Prije nešto više od godinu dana, krajem 2019. godine, teško da smo i u najgorim noćnim morama mogli odsanjati ono što nam je 2020. donijela. Veselje zbog kraja još jedne godine, radost zbog novih izazova koje smo si postavili ubrzo je zamijenila nevjerica. Pojavio se koronavirus. Smatrali smo kako je to negdje daleko, teško da će stići do nas.
Nakon dva i pol mjeseca stvari su postale ozbiljne, prvi slučaj dospio je i u Hrvatsku. Nismo se niti snašli, a zadesila nas je nova nevolja. Niti mjesec dana nakon prvog slučaja snažan potres pogodio je središnju Hrvatsku. Lockdown, snimke razorenog Zagreba, korona odnosi prve živote, porast broja oboljelih, novi potresi. Sve su to stresne situacije koje nikoga od nas nisu ostavile ravnodušnima, a kod brojnih ljudi ostavile su i psihičke posljedice.
– Ono s čime se mi danas susrećemo nije samo jedna stresna situacija, već niz njih. A najopasniji su oni stresovi koji se gomilaju jedan na drugog i to u kratkom vremenu. Svakoj osobi treba neko vrijeme da bi se uspješno suočila sa svojom stresnom situacijom, a kada se u kratkom roku dogodi puno njih naravno da je čovjeku puno teže, jer već mora skupiti snage da se nosi sa novim stresom, a još se nije prilagodio ni na onu prethodnu situaciju. Pandemija koja nam se prva pojavila među ljudima je uzrokovala veliku tjeskobu, budući da je ta situacija do tada bila nepoznata svima, pa tako i nama psiholozima. Pogodivši velik broj populacije i svojom nepredvidivošću postala je automatizmom veliki izvor stresa – rekla nam je psihologinja Ivana Martinušić
Mali stresori, poput situacija u kojoj ujutro ne možemo pronaći ključeve, gužve u prometu ili treme pred ispit, u jednu ruku su dobre. One nas potiču da se dodatno angažiramo kako bismo riješili tu situaciju, uče nas da se naučimo smisleno ponašati u stresnoj situaciji i u neku ruku nas pripremaju za situacije koje su velik izvor stresa, ističe psihologinja. Međutim, kada dođe do situacije koja je stresna za cjelokupnu populaciju i preplavi nas, onda nam je sigurno potrebno duže vremena kako bi se s njom nosili i kako bi ponovo uspostavili našu uobičajenu razinu funkcioniranja.
Kada nam se dogodi određena stresna situacija, s njom se možemo nositi na tri načina, kaže Martinušić. Kao prvo, usmjeravamo se na suočavanje s problemom, odnosno na rješavanje stvari koje se u tom trenutku i mogu riješiti. Drugo je usmjeravanje na vlastite emocije, a treće ignoriranje stresne situacije. Iako možda potonja stvar izgleda kao najgori način suočavanja, to zapravo nije tako.
– Svaki način suočavanja sa stresom dobar je u nekoj od situacija i svaki čovjek je u nekom periodu života koristio neku od njih. Kada možete riješiti neku situaciju, riješit ćete ju, kada vam se dogodi neka tragična situacija koju ne možete riješiti svojim postupcima usmjerit ćete se na svoje emocije da vam bude lakše. Izbjegavanje je dobro kada nam se dogodi neka velika tragedija i kada se jednostavno u tom trenutku ne možemo nositi s problemom, i tada je u prvom trenu ju izbjegavamo, a kada pomalo dođemo k sebi, možemo se posvetiti preostalim metodama – dodala je.
Posljedice stresa su višestruke, naglašava Martinušić. Stres utječe na naše raspoloženje, koncentraciju, pamćenje, motivaciju. Osim na psihičko stanje, stres može utjecati i na tjelesno zdravlje. Ako smo mu dugotrajno izloženi imunološki sustav slabi, javljaju se različite psihosomatske bolesti, može doći do povišenog krvnog tlaka, čireva na želucu, a sve ovisno o točki koja je najslabija u našem tijelu. Stres kao takav nam je dobro poznat, a osim njega, u protekloj godini kod većine ljudi se pojavio svakodnevni strah.
– Postoji razlika između straha i tjeskobe. Kako bi to najbolje objasnila za primjer ću uzeti potres. Prvi put kada se on dogodio, osjetili smo onaj iskonski strah. To je bio strah koji nas je natjerao da brzo napustimo prostoriju, da zaštitimo sebe i svoje bližnje, dok je ono što se kasnije dogodilo jedna druga emocija – tjeskoba. Nju možemo prepoznati po pitanju što ako? Što ako ponovo bude potres? Što ako moja djeca ne budu uz mene ako dođe do novog potresa? Što ako ne budem mogao nazvati svoje bližnje nakon nečeg lošeg? Što ako ne uspijem napustiti kuću? Vjerujem da je svaki čovjek koji je sada ovo pročitao prepoznao da je zapravo bio tjeskoban. Jedan od dobrih načina kako se nositi s tjeskobom je dobro se pripremiti za tu situaciju. Što se tiče potresa, dobili smo najbitnije upute, na što se trebamo pripremiti, što moramo imati u zalihama i to su neke stvari koje nam, možemo reći, posljedično umanjuju tjeskobu, znanje da smo spremni. Nakon prolaska te situacije, ako se ona dogodi, ono što nas dalje ohrabruje je dobra reakcija, kada se uspijemo snaći kako smo željeli. Upravo na te načine jačamo same sebe – kaže psihologinja.
U ovom tekstu posvetit ćemo se još nečemu, panici. U razgovoru s našom sugovornicom saznali smo kako je najbolje reagirati u situaciji kada u prvom trenu nastupi panika.
– Panika se može javiti u situaciji koja nam je nepoznata. Ponovo ću se bazirati na potres. Sva sreća, kod nas nije jako drhtalo tlo, nije niti bilo nekih jakih potresa unazad zadnjih desetak godina, stoga potres možemo nazvati nepoznatom okolnosti. Posljedica takve nepoznate situacije su konfuzne reakcije. Psihologija mase ovdje igra veliku ulogu. Ako nismo dovoljno spremni samostalno odreagirati na situaciju i ako smatramo da naša reakcija možda neće biti dovoljno dobra, povedemo se za skupinom što ne mora nužno uvijek biti najbolje rješenje. U tom trenu najbolje je stati na mjesto i duboko udahnuti. Taj duboki udah u nama donosi smiraj koji nam panika oduzima jer nam crpi energiju i sve kapacitete, te nam ne dozvoljava da racionalno razmišljamo. Upravo ta sekunda ili dvije može nam pomoći da donesemo pravu odluku kako se ne bi doveli u potencionalno još veću opasnost – kaže i nastavlja:
– Svaki čovjek ima svoje snage i kapacitete i nekad se zaista dogodi da nas nešto u životu dovede do osjećaja zbunjenosti ili da naši kapaciteti jednostavno popuste. U tim situacijama dobro je potražiti pomoć. Mi psiholozi nismo čarobnjaci, nemamo čarobni štapić da popravimo ljude, ali kada se dogode ovakve situacije ljudima možemo pružiti razumijevanje koje u tom trenutku možda ne mogu dobiti od svoje okoline jer je i ona pod stresom. Nekada ljudima bude najvažnije da znaju da je to što osjećaju u ovom trenutku normalno i uobičajeno u toj situaciji, ali im je i važno saznati na koje se sve načine mogu nositi sa stresom. Stigmatizacija prema odlasku psihologu je, mogu to reći s ponosom, sve manja, a rad na kriznim telefonima i savjetovanjima za vrijeme pandemije je pokazao je da ljudi sve više traže psihološku pomoć. Tako sam recimo unazad nekoliko dana imala brojne pozive roditelja koji su zabrinuti za svoju djecu. Ono što bih njima poručila je sljedeće. Roditelji, brinite o sebi i svojim potrebama, da vi u ovom trenutku budete dobro jer vi ste stup sigurnosti svoje obitelji. Ako ste vi dobro, moći ćete djeci pružiti sve što im je potrebno i tada će i vaša djeca biti dobro – zaključila je.
(www.icv.hr, mra)