„Antički underground: laž, istina i mit“ predstava je Kazališta Virovitica namijenjena prvenstveno mladoj publici, a koja je nastala prema motivima Najljepših priča klasične starine Gustava Schwaba i predstavlja autorski projekt dramaturginje i redateljice Dore Golub. Spoj antičkog i suvremenog izvrsno je odjeknuo među publikom, a nama dao priliku za razgovor s mladom virovitičkom redateljicom.
Od izvrsnih analitičkih tekstova još u školskoj klupi, preko pohvalnih literarnih ostvarenja pa do danas, kada lektiru pretvarate u izvedbe na kazališnim daskama – sve je to dio vašeg zanimljivog životnog puta. Tko je Dora Golub? Zašto dramaturgija od svih izbora?
Za studij dramaturgije odlučila sam se jer je spajao moju analitičku stranu – kritičara u meni – s ljubavlju prema izvedbenim umjetnostima. S druge strane, možda kazališna dramaturgija kao praksa ne bi prevladala u vidu mojeg profesionalnog usmjerenja da me jedan profesor na trećoj godini studija nije konstruktivno isprovocirao nagovijestivši nama studentima mogućnosti subverzivnog djelovanja dramaturga unutar institucija. A tko je Dora – njezin je identitet, kao i svačiji, vrlo fluidan koncept. Nadam se tek ga otkriti kroz daljnji rad i pronalaženje većeg prostora slobode nego dosad: moje dvadesete godine prošle su u učenju o poslu kroz niz kompromisa, no baš zato mislim da su označile važnu formativnu fazu za mene.
Remek-djelo, prosječno dobar komad ili fijasko – o čemu sve ovisi adaptacijski proces kada se tekst pretvara u kazališno djelo? Koliko je tu posla za redatelja, koliko ovisi o samim glumcima, a koliko o kvaliteti autorskog teksta?
Kazalište je kolektivni čin, stoga je ključan svačiji doprinos i ponekad je teško, pogotovo izvanjskom promatraču, ocijeniti kako je nastala određena ideja ili koncept, tj. tko je bio izvorni pokretač neke zamisli. Ono što volim kod izvedbenih umjetnosti je faktor nepredvidivosti. Tzv. dobre predstave – tko god postavljao kriterije za uspostavu takvih odrednica – zapravo nastaju slučajno, jednako kao što se umjetnički promašaj ponekad dogodi unatoč tome što su autorski tim i glumci na projektu radili vrhunski profesionalno. Presudan faktor u procjeni kvalitete isključivo je dugogodišnji i često mukotrpan rad, rad koji podrazumijeva kontinuitet i neprestano usavršavanje, u teoriji koliko i u praksi. Mislim da istinski posvećene i vrijedne umjetnike ne prepoznajemo po odsustvu njihovih grešaka nego po osobnom pečatu koji daju svemu što proizvode, a tu je oznaku nemoguće detektirati bez određenog protoka vremena.
Što se samog teksta tiče, dakako da je za svakog redatelja i(li) dramaturga idealna situacija ona u kojoj se bavi točno onime što ga zanima, pa tako i tekstualnim predloškom koji je sam odabrao, no u praksi je često potrebno napraviti jako puno kompromisa da bi se došlo do te vrste slobode. A čak ni to ne jamči rezultat kojim ćemo na kraju procesa biti zadovoljni. U svakom slučaju smatram da se sa svakim predloškom može napraviti dobar posao te da najvažniju ulogu u prvoj fazi kazališnih projekata igra konceptualan pristup ideji, pa tako i tekstu ili pak njegovu odsustvu.
Spomenuli ste u jednom intervjuu kako je „Škola za žene“ zbog niza tragičnih okolnosti bila jedno transformacijsko iskustvo koje je rezultiralo „nevjerojatno moćnom i dubokom predstavom“.
„Škola za žene“ izvrstan je primjer upravo kolektivnog rada u kojem se dogodila nevjerojatna sinergija svih sudionika. Bilo bi tako i da nije došlo do tragične pogibije glavnog glumca Aleksandra Bogdanovića, no nakon njegove smrti preostalo nam je ili odustati ili skupiti svu snagu koju imamo te završiti započeto upravo iz prijateljstva, ljubavi, kolegijalnosti prema Aci, njegovoj obitelji i kazalištu kojem je posvetio svoj život. Ono što me, unatoč prevladavajućem osobnom cinizmu, ipak uvijek iznova fascinira kod izvedbenih umjetnosti, pa tako i kazališta, sposobnost je zajedničke kreacije da te izdigne iznad fizičkog i psihičkog umora, iscrpljenosti i prividne nemoći upravo onda kad misliš da si naletio na zid i da više ne možeš.
U takvim se kriznim situacijama ponekad rađaju neki sasvim novi i nepredviđeni uzleti u radu. „Škola za žene“ ujedno je predstava na kojoj sam bila „samo“ dramaturg, dakle instanca koju obično povezujemo s distanciranijim, objektivnijim pristupom materijalu, ali osjećam da sam kroz tu predstavu rekla o samoj sebi mnogo više nego na ijednom drugom projektu. I ne čudi da je tako, jer granice podjele rada na Školi za žene bile su zamućene na najbolji mogući način. Svaki je segment autorstva neprimjetno prelazio u drugi. Glumci su neizmjerno pridonijeli režiji i dramaturgiji. Moja dramaturgija je neraskidivo povezana s koreografijom Maje Huber i glazbom Vilija Miličevića, a da ne govorimo o tome koliko su scenografska rješenja Igora Vasiljeva produbila sam koncept i odredila režiju. To je ujedno potvrda odgovora na vaše prethodno pitanje: svaki je suradnik važan, sve je to naše, zajedničko, ravnopravno podijeljeno, a opet isprepleteno djelovanje.
Kazalište je jedan nevjerojatan medij koji je u povijesti, kao i danas, nositelj važne poruke, neovisno potiče li gledatelje na akciju ili donosi kritiku društva. Kako ga Vi vidite danas?
Mi smo danas ponajprije suočeni sa zastrašujućim pitanjem opstanka kazališta kao umjetničke vrste koja podrazumijeva kolektivnu recepciju te ima karakter uživosti, premda se taj isti karakter uživosti uvelike mijenja zahvaljujući rapidnoj digitalizaciji društva kojoj svjedočimo. Pandemija Covida-19 samo je ubrzala razvoj i poradila na konkretnosti tog problema, pridodala mu dodatne epitete katastrofičnosti. Koliko god da volim i cijenim umjetnosti koje mogu recipirati i unutar sigurnosti svoja četiri zida, kad bi kazališta i ostalih izvedbenih umjetnosti nepovratno nestalo, nedostajao bi mi afektivni šok koji samo oni mogu pružiti, njihova mogućnost rizika, blizina ljudskog tijela koje nešto izvodi u označenom prostoru ispred mene.
Drago mi je da ističete upravo akciju i kritiku kao glavne odrednice kazališnog medija i slažem se s vama, a to sam možda i tendenciozno i pomalo panično upisivala i u svoj tekst Antičkog undergrounda: nemojmo zaboraviti da je kazalište, od svojih početaka do danas, politička arena. Pritom se ne radi o jeftinom dnevnom politikanstvu nego, najjednostavnije rečeno, kazalištu kao prostoru u kojem izražavamo svoj stav, u kojem smo društvena, misleća i djelatna bića, pripadnici zajednice, odgovorni građani sa sposobnošću formiranja stava i donošenja odluke.
Poruka Antičkog undergrounda: tko su bogovi, a tko ih ignorira ili se protiv njih bori? Do kada će Meduza ostati dvostruko kažnjena: kao žrtva nasilja od strane muškarca kojem je sve dozvoljeno, ali i od strane žene koja je, iako je žrtva, pretvara u čudovište. Tko su današnje Meduze?
Prevedimo to ovako: bogovi su ljudi koji imaju vlast, položaj, novac i moć, ili barem neku od navedenih privilegija te opetovano zlorabe prednost koju im one pružaju. Taj antagonizam u predstavi možemo odrediti kao klasno nasilje, pripisivati bogovske osobine nekoj političkoj opciji, konkretnim institucijama, udrugama, interesnim skupinama, društvenom uređenju i tako dalje, no za potrebe ovakve, donekle i edukativne, predstave za tinejdžere mi smo ga tek strukturno odredili i postavili „negdje drugdje“ – na fantastičnu livadu grčke mitologije.
Na mladoj je publici da izvrši komparaciju između struktura kojima se smije i zgraža, koje odobrava ili ne odobrava u našoj predstavi, i struktura što ih može prepoznati u društvenom životu u kojem će uskoro zauzeti svoje odrasle uloge. Na temu Meduze već vaše pitanje implicira pravi identitet njezinih suvremenih nasljednica. Inače, Meduza je figura kojom se sustavno i ekstenzivno bavi feministička kritika već dugi niz godina: od estetskih pitanja ekstremne i rodno definirane ljepote i ružnoće koje nose oznaku takozvane monstruoznosti, ekscesnosti, epistemološkog pomaka, pa do dvostrukog statusa Meduze kao žrtve seksualnog nasilja – njezine fizičke mutilacije i stigmatizacije s jedne strane, ali i preuzimanja identiteta antagonistkinje, zlikovke i čudovišta kao svojeg „oklopa i štita“ s druge.
Ono što je meni bilo simptomatično u obradi njezinog mita je činjenica da se silovanje Meduze zaista rijetko spominje u svrhu edukacije, drugim riječima, institucionalno i društveno gledano, suptilno se prešućuje i zaobilazi kao što se, institucionalno i društveno gledano, suptilno prešućuje i zaobilazi stvarno seksualno nasilje nad ženama – u 21. stoljeću, očigledno, podjednako koliko i u antičkim vremenima. Tek kad proučimo tu diskretno utišanu verziju mita, spoznajemo da je monstruoznost Meduze metafora za gnjev i bol silovane žene koja u patrijarhalnom svijetu biva postavljena pred izbor – biti uništena od strane čudovišta ili sama postati čudovište?
„Trojica u trnju“ i „Antički underground: Laž, istina i mit“ predstave su koje su namijenjene mlađoj publici. Kakve su reakcije? Jeste li planirali predstavu izvoditi za škole i koliko je pandemija izmijenila Vaše planove?
Premda je Kazalište Virovitica ono koje odlučuje o izvođenju predstave, jednom kad je proizvedena i praizvedena, u ovom slučaju, svakako je jedna od njezinih osnovnih recepcijskih postavki bila i ta da smo je namijenili školskoj publici. S obzirom na epidemiološku situaciju, premijeru smo odigrali pred znatno manjim brojem publike, no čak i u takvim okolnostima reakcije mladih bile su odlične. Slične su bile i reakcije na Trojicu u Trnju u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, mada je ta predstava izvorno namijenjena nešto mlađoj djeci.
Koje biste djelo najviše voljeli vidjeti na kazališnim daskama? Imate li omiljenog autora, redatelja, glumca koji Vas nadahnjuje?
Godinama je Oliver Frljić bio moj najdraži kazališni redatelj i njegove su predstave za mene bile od presudnog značaja, pogotovo u njegovoj riječkoj fazi. Kad smo kod riječkog podneblja, moram spomenuti i redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića kao autore Michelangela, jedne od najboljih predstava u hrvatskom kazališnom kontekstu u posljednjih nekoliko sezona, koja mi je bila vrlo inspirativna upravo iz dramaturške perspektive.
No, u kazališnom radu podjednako mi je važan svaki umjetnički utjecaj, bile to modne revije pokojnog Alexandera McQueena, proza Rumene Bužarovske ili Leile Slimani, stihovi Sajsi MC, TV serija Euphoria ili glazba Massive Attacka – sve to gradi određenu estetiku i utječe na daljnji razvoj moje osobnosti. Pritom jednako volim i Molierea i trash aspekte pop kulture, i dobru opernu režiju i arty horrore, i svjetlosne instalacije i pop fenomen Lane Del Rey.
Odrasli ste uz dva glumca, poznate virovitičke „kazalištarce“ Vlastu i Igora Goluba. Koliko su njihovi životi utjecali na Vas i vidite li ih u budućnosti u predstavi pod Vašom redateljskom rukom? Dijelite li ljubav prema određenim autorima, žanrovima, idejama?
Nikad ne znam kako da odgovorim na pitanja o formiranju mojih interesa s obzirom na obiteljsko okruženje. Jednostavno, to su jedini roditelji uz koje sam odrastala i nemam pojma kakva bih ispala da su slučajno bili, recimo, liječnici, osim što bih – očito i ne baš zanemarivo – bila znatno bolje materijalno osigurana u počecima svoje karijere. Oduvijek puno razgovaramo, raspravljamo, dijelimo neke zajedničke interese, u mnogočemu se podudaramo, u mnogočemu se uopće ne slažemo, ali prije svega smo jedni drugima podrška u svemu što nas snalazi i privatno i profesionalno. Bilo bi sigurno zanimljivo da ih pokušam režirati. S obzirom na moj i Igorov karakter i naše dražesne natalne karte vjerujem da bi tu bilo puno obostranog tvrdoglavljenja. Konstruktivnog, dakako.
Najavili ste, naime, da će čitatelji sigurno imati bar jednu Vašu dramu u rukama.
… ali bih voljela da je ne moram režirati ja. Da, drame mi se pišu u posljednje vrijeme iz nekih unutarnjih razloga, u velikoj mjeri upravo dramaturških, no nisam previše optimistična u vezi s njihovim postavljanjem. Zapravo, bolje bi bilo reći da se ne opterećujem tim pitanjem. Trenutno mi je uzbudljiva izvedba samog pisanja, što će biti dalje, vidjet ćemo naknadno.
Opišite nam svoj rad u godini pandemije koronavirusa. Kultura je jedan od najpogođenijih segmenata. Kako je bilo stvarati predstavu u ovoj godini i koje se lekcije mogu primijeniti za budućnost?
Predstavu u ovoj godini stvaraš zahvalan što je uopće stvaraš, za početak. Naš kreativni proces pritom nije bio direktno pogođen pandemijskim okolnostima, premda smo neprestano osjećali latentni pritisak mjera „novog normalnog“ izvana – da ne govorim o tome da smo ipak navikli igrati za mnogo veći opseg publike. No, nije nam nikakav problem raditi predstave i za pet ljudi u publici, ako je potrebno. Popularnost projekta, njegov potencijal za status nekog mutno definiranog cool arta ili njegova tobožnja uspješnost – nije mi bliska ta riječ jer ona za mene podrazumijeva jeftino komercijalno, da ne kažem brutalno kapitalističko razmišljanje – uopće mi nije bitna i iskreno se nadam da nikad neće ni biti.
Lekcija koju bi oni odgovorni za kulturu trebali naučiti svakako je, još jednom, preispitati i poboljšati sustav vrednovanja nezamjenjivog doprinosa koji samostalne umjetnice i umjetnici čine za opstanak, razvoj i najviše dosege iste te kulture. Na sasvim osobnoj razini naučila sam biti manje stroga, manje nerealno kritična prema poslovima koje preuzimam. Aktualna situacija me barem donekle naučila većoj blagosti i zahvalnosti u procesima. Također mi je dodatno proradila empatija prema kolegama: u ovakvoj situaciji sjetiš se da ste, naposljetku, svi u istom kršu i lomu, čak i ako brijete na različite stvari ili ste se našli u razmjerno različitim produkcijskim kontekstima.
Mnoge kulturne ustanove dio su svog djelovanja prebacile u digitalnu sferu. Može li to i kazalište i u kojoj mjeri, a da ne izgubi svoj identitet?
Snimke predstava na internetu mogu doživljavati tek kao oblik PR-a i podsjećanja na činjenicu kazališta, na neprestan rad onih koji u njemu i od njega žive, no one nisu i nikad neće biti alternativa kazalištu. Važno je napomenuti da tehnološki eksperimenti, a sve više i uhodane hibridne prakse poput, primjerice, VR kazališnih izvedbi, pripadaju sasvim drugoj sferi, progresu kazališne umjetnosti s obzirom na njegove tehničke mogućnosti te njih, dakako, ni približno ne možemo ubrojiti u istu kategoriju. Nabacit ću i ovdje već ofucanu parafrazu Lehmanna koju često ispucavam u svakodnevnim razgovorima: kazalište je oduvijek bilo tehnika i tehnologija.
Stoga mi je ponekad smiješno gunđanje nekih kazalištaraca na ono što smatraju pretjeranim korištenjem „neživih stvari“ u predstavama. Doduše, odnos živog i neživog u teatru prekompleksan je da bismo se njime ovom prigodom opširno bavili, no ono što sigurno znam jest da je živi glumački organizam preduvjet za postanak, a onda i opstanak, svake teatarske situacije, neovisno o tome koristi li izvođač pritom koturne ili VR naočale. Hoće li to glumačko tijelo ikad u potpunosti zamijeniti hologram i hoće li i hologram biti u stanju organski doživljavati – ne znam, ali znam da osobno mnogo više preferiram pogrešivost i kvarljivost konkretnog ljudskog tijela, krv, znoj, suze i ostale njegove fluide, od fizičke distance na koju smo u ovom trenutku osuđeni.
(www.icv.hr, mlo, foto. S. Pjanić, K. Cimer)