Djevojke smo već dobro upoznali, možda malo i predobro ako ih pitate, ali njega… Pa i ne baš.
– Drago mi je, naravno, da svi zovu i traže cure te da su one u centru pozornosti. Ja, koliko god i meni godilo, više volim biti iza pozornice. Ipak su cure glavne, njima treba pažnja i njih treba cijeniti. Toliko sam već dao intervjua u životu da zaista ne patim od toga.
Možda je dao, ali i Nenad Šoštarić (61), tvorac ovog rukometnog čuda u Danskoj, zaslužuje novih pet minuta. I ne samo zbog ovoga u Danskoj. Zapravo, oteglo se to na 75… Što, kažu mnogi koji ga znaju, poput Pere Kuterovca, ako je netko zaslužio, zaslužio je Šoka – piše 24sata.hr
– Pero i ja kliknuli smo na prvu. Otkako sam se prije četiri godine vratio u Lokomotivu, rudarimo, ni iz čega stvaramo nešto. Dobro, ne mogu reći da sam zaslužio, ali posvetio sam se svemu ovome i uvijek dajem 100 posto od sebe. Bio to moj klub ili Lokomotiva.
Zagrepčanin iz Kranjčevićeve, i sam je rekao, majstor za ni iz čega stvoriti nešto, stara trenerska škola, nekad impulzivniji, danas ipak smireniji. Jer, i godine su tu. Rukomet je u malom prstu, ali nije bio prvi izbor.
– Kao i svi dečki iz Kranjčevićeve, u kojoj sam ogulio kože i kože na betonu, prvo sam igrao nogomet. Kroz školska prvenstva primijetili su me skauti i igrao sam za Zagreb, kasnije i za zagrebačke plave, pa opet za Zagreb.
Rukomet zbog prijatelja
I Dinamo je bio u toj priči?
– Svako malo netko je išao na probu na Maksimir, ali ja sam već tada bio viši od drugih, a oni su tada birali niže i vižljastije, pa oni poput mene nisu imali šanse. Nije mi žao.
Kako ste onda završili u rukometu?
– Jedan dan, dok sam išao u gimnaziju, bila je istovremeno i rukometna i nogometna utakmica. Kako nisam mogao na obje, odabrao sam rukomet jer ipak sam u tom društvu imao izraženije prijateljstvo. Bio sam najbolji sportaš u školi, trčao kros, penjao se po štriku, ma sve. U rukomet me uveo Rudi Carek.
Šoka je kao igrač originalno bio srednji vanjski, ali kako je u Zagreb, u kojem je proveo cijelu karijeru s kratkim izuzetkom, došao današnji tajnik HRS-a Damir Poljak, morao je na lijevu stranu.
– Sve sam godine igrao za Zagreb osim jedne za Borac s Jaruna. Moja generacija, a koja se malo spominje, zapravo je spasila RK Zagreb. O nama je ovisio opstanak kluba, na čelu s tadašnjom alfom i omegom Stjepanom Korbarom. Vili Herceg, Anto Josić, Damir Poljak, Nenad Korbar, Vlado Nekić, Nenad Zvonarek, Zvonko Ivanušić… Skupili smo se i osvojili omladinsko prvenstvo Jugoslavije, vratili Zagreb kroz drugu ligu. Za nagradu, prvu veliku, dobili smo blok karata za tramvaj. Nakon treninga komad kruha sa šunkom i onim mlijekom u trokutu. Magična su to bila vremena.
Reprezentativna karijera nije otišla dalje od juniorske reprezentacije.
– U bivšoj državi postojale su reprezentacije pojedinih republika, ja sam bio kapetan hrvatske juniorske i sjećam se da smo osvojili turnir bratstva i jedinstva razvalivši Srbiju s Cvetkovićem i Isakovićem u finalu deset razlike. Nažalost, većina nas nije se pretvorila u vrhunske pojedince jer smo se odlučili za sigurnost kroz fakultet i obrazovanje.
Vi ste naprasno prestali?
– Prestao sam igrati s 28 godina, dobio sam posao u Ljubljanskoj banci, ozbiljan posao jer bavio sam se tečajnim razlikama pa si nekad mogao završiti u 15 sati, a nekad u ponoć jer velike su to razlike u novcima bile. No usprkos svemu išao sam na treninge, već sam počeo trenirati curice u Lokomotivi. Uklopio sam sve to, mučio se i onda se dogodilo nešto što nisam očekivao. Zagreb je počeo biti sve profesionalniji i na pripreme se išlo na skijanje u Kranjsku Goru. Objašnjavao sam da ne mogu zbog posla i umjesto da shvate, poslali su me na disciplinsku komisiju. Više se nikad nisam pojavio.
Dok ste igrali, bilo je svega. Za ovo doba vjerojatno i neponovljivo.
– Na jednom od najpopularnijih turnira za mlade na svijetu koji okuplja deset tisuća mladih, Partille Cupu, u Göteborgu, spavali smo u vrećama, u vojničkim krevetima, čekali u redovima za jelo, ali osvojili smo to. Nakon što smo osvojili prvenstvo Jugoslavije, spremali za pripreme u Poreč. Putovali smo redovnom linijom i kad smo stigli na kolodvor na kojem nas je već čekao trener Savnik, rekao nam je da ni slučajno ne čuje nikakve primjedbe na smještaj. A smještaja nije ni bilo! Spavali smo na plaži, pokrivali se ručnicima, neki su se kupali. Kasnije smo dobili vojnički šator, ali kojemu je nedostajalo dijelova. Svaki smo dan hodali pet kilometara po luft-madrace uz dva treninga dnevno. Ma, to je nešto specifično, luda generacija. Kad sam slavio 18. rođendan, u mom malom stanu u Gajnicama bilo je više od 50 ljudi, od rukometaša, košarkaša, odbojkaša. Svi smo se družili.
Abu Dhabi drugi dom
Mladi ste ušli u trenerske vode i… Preplivali sve koje postoje.
– Zlatko Savnik bio mi je mentor uz Rudija Careka, Vilima Tičića, Zdravka Malića, Vinka Tomljenovića. On je u meni prepoznao trenerski gen. Prošao sam baš sve stupnjeve, od pionirskog, kadetskog, juniorskog, pa sam bio pomoćnik prve ekipe, pomoćnik reprezentacije, zatim izbornik juniorske pa seniorske. U posljednjih deset godina dodatno sam se školovao i u Las Palmasu sam položio za magistra rukometa, “master coach”. To je najveća titula, u Hrvatskoj to ne možete položiti.
Na trenerskom je putu bilo i dosta egzotike.
– Kada je počeo rat, od ’92. pa do ’96. trenirao sam Karbon iz Zaprešića. Svi su mislili da sam lud što sam dao ostavku u Trešnjevki jer je Karbon bio u trećoj ligi, u njemu je igrao, takoreći, otpad, iz zagrebačkih klubova, ali ja sam ga selekcionirao. I u tri godine smo došli do Europe. Onda me je naš veliki i, nažalost, pokojni Tomislav Ivić preporučio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tada nisam ni znao na kojem je to kontinentu. I nakon što se Ljubljanska banka ugasila, odlučio sam da idem u trenersku priču profesionalno. U Emiratima sam u više navrata radio ukupno sedam godina, isti me klub zvao tri puta, a kad te odande toliko zovu, onda nešto značiš. Prve sam godine s ekipom koja je tek došla iz druge lige osvojio naslov. Onda me zvao tadašnji Kraš, koji je bio odmah do Podravke koja je tada s Tircom, Nemec, Cozmom, Farkaš, Petikom i Krajnović bila valjda najbolja ekipa svih vremena u rukometu. Igrali smo finale Kupa pobjednika kupova. Potom sam preuzeo prvi put reprezentaciju i 1997. osvojio šesto mjesto na SP-u. Imali smo nesreću da smo u četvrtfinalu naletjeli na onu Dansku s Andersen i Lauritsen. Nakon toga zvali su me iz Jordana da vodim i mušku i žensku reprezentaciju. S rukometašima sam osvojio broncu na Panarapskim igrama kraj Saudijske Arabije, Katara, Egipta, Maroka, što je uvjerljivo najveći uspjeh u povijesti te zemlje. Dva dana kasnije već sam otišao u Abu Dhabi i tamo se zadržao do 2006. Taj grad smatram drugim rodnim gradom. Uslijedio je poziv iz Saudijske Arabije, Kuvajta pa Kine s kojom me povezao Nenad Zvonarek. On je radio s muškima, a ja u pokrajini Hefei sa ženskima. I posljednji sam put van Hrvatske bio 2016. kad su me pozvali četvrti put u Abu Dhabi jer je bila 20. godišnjica od naslova prvaka. Od 2017. opet vodim Lokomotivu s kojom sam prije, od 2009. do 2013. ni iz čega stvorio ekipu koja je igrala Ligu prvakinja.
Više ste se zbližili s rukometašicama, ili?
– To je stigma. Prije Lokomotive i reprezentacije bio sam 50 posto s muškima, 50 sa ženskima. U Hrvatskoj vas uvijek vole podijeliti, a ja trenere dijelim na one koji znaju i na one koji ne znaju. Evo, Ulrik Wilbek vodio je rukometašice Viborga i Danske, pa onda s Dancima ostvario najveće uspjehe u povijesti. U ženskom rukometu moraš biti više psiholog, ali znanje je osnovna karakteristika. U muškom rukometu ima više klubova pa se treneri više opredjeljuju za to. Uvijek ću reći da je muške jednostavnije trenirati, a žene ljepše.
Sa ženama ste se nekako i smirili.
– Dajem uvijek 100 posto sebe, što je možda i prokletstvo jer sam perfekcionist pa onda očekujem da budu i drugi. Zapalim se, ali se brzo gasim. S vremenom čovjek postane smireniji, ali u nekima uvijek ostane vatra, ne možemo biti svi isti. Volim posao koji radim, volim ljude i to je najbitnije.
Vaši time-outi djeluju opuštajuće, koja je tajna?
– U Lokomotivi sam dosta naučio od psihologinje Renate Barić. Meni je lakše voditi slabije utakmice jer svi očekuju sigurnu pobjedu i traže dlaku u jajetu. Još sam zapaljiv, ali shvatio sam da moram drugačije i Renata mi je tu dosta pomogla.
Kaže rukometašice iz starijih generacija da su one mogle više toga podnijeti od ovih današnjih, istina?
– Druga su vremena to bila, treniralo se drugačije. Sada neke vježbe i odbacujete jer pitate se mogu li sadašnje igračice izvesti ih bez da se ozlijede. Vezano je to i za tjelesni odgoj u školama. Ja sam, primjerice, morao proći kompletni gimnastiku, atletiku, skakati u dalj, znati sve. Danas su djeca čak i oslobođena tjelesnog, to je tragedija.
S kime ste od igrača imali najkompliciraniji odnos?
– Ima jedan slučaj iz Jordana. Moja je filozofija uvijek bila ista, dok sam trener, mora biti po mome i nitko neće u to ulaziti. Tomislav Ivić volio je govoriti: “Treniraj kao da ćeš tu biti cijeli život, ali neka ti uvijek budu spakirane torbe”. Dakle, išli smo na turnir u Siriju, autobus je polazio u 10 sati i nije nam bilo kapetana. On je, samo da približim, bio jordanski Balić, čak i visoki časnik kraljevske garde. I nema ga. Prođe deset minuta i kažem da idemo. Pomoćnik mi se trese i kaže, ali nema kapetana. Ja ponovim, jeste li gluhi, idemo. Kasnije je on u Damask došao taksijem mrtav hladan. Pitao sam ga što radi tu, on me pogleda, a ja ga opet pitam. I rekao sam mu da više neće biti kapetan i da mu ne padne na pamet išta prozboriti. U šest mjeseci promijenio sam šest kapetana, a on je trenirao za to vrijeme kao najveći profesionalac na svijetu. Uoči jednog turnira odlučim da on opet postane kapetan. Svi su se začudili. I kad sam otišao u Emirate, zvao me moj fizioterapeut da upalim TV, da mu je Jordan priredio oproštajnu utakmicu i da je prijenos na nacionalnoj televiziji. I pitali su ga od kojeg je trenera najviše naučio i odgovorio je od trenera Nenada. To je dokaz da morate slijediti sebe i svoju viziju. Eto, on se naučio ponašati i postao igrač i čovjek.
Pjesme za dušu
Kažu da ste rukometna enciklopedija i da baratate imenima svih igrača. Ili skoro svih.
– Rukomet je moja vokacija, život, ne samo posao. Cijeli sam u tome. I igrače uvijek zovem imenima, nikad prezimenima. Da, znam dosta, pogotovo ove iz Azije, Afrike, i ako kome time mogu pomoći…
I poliglot ste?
– Imam talent za upijanje jezika, razumijem ih 8-9; od talijanskog, njemačkog, engleskog na kojem vodim i seminare, da ne govorim ove slavenske, češki, slovački, makedonski, bugarski, pa i mađarski, nizozemski. To sve dosta dobro mogu čitati. Probao sam učiti i švedski, a sada sam krenuo španjolski. Arapski sam naučio dovoljno da mogu voditi trening. Pismo ne znam čitati, uvijek sam tamo čitao engleske novine. Ali sam sam naučio arapski jer nisam više mogao sjediti u društvu, a da mi netko drugi prevodi svaku rečenicu.
Kojeg trenera najviše cijenite?
– Josipa Šojata. On je poseban čovjek i trener. Najfascinantnije kod njega mi je što nikad nije ni riječ rekao protiv svojih kolega. Strašno cijenim pokojnog Velimira Kljaića, Josipa Milkovića, što reći o Lini Červaru koji je naš najuspješniji trener, Zdravka Zovka. Od ovih mlađih istaknuo bih Obrvana, Ivandiju, sviđa mi se što Matošević radi u Zametu. Imamo mi dosta dobrih trenera, ali su zapostavljeni. Nisu ništa lošiji od Španjolaca kojima se samo otvorilo ili Islanđana prije njih.
Klupa muške reprezentacije jednog dana?
– Ne. Ima ih puno koji to zaslužuju.
Zagreb?
– Ako nisam dobio dosad poziv… Nisu me zvali ni da vodim pionire.
Zvučite malo razočarano…
– Ne, nisam razočaran. Tako su htjeli. Ja sam išao tamo gdje su me zaista željeli, tamo gdje nema sapunanja daske i noževa u leđa- Rekao je Šojat jednom dok smo on, Danijel Kocijančić i ja ostali u Sutinskim vrelima: “Mali, bil buš trener kad te nitko ne bude mog’o zafrkavat’ za 100 maraka”. Tri puta odbijao sam odlazak u Mađarsku i dvaput u Finsku jer osjetio sam ovdje da smo počeli nešto stvarati. Ako se osjećam dobro s ljudima i ako sam financijski dovoljno zadovoljen da mogu normalno živjeti, uvijek ću birati emocije. Ne mogu nositi dvoje hlače i dvaput ručati.
Kako se opuštate?
– Strašno volim glazbu. Slušam sve što mi je uhu ugodno, više strano od domaćeg. Tu preferiram klape, tamburice, Olivera, pa Prljavce, Parni valjak s kojima sam odrastao. Od stranoga volim Il Vivo, ljudi su savršenstvo. Ma, bitno da je to uhu lijepo, pa sad bila to Adele, Celine Dion ili Pink. Jako mi je bitno kakav je tekst. Volim ići i u kazalište, to moje cure iz Lokomotive znaju jako dobro jer idemo nerijetko zajedno.
Imate još skrivenih talenata?
– Volim poeziju, pa malo i pišem pjesme. To je samo za moju dušu, ni supruga ih nije vidjela. Imam ih stotinjak, u skrivenom su kutu, daleko od drugih. Nisam uskogrudan, možda sve to izgleda neuobičajeno, ali to sam ja.
Sport osim rukometa?
– Svaki vrhunski sport. Kad su olimpijske igre, obožavam gledati atletiku. Sve s loptom, a opet ne bilo što. Prekrasna mi je odbojka, vaterpolo. Nogomet, naravno, ali uglavnom samo reprezentacija jer sada mi više nije napeto kad je svaki dan neka utakmica, a prije si bio napet čekajući od subote do subote. Sviđa mi se i NFL, Tom Brady i Patrick Mahomes su mi ljubimci, prije i Patriotsi, sada Packersi.
A kućni ljubimci?
– Imamo mješanca maltezera i Shih Tzua. I to me smiruje kad sam nervozan, imaš nekoga to te voli. Psi su kao i mala djeca, ili te vole ili te ne vole. Rekla mi je supruga da me sada dok sam u Danskoj svaki dan čeka pred vratima.
Obitelj vam je velika potpora.
– Osim prije mojih pokojnih roditelja, najveća su mi podrška supruga Alma i brat Marijan. Naravno, cijela obitelj, ali njih su mi dvoje najbitnije karike.
Na kraju više nismo trebali ni pitati, sam je htio nešto dodati…
– Čitam i pratim 24sata i nadam se da nakon ovoga nećemo biti zaboravljeni.
Tajna uspjeha
Šoštarić je treći put na klupi ženske reprezentacije, 1997. je bio šesti na svijetu, u drugom mandatu trajao je od 2001. do 2003. godine, a u trećem je u rujnu 2017. godine, nekoliko dana prije početka kvalifikacija za Euro, krenuo od nule.
– Svi pitaju koja je tajna. Kad sam preuzeo reprezentaciju, sve su naše iskusne igračice prestale igrati za reprezentaciju, ostale su nam pomoći tek Vesna Milanović-Litre i Aneta Benko. Imali smo malo međunarodnog iskustva. Primjer, kada smo igrali sa Španjolskom, samo je njihova golmanica Navarro imala više reprezentativnih nastupa od svih naših zajedno. Iskustvo je nešto što moraš dobiti. Kapitanović je igrala završnicu LP-a s Metzom, Pijević isto, Blažević je kroz Poljsku i Lublin osjetila taj rang. Ježić igra u jakom Siofoku. Nekoliko je igračica ušlo u pravi profesionalizam, ostale i dalje u kunama zarađuju manje nego što prosječne igračice vani zarađuju u eurima. Mi sad imamo pucače što nismo imali jer Mičijević dvije godine nije igrala zbog ozljede, na zadnjem Euru nismo imali pucača, a već godinama nemamo vrhunskog ljevaka. Sada nam tu dolaze Kaselj, Franušić, Vuljak… Nastojao sam uvjeriti cure da nema boljih od njih. Da biste postali veliki, morate pobijediti nekog velikog. To je za nas bila Mađarska. Postavili smo si kratkoročne ciljeve prije Eura, da probamo barem nekog pobijediti nakon šest godina. Kad smo to uspjeli, odlučili smo se dokazati protiv prvaka svijeta. Nema tu tajne, samo kontinuitet rada i upornost. Imamo Ćamilu koja je dobri duh, to je jako bitno. Nismo imali ovdje nijedan problem, a tri smo tjedna zajedno. Tko je u sportu, zna što to znači, da uvijek dođe do nervoze, da počne pucati po šavovima. One ovdje sve vole biti zajedno i jedva čekaju sljedeće okupljanje. To je najveće što smo postigli.
(24sata.hr)