Dok se tlo u Hrvatskoj još uvijek trese, djeca se bude u plaču i strahu od toga hoće li im se urušiti kuća ili će im „nešto pasti na glavu“ i imaju stotinu pitanja na koja često ni odrasli nemaju konkretan odgovor. Kako bi roditeljima pomogli u razgovoru o temi potresa, Dječji vrtić Cvrčak na svojim je službenim stranicama objavio niz savjeta što činiti, a što ne i tako roditeljima pružio koristan alat da djetetu budu podrška u stresnom okruženju.
Riječ je o webinaru pod nazivom „Kako biti podrška djeci nakon traumatskih događaja“, autorice psihologinje i psihoterapeutkinje Sene Puhovski. U webinaru je objašnjeno što se događa s djetetom koje prolazi kroz posljedice potresa, kao što su strah, povraćanje, ljutnja, tuga, teškoća s disanjem, pesimističnost, agresivno ponašanje, problem s apetitom i druge, ozbiljne traume.
Snimka traje sat vremena, a oni koji zbog obveza ne mogu toliko izdvojiti da ga cijelog pogledaju, imaju mogućnost „skraćene verzije“ na istu problematiku. Naime, Cvrčak je objavio i edukativni materijal vezano uz potrese u pisanom obliku od strane poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba pod nazivom „ Dijete i obitelj prije, tijekom i nakon potresa“.
Autori publikacije su Gordana Buljan Flander, psihologinja, psihoterapeutkinja i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba te magistri psihologije Krešimir Prijatelj i Mia Roje Đapić. Kroz kreativnu i slikovitu publikaciju djeca tako mogu roditeljima na njima shvatljiv način bolje pojasniti svoje emocije.
ŠTO NIKAKO NE SMIJEMO ČINITI?
Kako bi se dijete otvorilo roditelju i pokazalo emocije te tako spriječilo posljedice nakon potresa, stručnjaci savjetuju roditelje što ne smiju činiti u prvim koracima u razgovoru o traumatskom događaju.
1. Stručnjaci upozoravaju da razgovarati nije isto što i govoriti: potrebno je, dakle, dijete pažljivo slušati i ne prekidati ga dok se pokušava izraziti na svoj način.
2. Ne umanjivati, negirati, ismijavati niti ga omalovažavati i uspoređivati s drugom djecom koja se bolje nose s potresom.
3. Ne nazivati potres „čudovištem koje živi u zemlji“ ili plašiti ga njime kao kaznom za nepodopštinu.
4. Nikako im ne bi trebali govoriti „budi hrabra zbog mlađeg brata ili sestre“. Izbjegavajte im govoriti da ste tužni ako oni zaplaču – dijete će tada samo potisnuti emocije.
5. Izbjegavajte ove rečenice: „ma nije to ništa“, „nemoj se bojati“, „nemoj plakati“, „nemoj se ljutiti, mami i tati je dovoljno teško i bez toga“.
IZABRATI KORISNIJI PRISTUP
Stručnjaci naglašavaju da djeca postavljaju onoliko pitanja koliko imaju kapaciteta za čuti i razumjeti. Ako ne naučimo dijete nositi se s emocijama i novom situacijom, ono može potisnuti emocije i razviti posljedice kao što su povlačenje u sebe, nemir, stvoriti strah od napuštanja bližnjih. Ovako traumatične situacije za posljedicu mogu imati i tikove, mucanje, nemir.
Nužno je, zato, upozoravaju stručnjaci psiholozi, napraviti sljedeće:
1. Iskreno razgovarati s djetetom – služite se jednostavnim rječnikom, da ga ne preplavite informacijama. Npr. objasnite mu da se potres događa rijetko, da kratko traje, da može biti različite jačine.
2. Vrlo je važno naglasiti djetetu da ono nije krivo za ovo što se događa. Od straha da razočaraju roditelje i straha od kazne ako zaplaču, djeca se u ovakvim situacijama znaju povući u sebe, a ako vide da su roditelji uplašeni i ljuti, osjećaju se krivo. Razgovarajte s njima o tome zašto se i vi tako osjećate (uplašeno, zabrinuto, tužni) i da postoji način uz pomoću kojeg kroz ovu situaciju možete proći zajedno i hrabro.
3. Promijenite stav: „ako ne plače, dobro je“. Roditelji su često u zabludi jer smatraju da dijete nije uplašeno jer ne plače. To je dječje negiranje straha koji zaista osjeća. Povlačenjem u sebe dijete može razviti posljedice, stoga je bitno da roditelj prenese na dijete ispravne savjete kako izraziti sve što osjeća i tako mu pomoći.
4. Kretanjem i igrom do sigurnosti – fizička aktivnost je kako za djecu, tako i za odrasle jedan od najboljih pomagača u opuštanju napetosti. Djeci koliko je god to moguće osigurajte uvjete za igru: odredite prostor i vrijeme u danu za vježbu, dopustite djeci da vode vježbe ili sami kreiraju aktivnost u kojoj će sudjelovati cijela obitelj.
5. Pred ekranima – minimalno! Općenito smanjite medijski sadržaj – ograničite korištenje mobitela, gledanja televizijskih programa i ostale tehnologije. Za vaše dijete količina informacija koje prima putem medija može ga dodatno opteretiti. Kao roditelj provjerite informacije koje vaše dijete dobiva putem medijskog sadržaja i ako su neistinite, pričajte s njim o tome.
(www.icv.hr, ak, mlo, DV Cvrčak)