Vlatko Medvecki – Medo živio je glazbu, može se reći, više od pola stoljeća. Od malih nogu, gdje god bi ga put odveo, u ljudima je budio istinsku želju da ostave svoje obaveze i brige sa strane i uživaju u glazbi ili da i sami sudjeluju u njezinu izvođenju i skladanju. Iako je najprepoznatljiviji bio kao klavijaturist i prateći vokal u bendu “Crveni koralji”, njegove različite uloge kojima je doprinosio svijetu glazbe su se izmjenjivale i preplitale tijekom vremena, ali je jedno uvijek bilo isto – iskrena ljubav i strast prema ovoj vrsti umjetnosti. Osim što se bavio izvođenjem, bio je i kompozitor, tekstopisac, producent, ton-majstor, a zatim i poduzetnik koji se bavio ozvučenjima i rasvjetom. Zbog svega toga mnoge u svijetu glazbe iskreno je rastužila vijest da je Vlatko Medvecki preminuo u Zagrebu u 62. godini života, nakon što je izgubio bitku s koronavirusom.
Za Vlatka je glazba postala životni poziv još dok je bio učenik Osnovne škole Suhopolje kada je izrazio želju da se upiše u nižu glazbenu školu u Virovitici. Tada je prvi instrument – harmoniku, uzeo u ruke i osjetio da se u notama i melodijama krije neobjašnjiva sila koja ga vuče ih izvodi. Do tada je samostalno svirao za druge, a njegova odluka o daljem obrazovanju u Gimnaziji u Virovitici dovela ga je do prijatelja-istomišljenika sa kojima je mogao učiniti korak dalje na svom glazbenom putu u ranoj mladosti. Okupljeni oko zajedničke ideje i doživljaja glazbe, gimnazijalci osnivaju bend “Corona”. Tada je Vlatko odlučio da se okuša u drugom instrumentu sa tipkama – klavijaturama, čime su postavljeni temelji njegove glazbene karijere. Pored toga što je bio klavijaturist i uz to i pjevao, Vlatko je vodio ovaj bend koji je nastupao u raznim mjestima u Virovitičko-podravskoj županiji.
Po završetku gimnazije, 1978. godine upisuje elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Pored toga, bavio se i ekonomijom, ali nijedna profesija Vlatka nije mogla udaljiti od tipki i mikrofona. Vrlo brzo po dolasku u Zagreb, Vlatko postaje klavijaturist i prateći vokal u hrvatskom rock sastavu “Crveni koralji” koji je uživao dugogodišnju popularnost i okupljao mnogobrojne fanove na teritoriju čitave bivše Jugoslavije. Vlatko je bio dio “Crvenih koralja” više od 20 godina.
Da je Vlatko imao dara u povezivanju s glazbom na svakom mjestu i u svakoj prilici, a zatim i s ljudima kroz njeno izvođenje, svjedoči puno činjenica. Čak i kada je otišao služiti vojni rok u Pulu, što ga privremeno odvaja od Crvenih koralja, sama glazba je pronalazila svoj put k njemu. Percipirajući njegove talente, nadređeni odlučuju da se oko njega formira vojnički glazbeni sastav koji će on voditi i organizirati nastupe.
Vlatko nije imao samo talent za sviranje, već i za stvaranje i glazbenu produkciju. Bio je tekstopisac i kompozitor pjesme “Crvenih koralja” “Opet sebi lažem” koja je i danas često emitirana na radijskim postajama. U vrijeme plasiranja pjesme, na televizijskim kanalima je emitiran i spot u kome se Vlatko čak i pojavio. Osim toga, bio je producent za pjesmu “Mjesečev put” Ane Majstor koja je doživjela radijska i televizijska emitiranja i bila predstavljena na više festivala u Hrvatskoj, Italiji te Bosni i Hercegovini.
Nepresušna inspiracija i mnogobrojne ideje za dalji razvoj djelatnosti učinile su ga vizionarom kroz ostatak života. Tako se počeo baviti ozvučenjima, rasvjetom i binama za nastupe još kao glazbenik krajem 80-ih godina prošlog stoljeća pa sve do kraja života. Zbog ovog poduzetničkog duha bio je cijenjen i tražen, ne samo u Hrvatskoj, već i u mnogim zemljama Europe.
Uvijek se vodio mišlju da treba pružati priliku ljudima, osobito mladima, da dožive osjećaj kontakta sa instrumentom, pjevanjem i nastupom. Pritom, njegova osnovna želja bila je probuditi u njima latentni interes za ovom umjetnošću i navesti ih da svoje vrijeme provode kvalitetnije nego u besciljnom sjedenju na ulici. Za one koji su iskreno njegovali ljubav prema glazbi, a nisu imali mogućnosti u njoj se i okušati, organizirao je različite aktivnosti. Tako je osnovao dva glazbena sastava u Suhopolju kojima je, kao menadžer, pomagao u organizaciji vježbanja, repertoara i nastupa. Jedan je bio ženski bend koji se zvao “Zvjezdice”, a drugi muški “Jungle Boys” koji su imali svoju lokalnu publiku. Pored toga, osnovao je i bend u Zagrebu “Darion” u kome je i sam pjevao i svirao.
Tijekom života Vlatko je surađivao s većinom poznatih glazbenika u Hrvatskoj, ali i šire. Sudjelovao je i pomagao u usponu karijere Vesne Pisarović pri njenom dolasku u Zagreb, zatim je intenzivno surađivao sa Dinom Dvornikom, Kraljevima ulice kao i mnogim drugima…
Svi koji su poznavali Vlatka reći će da je njegovo ime asocijacija na glazbu, ali i dobrodušnost. Iskrena i otvorena srca pomagao je mnogima i nesebično dijelio svoje znanje onima koji su pokazali makar i najmanji interes za glazbu. Zato su brojne generacije koje je Vlatko okupljao oko sebe desetljećima unazad, izrazile iskreno žaljenje zbog njegovog iznenadnog odlaska. Iz prvog braka sa suprugom Tanjom dobio je kćer Dariju, a iz drugog sa suprugom Ivanom kćer Vlatku i sina Mateja. Sahranjen je u užem krugu obitelji na mjesnom groblju u Suhopolju.
Vlatko, neka ti je laka hrvatska gruda i hvala ti što si svojim bićem oplemenio naše živote.