Prošlo je nekoliko godina otkako smo pisali o Dragutinu Dragi Knoblochu kao vrhunskom majstoru izrade tamburaških instrumenata. Godine su prošle, a Dragine ruke rade kao nikad prije. Iako danas puno manje radi, izrada tamburica mu je isključivo hobi, uvijek rado napravi onako za prijatelje i poznanike, pomogne u popravku ili doradi. Kako sam kaže, isključivo iz ljubavi prema tamburi.
– Sve je to moj hobi, ali ja ovaj posao jako volim i kada radim tamburu to mora biti gotovo savršeno. Ja nju dotjerujem do finiša, do najzadnjeg tona onako kako ja mislim da je dobro. Naravno, mi majstori imamo svako svoju boju tona, svaki od nas u tamburi traži nešto drugo, ali ja nekako težim isključivo savršenstvu, tako to kod mene ide cijelog radnog vijeka što god sam radio – započinje Drago koji je prvu tamburu napravio još 1991. godine u Njemačkoj gdje je radio, a nakon razgovora s mnogim tamburašima shvatio što oni zapravo od instrumenta traže.
– Najvažnije je ovaj posao raditi s velikom ljubavlju, dati cijelog sebe u taj posao. Naravno, možeš ti i dati cijelog sebe, maksimalno se truditi, ali ako ti ono baš nije dan, neće niti instrument biti dobar. Ako recimo imaš nekih problema, nešto se ružno dogodi bolje ne raditi jer sve se to prenese u tamburu, nevjerojatno je, ali to je tako. Moram svakako istaknuti i iznimnu važnost odabira drveta. Najbolje drvo za tamburu je po meni javor rebraš, a kao kvalitetna drva tu su još orah, divlja trešnja i smreka. Materijal mora biti suh, ja recimo imam materijal koji je star 30 godina i s tim sam siguran da će tambura biti dobra. Kod izrade ja krucijalno strpljenje, u svakom dijelu posla, bilo to brušenje, lijepljenje, sastavljanje, bilo što. Naprimjer ako lijepite glasnjaču na korpus, mora se ostaviti da se dobro osuši, da se to ljepilo dobro prihvati i da se instrument može dalje pravilno obrađivati – nastavlja Drago.
Ovaj orahovački majstor ima i jednu posebnost u odnosu na druge majstore, naime gotovo svaki alat za izradu pravi sam.
– Budući da sam ja po struci metalac, sve alate izrađujem sam. Moram priznati da je to Bogom dan talent jer mi je puno lakše raditi s takvim alatom, jer ih sam sebi prilagodim i instrumentu koju izrađujem. Bilo je kod mene dosta mladih majstora na praksi i edukaciji i još dolaze, ja im uvijek rado pojasnim kako se radi, no sve to ipak leži samo u ruci. Ne može se nekome pokazati i reći kako će naprimjer glasnjaču obraditi, a glasnjača je srce tambure i ako ona nije dobro obrađena, taj instrument neće svirati. Možda će dati neki tupi ton, ali neće imati onu zvonkost i dušu tambure – kaže Drago koji se ponosi sa svojim instrumentima, a jedan mu je posebno drag.
– Ima jedan moj instrument kojeg još i danas nakon 15 godina svira vođa Tamburaškog sastava Gazde Marko Bujanović. Već je sada i dotrajao i nadam se da ćemo se ponovno naći pa da mu napravim još koji. Ono što ja još također kao majstor radim je isprobavanje tambure. Jako volim svirati pa svaki instrument onako malo zasviram da vidim kakve zvuke pušta, to mi je nekako važno da znam što od njega može biti – priča Knobloch koji često onako za svoju dušu zasvira tamburu, a još uvijek se ponekad aktivira i pomogne tamburaškom sastavu KUD-a Orahovica s kojima je godinama svirao. S obzirom na mjesece u kojima se nalazimo u nesretnom stanju koronavirusa, Drago i više vremena provodi u svojoj radionici.
– U grad odem onako iz čiste potrebe, po ono najnužnije i kada se vratim kući najviše volim otići u radionicu. Hvala Bogu zdravlje me još uvijek služi, i dok god budem mogao uživat ću u pravljenju tambura. Sada u ovo predblagdansko vrijeme, najviše volim naložiti vatru, pucketa drvo u peći, pucketa pod mojim rukama u izradi, to je najbolji osjećaj – zaključuje Drago Knobloch.
Tamburica mu je oduvijek u srcu, s njom živi i diše i kako kaže kada ju stvara s njom i priča, na neki joj način utjelovljuje dušu i zato su njegove tambure toliko posebne.
(www.icv.hr, vg)