U župnoj crkvi sv. Roka u Virovitici napreduju radovi na obnovi stropa starog tri stoljeća

U rujnu prošle godine započela je obnova stropa u župnoj crkvi sv. Roka u Virovitici. Riječ je o važnim i detaljnim radovima na stropu koji se nije bitno mijenjao od davne 1752. godine, kada je crkva sagrađena i dovršena, pa je za obrt Krešimir Raguž iz Požege pod svodom crkve od prvog dana itekako puno posla.

– Kad smo krenuli raditi na obnovi stropa, dočekala su nas ozbiljna oštećenja. Ne govorimo sad samo o onima koja su se mogla vidjeti kao pukotine i slično, nego o tome kako je cijeli svod bio nestabilan i kako je skrivao niz oku nevidljivih problema ispod same površine.

SKRIVENE OPASNOSTI

Kod prvog luka, na primjer, kad smo nakon ispitivanja krenuli s radovima i kad smo počeli obijati žbuku, komad od jednog metra samo se odlomio i pao. Otkrili smo i oštećenja ostala nakon potresa u povijesti, kao i niz drugih problema koje otklanjamo. Djeluje kako radovi možda sporo napreduju, no činjenica je da je to vrlo zahtjevan posao, da se radi u specifičnim uvjetima i da mora biti kvalitetan jer mora izdržati bar pola stoljeća, ako ne i više – ispričao nam je Krešimir Raguž, vlasnik istoimenog obrta koji obnavlja strop. Obrt je u njegovoj obitelji već generacijama i danas u suradnji s konzervatorima vraća stari sjaj sakralnim objektima diljem Hrvatske.

Za radnike to znači bušiti, jačati zidove, stavljati žbuku, gletati, krečiti i to na skeli na 15 metara visine. Budući da je sam strop visok 18 metara, za pojedine dijelove na podu velike skele, koja se proteže gotovo cijelom unutrašnjosti crkve, napravljena je dodatna. Prije obnove, kaže K. Raguž, bilo je potrebno napraviti ispitivanja, kako bi majstori otkrili što ih točno čeka i koje se sve tajne kriju ispod površine. Zatim je slijedilo injektiranje svih pukotina, statičko jačanje dijelova pa tek onda „kozmetički“ radovi poput žbukanja i krečenja.

– Dva luka su imala znatna oštećenja, koja se nisu mogla vidjeti, ako ste ih gledali s poda crkve. Oštećenja su bila znatno veća nego što je isprva bilo predviđeno. Kako su radovi krenuli i kako smo počeli skidati dijelove lukova i stropa, otkrili smo da će biti nužno odraditi i drugo, što se veže uz ovaj posao. Tako smo i dvije bočne kapele morali u potpunosti statički ojačati, a kako radovi napreduju, vidimo da će biti nužno sanirati i zidove – objašnjava Raguž. Koriste sustav Mapei, kaže, koji se dokazao svojom kvalitetom pri ovakvim radovima, a čiji efekti moraju trajati još dugo vremena.

– Kad se radovi dovrše, možemo slobodno reći da se na stropu više neće imati što raditi u narednih 50 godina, pa i više. Ako ne bude ekstremnih uvjeta poput snažnih potresa i slično, vjernici još dugo neće morati strepiti da će im za vrijeme mise ili molitve nešto pasti na glavu – slikovito kaže Raguž.

Kod ovih radova prava atrakcija je i velika skela, a koja će se u proljeće preseliti u drugi dio crkve. I to je jedna od zahtjevnijih faza ovog posla koji bi trebao biti dovršen u roku od tri godine.

RADOVI PO FAZAMA

Vrijednost radova kreće se oko 1,5 milijun kuna i predviđeno je da se odvijaju po fazama, a koje pak ovise o financijskim sredstvima. Njih osiguravaju Franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Ministarstvo kulture, kao i sama župa, odnosno, vjernici. Župnik fra Bernard Barbarić kaže se u radove krenulo zbog nužnosti.

– Obnova stropa u crkvi sv. Roka je bio nužan zahvat zbog opasnosti od padanja žbuke. Naime, bolte stropa su popustile pa je trebalo učvršćivati konstrukciju. Radovi su dakle potaknuti najprije pitanjima sigurnosti, a nakon obnove, svod će biti i funkcionalan i lijep. Prema preporuci izvođača radova, trebalo bi obnoviti i zidove, jer je žbuka dosta loša. No dodatni radovi ovise o financijskoj konstrukciji, a ona pak od Provincije, Ministarstva i nas samih – kaže župnik Barbarić.

Župna crkva sv. Roka godinama je gradilište, radove su inicirali župnici zbog nužnosti. Od elektrifikacije, zatim obnove zgrade Franjevačke apoteke te tornja i fasade, kroz obnovu dragocjenog Svetohraništa u samoj crkvi i radovima u samostanskom dijelu, crkva i samostan dobivali su novo lice. Puno je toga učinjeno i uložena su ogromna sredstva, ali i to je tek dio potrebnih investicija kada govorimo o zgradama poput crkve ili samostana, objašnjava fra B. Barbarić.

– Ovakav tip zgrada zahtjeva konstantno ulaganje i održavanje. Sada nam je veliki problem kapilarna vlaga, koja zahvaća sve donje i dio gornjih prostorija zgrade stare Gradske ljekarne, znane i kao ‘Apoteka’, ali i samostanskog dijela. Tu su i stari oltari koji su zreli za obnovu, kao i sustav grijanja u crkvi. Kraja nema – sa smiješkom priča fra Bernard Barbarić koji ističe kako će se polako i to odraditi kada se za njih, uz pomoć dobrih ljudi, namaknu sredstva. Važno je da će obnova stropa donijeti prvo sigurnost za sve koji ulaze u crkvu, a drugo će kad-tad također doći na red.

(www.icv.hr, mlo; foto: M. Rođak)