na privatni telefon, iako mi neki na klinici kažu da to nije profesionalno, ali to se meni sviđa – ne tražimo ništa zauzvrat jedni od drugih! Jedni drugima smo ipak dostupniji i više se poznajemo, što je i za pacijente dobro. Evo, – zna dr. Runje – ja često kad otpustim njegovog pacijenta, pitam za njega kako je, a i on mene isto za njegove pacijente koji su u bolnici.“

„Meni je na poslu super, kao jedini specijalizant na traumatologiji imam mogućnosti puno raditi i biti u kirurškoj dvorani. Tamo sam svaki dan, cijeli dan – puno mogu napredovati, puno učiti, a imam i od koga učiti“, tvrdi dr. Filić. Da su mu učitelji na razini, dr. Runje potvrđuje ovim riječima: „Što je selo dalje od bolnice, to imaš spremnijeg doktora, njega sila natjera da pročita, zove, pita ono što ne zna. Radio sam ja i u središtu Zagreba gdje su svuda okolo bolnice, svi pacijenti samo traže uputnicu, manje je medicinskog posla kao što je npr. postavljanje šavova. Mi smo za njih profesori!“

I među bolničkim doktorima možemo naći sličan pogled kojim se potvrđuje Filićev doživljaj profesionalnog razvoja u OB-u Virovitica. Dr. Dražen Koledić, spec. ginekologije i opstetricije, subspec. ginekološke onkologije, u pisanom odgovoru na moja pitanja kaže: „S profesionalne strane, liječnici u manjim ustanovama često imaju prilike svojim radom obuhvaćati širi spektar pacijenata s raznovrsnijom patologijom, što može biti izazovnije, pa i donositi više profesionalnog zadovoljstva nego raditi u visoko specijaliziranoj ustanovi. Supruga i ja smo specijalisti već 20 godina i nemamo osjećaj da smo, s te strane, imalo hendikepirani zbog rada u maloj sredini.“

Njegovo mišljenje o ostalim aspektima života i rada liječnika u ovoj Županiji možda najbolje sažima njegova supruga dr. Mirna Vizinger Koledić, spec. pedijatrije: „Svi lokalni zdravstveni rukovodioci, kada istupaju u javnosti, nastavljaju prikazivati odlazak liječnika iz ove sredine kao elementarnu nepogodu. Kada će pacijenti shvatiti da su oni ta elementarna nepogoda?!“ Perspektiva njezine struke na području Županije možda je i najnesigurnija, jer je s bolničkog pedijatrijskog odjela u desetak godina otišlo šest liječnika, a već godinama nema odaziva za tu specijalizaciju ni na primarnoj ni na sekundarnoj razini zdravstvene zaštite.

Mirna Vizinger Koledić

Inače, potrebe za liječnicima u Županiji godinama uvelike nadmašuju broj onih koji se javljaju na natječaje za radna mjesta, pa i za specijalizacije, tako da se može reći da je Virovitica dobar izbor za one koji točno znaju što žele, jer je u tom smislu ponuda velika. Ipak, kako je vidljivo na primjeru pedijatrije, retencija mladih specijalista, pa i specijalizanata, pokazuje se problematičnom. Dvije mjere koje Županija godinama održava radi zadržavanja liječnika odnose se samo na potpore stambenom zbrinjavanju – mjesečno do 1000 kn subvencije na stambeni kredit ili do 1500 kn subvencije najma stana.

Iako broj od 38 specijalizanata na ukupno 176 liječnika prema posljednjim podacima Atlasa hrvatskog liječništva izgleda impozantno, isti izvor svrstava ovu županiju s 1,3 % u posljednje tri prema udjelu svih specijalizanata u Državi (ako izuzmemo Zagrebačku županiju kao specifičnu, jer nema bolnice na svom teritoriju). Usto imamo primjere prekinutih specijalizacija, prelaska u druge županije pa i inozemstvo ubrzo po isteku roka „dugovanja“ za trošak specijalizacije ili čak i prije. Nekoliko je sudskih postupaka protiv liječnika još u tijeku radi specijalizacija ili „odrađivanja“ prekinutih još godinama prije, što nikako nije dobra reklama za Županiju.

„Mlade ljude na početku karijere može se zadržati samo ako ih dočekamo s uvažavanjem, s voljom da ih učimo i naučimo, da se brinemo o njihovom profesionalnom razvoju na dobrobit svih nas“, općenito komentira dalje dr. Dražen Koledić. „Mladi liječnici su naš zalog za budućnost i dužnost je svih nas starijih da im neprestano poboljšavamo uvjete za rad i položaj u društvu. Svakom starijem liječniku mora biti na ponos ako tijekom svoje karijere mentorira mlade ljude i bude svjedokom njihova profesionalnog i ljudskog razvoja. To je dio našeg posla i naša dužnost. Osobno nemam takva iskustva sa starijim kolegama, ali nastojim nešto promijeniti.“

Dražen Koledić

 

Takve promjene ubrzo po dolasku u ovu sredinu poduzeo je i dr. Ivan Andrašević iz Osijeka. Odmah nakon odrađenoga pripravničkog staža odazvao se pozivu tadašnje uprave županijskog DZ-a i došao raditi u Suhopolju, jednoj od većih općina, s time da je smještaj imao u organizaciji DZ-a u manjoj općini Špišić Bukovici, mjestu za koje će reći da prije inače nikad nije ni čuo. Slično kao i pisac ovih redaka, nastojao je organizirati susrete liječnika radi upoznavanja, druženja i razmjene obavijesti i iskustava – što stručnih, što životnih.

To je u konačnici dovelo do revitalizacije redovitih stručnih susreta u Društvenom domu OB-a Virovitica pod kapom HLZ – Podružnica Virovitica i županijskog povjerenstva HLK-a. Iako manje posjećeni nego što stariji kolege pamte iz najplodnijih dana rada ovih lokalnih podružnica liječničkih organizacija, ti su susreti često jedino mjesto susreta novopridošlih liječnika i „starosjedilaca“, a pružaju i priliku za komunikaciju koju je više mojih sugovornika naglasilo kao najznačajniji element napretka liječničkog staleža u ovoj razmjerno maloj sredini.

Ivan Andrašević

Isti kolege navode da su prije, do prije desetak godina, bili i ovdje među liječnicima, nažalost, problem „klanovi“ prema pripadnosti određenim, pa i političkim grupacijama, no većinom smatraju da je to stvar prošlosti. Za eventualne slične poteškoće danas smatraju da su vezane uz pojedince, od kojih su neki na istim položajima kao i prije kojeg desetljeća. Sada, pogotovo s promjenama koje je donijela pandemija COVID-19, nema više onih koji bi bili posebice zainteresirani za rukovodeće položaje. Kao da je svima u primisli da se ipak moraju osloniti jedni na druge, pogotovo s obzirom na malen ukupan broj kolega, a jednak ili i veći opseg posla.

Vezano uz posao, o uspješnosti rada liječnika u ovoj sredini s pogleda struke, većinom sam dobio odgovor da sa stručne strane pacijenti nisu zakinuti u usporedbi npr. sa Zagrebom, već da im je ovdje i bolje. Osim težeg pristupa pretragama, za koji se problem također često nalaze rješenja putem kolegijalnih dogovaranja i službene suradnje s opremljenijim ustanovama, prednost je ovdje holistički pristup praktički svakog liječnika – od onih u zavodima preko ostale PZZ pa do subspecijalističkih ambulanti. Svatko će obaviti što više može s pacijentom, jer se u zbrinjavanju slučajeva i sam želi osloniti na druge kolege, od kojih mnoge i osobno poznaje, kako bi se pacijentima olakšao pristup što boljoj zdravstvenoj zaštiti, a kolegama posao.

S obzirom na česte izmjene liječnika – od onih koji samo „prolaze“ kroz obiteljsku medicinu ili hitnu pomoć, preko „sekundaraca“ pa do specijalizanata koji su više godina samo povremeno u našoj sredini i specijalista iz vanjskih ustanova na ispomoći – osobni bi kontakt s kolegama u posljednje vrijeme mogao biti otežan, no s time nema poteškoća dr. Tatjana Liović koja je na početku specijalizacije pulmologije za OB Virovitica. „Ako mi nešto nije jasno – bilo oko indikacije za obradu ili terapije –  nazovem; pronađem broj na Internetu ako treba. Tako sam radila i kao liječnik obiteljske medicine donedavno, a i sada na OHBP-u. Mislim da se ne radi dovoljno na službenoj komunikaciji, kao što su npr. uputna pisma iz PZZ-a ili pak elektronički nalazi iz SKZZ-a. Prema mojem iskustvu, najbolji je pristup promjenama kada se eventualne sugestije prenose na lijep način – tu se vidi pomak“.

Tatjana Liović

U konačnici, sve je više liječnika koji svake godine pristižu na ovaj teren, većinom onih koji su odavde i porijeklom, posebice nakon kratkotrajnog „booma“ koji se događa otkako je  skraćen, pa zatim i ukinut pripravnički staž. Na svima nama je da uistinu pružimo jedni drugima što bolje uvjete putem kolegijalnog ponašanja i predanog rada, jer jedni drugima najviše pomažemo čineći sve što možemo u svom području odgovornosti. Radi bližih kontakata, koji su ključni kohezivni element prema mišljenju brojnih kolega, prije svega se moramo izboriti kroz ove pandemijske uvjete rada i dočekati neko „novo normalnije“ proljeće, kada ćemo opet lakše disati jedni kraj drugih te u čvršćem zajedništvu dijeliti dobro i zlo.

(Liječničke novine, B. Bulat)